I teroristi su žrtve

I teroristi su žrtve

Jean Baudrillard, Duh terorizma, Meandar, Zagreb, 2003.

Baudrillard griješi kad kaže da se u napadu od jedanaestog rujna sustav smrti suprotstavio sustavu života. Smatram da su islamski teroristi, kao i kamikaze svojevremeno, također žrtve — jer ne postoji nešto kao kultura smrti. Svako je objašnjenje ili teoretiziranje u tom smislu mistifikacija. Ne može se manipulirati vlastitom smrću, ona je mnogo jača; nijedan od terorista iz aviona nije vidio urušavanje tornjeva, jer su već bili mrtvi. Nije li pojam žrtvovanja usko vezan s bilo kakvom vrstom rata; iskustvo nas uči da su se mnogi vratili živi iz rata, bez ikakve rane, ali ipak nisu ostali isti (PTSP, depresija i druge traume).

U napadu na New York pada čitava zapadna filozofija — i tu je Baudrillard u pravu kad kaže da je riječ o podsvjesnoj želji samog zapada: civilizacija uvijek u sebi nosi zapretenu ideju o vlastitom kraju. No, unatoč toj sasvim realnoj podsvjesnoj želji (izgradili smo civilizaciju pa je u redu i da je srušimo), u rušenju nebodera vidim samo i jedino čin terorističkoga napada sa četiri tisuće mrtvih, plus četiri mrtva, jer su i teroristi žrtve.

Strujanje energije

Baudrillard u svom eseju uglavnom pokušava pronaći razlog napada u simboličkom, primjerice u odnosu razvijeni — nerazvijeni svijet, kao i u odnosu Dobro — Zlo, što po mom mišljenju kao simbolizacija samo po sebi ne igra veliku ulogu, jer se simbolizacija uvijek može prilagoditi realnosti. Bitno je strujanje energije na ostalim razinama. Drugim riječima: simbolički nestabilan (istočni i zapadni blok), ali začudo energetski stabilan sustav (uz nekoliko incidenata trajao je četrdeset godina) — nakon pada Berlinskog zida smijenio je naizgled simbolički stabilan (liberalna demokracija), ali energetski vrlo nestabilan sustav. Simbolizacija u ovom slučaju nije odveć jasna: na primjer: i Amerika i teroristi imaju svoje razloge, svoja viđenja i svoje uzročno-posljedične veze. I najveći zločinci mogu misliti da su u pravu. No jedan od važnih aspekta problema od jedanaestog rujna nije u tome, problem je jedostavno na razini tehnologije. To je problem tehnike.

Baudrillard nije teoretičar događaja, to posredno priznaje. On je mag pasivnosti, teoretičar slike i iluzije. Ni sam nije spreman odgovoriti na izazov eventualnoga budućeg događaja. Iako je takozvani postmodernist, ipak je dvostrukom vezom vezan uz povijest i povijesni napredak, stoga ga potpuno paralizira odsutnost povijesnog ili, još gore, prisutnost novoga izvanpovijesnog događaja. (Svaka nova vrsta događaja ne pripada povijesti zapada.) Njegova vizija uvijek ostaje pasivna — za razliku od (primjerice) vizije bilo kojeg pisca science fictiona. Taj je književni rod bio uvijek jedini vizionarski rod na zapadu (Verne, Wells). Zapadna je povijesna verzija gotova, usisana u sebe kao crna rupa, bilo kakav novi društveni potres, izvan je njezina obzora događaja, nije kompatibilan zapadnjaku, nije razumljiv.

Postavlja se pitanje daljeg razvoja, evolucije, kibernetike, kompjuterske kontrole, virusa i oružja. Hoće li se naša budućnost zbiti u stabilnom poretku (vrsta Fukayamine utopije), ili se ipak stabilnom poretku pretpostavlja kaotičnost i disperzija malih samouništenja; neka vrsta djelomičnog ili simultanog uništenja civilizacije, poput divergentnoga kolapsa svemira? Mnogo malih crnih rupa uništit će realnost, usisat će civilizaciju.

Danas nema jedija

Razvoj tehnike otvara jednu mogućnost u budućnosti koja će možda sasvim izigrati sve poznate sustave kontrole i stvorit će pravu science fiction budućnost, po uzoru na primjerice Phillipa K. Dicka, Stanislava Lema ili čak Lucasa (sjetimo se da njegov prvi film Ratovi zvijezda završava probojem pobunjeničkoga broda kroz neprijateljski labirint i udara ravno u srce neprijateljskog sustava. Samo danas više nema jedija da spasi Busha ili Saddama.).

Svijet će postati neka vrsta igračke u kojemu ili neće biti kontrole, uz veliku opasnost od kaosa i uništenja, ili će biti zavedena nekakva poludiktatura. Jer sofisticiranost tehnike neće ostavljati previše izbora za sva naša konvencionalna ponašanja i postat će potencijalna opasnost liberalizmu. Razvoj tehnike pospješit će tijek energija i dodatno ga ubrzati, radikalizirati do krajnjih granica sa svim nusproduktima (simbolizacijom i imaginacijom, Dobrim i Zlim). Razvoj tehnike morat će se osjetiti u realnom, kao izum parnog ili tiskarskog stroja svojevremeno. Pritom ne smijemo zaboraviti ni potencijalnu nuklearizaciju svijeta koja u samo nekoliko poteza i igraćih gesti pokojega lokalnog šerifa može izbrisati mnogošto (sustavom oružja i elektrana). Od stanja sila i supersila pa do biološke i ekološke ravnoteže.

Golemi sustav svjetskoga prometa, protoka robe, informacija i znanja, pretvaranja planeta u globalno selo kojim upravljaju globalne kompanije hijerarhizirane poput vojske, morao je biti iskorišten u terorističke svrhe, to je dio funkcionalizacije sustava. Terorizam samo iskorištava sve mogućnosti liberalnoga kapitalizma, kao vojska, ili kao kriminal uostalom, ili bilo koja druga nelegalna organizacija (mafija, narkokarteli, šverc automobila ili ljudi itd.).

Kultura kao anestetik

Čitav sukus Baudrillardova teoretiziranja o simboličkim i imaginarnim efektima jedanaestog rujna mogao bi se svesti na ovo pitanje: kako će za otprilike pedeset godina funkcionirati crna burza? Hoće li se na njoj moći za male novce nabaviti džepno nuklearno oružje, mikroorganizmi, geni, implantati, ili tko zna što još i kakav će u tome slučaju biti sustav globalne kontrole? I pritim ne znamo što nas više plaši: mogućnost uništenja ili mogućnost kontrole.

I još jednom da se vratim na toliko puta od Baudrillarda spominjanu simbolizaciju i imaginaciju pa da kažem da je zapadna civilizacija zaista neviđeno vješta u neutralizaciji svih mogućih događaja. Zbog čega zapadna kultura već dvjesto godina djeluje poput anestetika? Zato jer bilo kakav novi događaj može ugroziti njezinu hegemoniju i prevlast u svijetu. A je li počeo novi rat u Iraku, još ne znam dok ovo pišem (12. ožujka).

Rade Jarak