Hommage ŕ Kruno

Hommage ŕ Kruno

Državni udar 1971. promijenio je bitno hrvatsku kulturnu scenu. Među hrvatskom inteligencijom zavladao je defetizam. Čak se širio Leninov slogan »Čim gore tim bolje«

Mokrice, 1953.

Mokrice, legitimni posjed Kaptola zagrebačkoga, sada ugostiteljski objekt visoke kategorije u managementu delničkog društva Terme Čatež, u 50-im godinama uzvišena prčvarnica nobilitirana povijesnom hrvatsko-slovenskom laži o boravku uznika Matije Gupca, stavljene su tih dana na raspolaganje apsolventima slavistike. Stizalo se onamo pokojnim i neprežaljenim samoborčekom, koji je vozio do Bregane, ali mi je pripao privilegij da me netko u nekom vehiklu s angry old man Vice Zaninovićem otpela navrh brega.

Toga se lipanjskoga dana skupila u Mokricama dream generation hrvatskoga književnog stila. Nisam više siguran tko je tamo sve bio, ali sam siguran barem za Krunu Pranjića (r. 1931), Svetu (Petrovića), Johnnyja (Slamniga, r. 1930), Sašu Vereša i Krstu Špoljara. Generaciji je pripadao, dakako, tadašnji Slamnigov dioskurski par — Tonko (Šoljan, r. 1932), tu su negdje bili Čedo (Prica) i Vlatko (Pavletić). Nešto je stariji bio Slavko (Mihalić, r. 1928). Još nešto? — pitala bi nevoljko, blagajnica Dione d. d. pod stečajem. Mogli bismo još nabrajati, ali zaključimo, za sada, taj račun i sažmimo: stasala je generacija kojoj je povijest dodijelila istaknuto mjesto u hrvatskoj kulturi, a koja danas već trči svoj počasni krug poslije više godina nego što maraton ima kilometara.

Ja sam se upisivao na Fakultet, kada me je Hans Braun s pravom upozorio da se u zgradu Sveučilišta ne ulazi s pištoljem oko pojasa: dolazio sam, horribile dictu, iz Hercegovine u koju sam upao protiv svoje volje, dok su oko šest godina mlađi budući kolege dolazili s ratnim, poratnim, doduše, traumama, ali ipak — iz školskih klupa ili pečalbe po novinama. Krunu sam Pranjića upoznao kao studenta: ispravio me je kada sam, apsolutno netalentiran za biografski pristup književnosti, bulaznio kako se Šolohov kolebao u građanskom ratu, a Kruno je imao muda i, s pozivom na godinu rođenja, ustanovio da je pisac u to vrijeme bio zapravo kozačko, ali ipak dijete. (Kasnije je Solženicyn krenuo Kruninim tragom i optužio ruskog nobelovca za krađu rukopisa nekog bijelog časnika.)

Pokoljenje otvorenih vrata

Sudionici mokričke večeri pripadali su pokoljenju otvorenih vrata. Vakuum ratnoga vremena tražio je da se mjesta u kulturi i na Sveučilištu popune. Nazor je već izbrisao Stalinovo ime iz obaveznog teksta »Uz Tita i Stalina«, pa ni redak u kojem se govorilo kako »Slavenstva smo drevnoga čest« nije više bio aktualan. Na ovim geografskim širinama prevodio se već Ezra Pound, koji je u Mlecima preživljavao ostracizam poradi sudjelovanja u fašističkoj promidžbi, a pred »željeznom zavjesom« već se otvorio proscenij »zapadnog Balkana«. Slavističku konjunkturu mogli su iskoristiti mladi hrvatski stručnjaci. Sveto je krenuo najprije u Indiju, postao je vojnikom nekog tamo UNPROFOR-a u Gazi, da bi se skrasio u Chicagu, Ivan je otišao u Bloomington, zatim se pretplatio na amsterdamsku »Scheltemu«, Kruno je jeo choucroute u Strasburgu, igrao tenis s Czeslawom Miloszem u Berkelayu i privodio Krleži mlade američke slaviste, a i on je ispijao genever s Janom. Poslije su Krunu, Svetu i mene češki graničari skinuli u Bűeclavu s vlaka, ali smo ipak, zahvaljujući našim lingvostilističkim talentima, stigli na konferenciju u Varšavi, a desio se i sastanak na švedskoj livadi, kamo je Kruno stigao iz Lunda, Slamnig iz Uppsale, a ja iz Stockholma, kamo me pozvao slavist i autor kulinarskih putopisa po Hrvatskoj — Nils Ake Nilsson. Naužili smo se sjevernjačkih jagoda i patili zbog prohibicije koja je uništavala Johnnyjev neurovegetativni sustav.

Do posljednjega radnog susreta s Krunom došlo je nedavno u Osijeku, na Slamnigovim danima 2000. Našli smo se u Podravkinu bifeu, a Kruno je bio ožalošćen nakon bolničkog posjeta slavljeniku. Plašili smo se mogućnosti da se naši referati ne pretvore u mrtvoslovlja. Desilo se, međutim, nešto drugo. Bez ikakva dogovora, govorili smo o istom tekstu: Ubili su ga... Analizirao sam tekst, naglašavajući semantiku kamenovanja kao stalne prijetnje pojedincu. Kruno je krenuo drugim putem. Isti je tekst teatralizirao u tri varijante: čitao ga je u različitim stilskim i glasovnim registrima. Doslovno me nadglasao. Referat nije objavio; zapravo ga je trebalo snimiti na CD, Kruni primjerenije sredstvo znanstvene komunikacije. Moram priznati: Kruno me u tom osječkom slalomu ponovno porazio.

Da se ipak vratimo u Mokrice. Ja sam se, poslije obaveznog roštilja i vina, odao plesu, dok su Kruno i Sveto, a valjda i Slamnig, tu noć proveli u kartanju. Pa ipak, ujutro nije bilo mamurluka. Čim je zora svanula, otišli smo se okupati u neki ribnjak ispod dvorca. Bili smo svježi i zadovoljni, generacija je krštena vinom i blatnjavom vodom.

Da zaključimo: Kruno je obišao veliki dio globusa, ali je stečeni kozmpolitizam znao spojiti s bosančicom, prirodnim hrvatskim jezikom srednje Bosne, pa je upravo to njemu omogućilo da postane čarobnjakom hrvatskog jezičnog, proznog i pjesničkog stila.

Zagreb, godine defetizma, sedamdesete

Državni udar 1971. promijenio je bitno hrvatsku kulturnu scenu. S političke su pozornice silazili Savka, Mika, Srećko i mnogi aktivisti koje je zahvatila čistka. Represija je pogodila, na razini Matice i Sveučilišta, djelatnike masovnog pokreta, odnosno hrvatskog proljeća kako se javno taj pokret, prema šabloni praško proljeće, danas naziva. Zatvor su iskusili Vlado Gotovac kao i studentski tribun Ivan Zvonimir, ali i drugi zbog kojih je Stanko Lasić vratio SK-knjižicu. Među hrvatskom inteligencijom zavladao je defetizam. Čak se širio Leninov slogan »Čim gore tim bolje«.

U to smo se vrijeme često sastajali: Kruno, Tonko, Ivan... S Krunom sam već 1970. uredio, koristeći se logistikom Zavoda za znanost o književnosti, zbornik koji je imao utvrditi mjesto hrvatske književnosti u Europi, i sad se pred nas postavilo pitanje: baciti koplje u trnje ili nastaviti započeti projekt. Kako je za 1978. najavljen bio Međunarodni kongres slavista u Zagrebu, odlučili smo ne podleći općem defetizmu, nego unatoč svemu nastaviti s intenzivnim radom na nečemu što smo smatrali važnim, i predočiti strancima Hrvatsku književnost u evropskom kontekstu kao osebujnu povijest književnosti. Okupili smo suradnike s filoloških katedra, a Kruno je posredovao suradnji izvanfakultetskih znalaca. Bili su to Dalja, Tonko, Tomislav Ladan, Hećko... Sakupili smo se jednom u Opatiji u vrijeme redukcije struje. U dvorani Adriatica sjedili smo uz svijeće, govorili i čitali u polumraku, imali smo osjećaj zavjerenika. Uostalom, kao zavjeru dočekali su izlazak žute knjige i stoloravnatelji kulturne politike. Počela je hajka na one koji su htjeli strancima prodati rog za svijeću hrvatske jezične i književne kulture. Kruno i ja znali smo otprilike što nas čeka. Mislili smo da će metom postati Daljin uvodni članak o »jeziku hrvatske književnosti«. Međutim, stvari su se razvijale drukčije. Najprije su upućeni čarkari: na TV je nastupio »drug Sale«, ali se on, kao TV-marksist, dohvatio Kravarova priloga o baroku kao »zastarjeloga«; zatim je nastupilo pješaštvo »Oka« koje je uvijek imalo otvoreno uho za smjernice odozgo. Predvodnikom je bio »dječji pjesnik« Goran Babić koji nam je izravno rekao da prodajemo govna. Ali je generalni napad pripremljen u »Vjesniku«: tu su nas imale Krtice optužiti za nešto što nismo očekivali. Naime, zbog užurbanih priprema za Kongres, neki prilozi koji su se odnosili na književnu suvremenost nisu dovršeni. Pa je ispalo da su prikraćeni ostali npr. Joža Horvat i Mirko Božić kao »književnici partizani«. Sve je krenulo iz komunističke frakcije DKH. U zgradu »hrvatskog Springera« stigao je i sam oštećenik. Međutim, Slavko je, kao nakladnik »žute knjige«, Krtičine i »Saletove« servise spremno dočekao: naglašavanje činjenice da su nakladnik i urednik knjige bili također »partizani«, pa je razgovor o namjernom izostanku »partizana« apsurdan, djelovalo je kao smash. Mirko je Božić dostojanstveno ustao i napustio skup. Dalibor je Foretić konkretno zatvorio sjednicu. Knjiga nije zabranjena, ali je prodavana ispod tezge, uskoro je rasprodana.

Da stvari ipak budu jasne: premda sam promicao samu ideju zbornika i nastojao okupiti kvalificirane suradnike, sav posao oko čitanja i uređivanja priloga pripao je u cjelini i u pojedinostima Kruni. U prikazu njegovih uredničkih radova u knjizi Važno je imati stila ima, međutim, mala netočnost. Engleski prijevod, prvo, nije identičan hrvatskoj »žutoj knjizi«. Neki su prilozi u njemu izostali, neki pak uvedeni, a kako smo Kruno i ja dali ostavke, knjigu je ponovo uredio Miro Beker, a da nigdje u tom izdanju ni Kruno ni ja nismo spomenuti. Praf nam budi!

Aleksandar Flaker