Emocionalno pothranjena Medeja

Emocionalno pothranjena Medeja

Neljudskost ove Medeje nije posljedica njezina zločina, već njezina beskrajnog trpljenja. Svi se mogući osjećaji pretaču u taj jedan, koji ostaje dominantan cijelim performansom

Wild with Love izvedba je mita o Medeji fizikalizirana tijelom Tamare Huilmand, oslikana njezinim crtežima prikazanim uz pomoć grafoskopa; verbalizirana tekstovima Ivane Sajko, Euripida i Heinera Müllera; ozvučena techno-kulisom i Trećom simfonijom Henryka Góreckog.

»Bog je stvorio svijet davno prije moga rođenja« riječi su na plakatu za taj komorni performans (publika koju čini jedva nekoliko desetaka ljudi sjedi na pozornici, blizu izvođačici). Medeja krvnica, iako ne posve prognana iz slike, zamijenjena je Medejom koja ne postoji, praznim mjestom lika. Wild with Love ne bavi se objašnjenjem ili opravdanjem Medejina čina, čak ni konstrukcijom lika Medeje. Dostupni su nam samo fragmenti, slike koje se slažu/ne slažu u kombinacije, ovisno o odlukama promatrača.

Tanka nit zločina

Na Medejinoj bijeloj haljini jedva se nazire tanka krvava nit zločina. Trenuci pune, zrele, osviještene ženskosti gotovo su neprimjetni u odnosu na želju za povratkom u infantilnost, u stanje prije pada. Glas Tamare Huilmand lagano je pjevan, asocira na glas djevojčice koja recitira na školskoj priredbi, ali i distanciran, kao da se oblikuje mimo njezine volje i dopire odnekud izvan tijela. Čest je pokret zaglađivanja trbuha rukom, ravnanja trbuha kojim kao da se želi poništiti efekt obješene kože nastao kao posljedica trudnoće, kao posljedica udomljavanja djece — parazita. Prije, dok je trbuh još bio ravan, bajka je tek počinjala. »Bilo jednom...« među prvim su riječima predstave. Trenutak kulminacije pomaknut je s momenta ubojstva djece i Jazonove mlade nevjeste na sliku žene koja umire od emocionalne pothranjenosti, žene čija je najjasnija odrednica da je nema, da ne ostavlja otiske. Dramatski najintenzivniji prizor Wild with Love jest slika žene koja stoji u blatu, otvorenih žuljeva, haljine umrljane dječjom bljuvotinom, dok muž na nju viče: »Nasmiješi se, glupa ženo!« A opet, postoje momenti u kojima prepoznajemo, ili barem želimo prepoznati, aktivnost. Njezin dlan pokreće njezino tjeme, njezina ruka savija njezinu nogu, njezini prsti okreću njezinu bradu. Njezine ruke gužvaju njezino lice i čine ga starim. Ona je ta koja postavlja modnu pistu po kojoj se pokazuje. Medeja je autor vlastite kazne. Odgovornost je njezina, ali ne i pravo odlučivanja, klasičan paradoks s kojim se suočavaju oni koji stoje nisko na ljestvici moći.

Posljedica trpljenja

Djevojčica-manekenka, učiteljica s grafoskopom, umjetnica Medeja ima kralješnicu, ima zube i desni, pokazuje nam ih, želi da je vidimo, želi nam dokazati da je prisutna. Što se više trudila, sve je neuspješnija u tome. Ono što vidimo prazno je mjesto, odsutnost. Dok sam gledala Wild with Love pred očima su mi bile slike žena koje godinama trpe zlostavljanja svojih muževa: njihova je pokornost već prešla točku ljudskosti. Neljudskost ove Medeje nije posljedica njezina zločina, već njezina beskrajnog trpljenja. Svi se mogući osjećaji pretaču u taj jedan, koji ostaje dominantan cijelim performansom. Ono što je možda najzagonetnija točka Medeje kao mita — nepotrebna smrt djece (overkilling) pronalazi paralelu u pretjeranoj bespomoćnosti Medeje ovoga performansa.

Nažalost, nisam posve sigurna da je pobijeđen onaj medejični osjećaj s kojim dolazimo u kazalište, strah da nam se ništa drugo neće dogoditi od onoga što nam se događa po mitu samom. Ovako sam prisiljena grčevito se hvatati za fragmente koji bi me spasili od toga. Primjer slaba trenutka jest situacija u kojoj izvođačica ukočeno bulji u svjetlo grafoskopa — to je Medeja kakvu smo navikli očekivati, Medeja koja se uklapa u svoje zadane okvire — Medeja kao konvencionalna luđakinja. Autoričini crteži pojačavaju dojam psihoanalitičke seanse. Sličan sam dojam imala i u prizoru u kojem Tamara Huilmand snažno odmahuje glavom lijevo-desno i ponavlja riječi »podrška, poslušnost«. Nasuprot tome, snažan je trenutak u kojem, zaogrnuta u kožu, kose koja joj pada preko lica, napetih žila ruku, povlači kožu trbuha. Rekla bih da je to esencija njezine situacije lišena patetike.

Intimnost performansa vidim kao njegovu veliku kvalitetu i kao mjesto odstupanja od poetike na koju su nas već pomalo navikle posljednje Montažstroj/Performingunit predstave. Wild with Love prvi je u nizu planiranih performansa koji propituju ženske arhetipove. Radujem se onima koji će uslijediti jer je, u svakom slučaju, zadovoljstvo gledati izvođačicu kao što je Tamara Huilmand na djelu.

Una Bauer