Dva različita ugođaja

Dva različita ugođaja

Koncert opernih arija u splitskom HNK privukao pozornost publike, ali se reprizna izvedba Ljubavnog napitka više potvrdila kvalitetom i interpretativnim dosezima

Hvalevrijedna je inicijativa Lions cluba Split i Hrvatskoga narodnog kazališta da se u korist ugradbe zvučnih signala na semaforima u Splitu za pomoć slijepim osobama održi dobrotvorni koncert opernih arija. Najave koncerta 24. veljače bile su poprilično bučne, ulaznice su u kratko vrijeme razgrabljene, a kako i ne bi, kad je riječ o nastupu kvarteta mlađih umjetnika na kojima počiva operni program u Hrvatskoj. Riječ je o Adeli Golac Rilović, Martini Tomčić, Tomislavu Mužeku i Ivici Čikešu. Sve je bilo do te mjere poznato da se eto očekivala spektakularna realizacija, opravdane unutrašnje logike i glazbene koherencije. Ono, pak, što se dogodilo na Večeri opernih arija tugaljivo je podsjećalo na brojne slične koncerte koje smo ranijih godina vidjeli na ovoj istoj pozornici tako da udari novoga sunca ne mogu izblijediti dijagnoze koje se neizbježno ponavljaju. O čemu je riječ? U nastojanju da se svidi publici ritam glazbenih događanja poprima forme operetske sladunjavosti koja se čvrsto drži belkantističkih okvira, najčešće onih konvencija koje ustrajavajući na stilskoj čistoći gube izražajnost i uvjerljivost. Unatoč najavljenu glamuru, sve je odisalo improvizacijom, arijama koje su sugerirali sami pjevači, neuvjerljivošću koja je cijelom koncertu oduzimala dimenziju poželjne glazbeno-poetske atmosfere. Iluzija je misliti da se visoka emotivna temperatura postiže tek nizanjem naslova s površnom psihološkom autentičnošću, nedovoljnim pripremama, pokušajem pomirivanja suprotnih glazbenih svjetova. Ne treba poricati da visoko postavljeni ciljevi, ili oni koji se takvima najavljuju, iziskuju kud i kamo veću profesionalnu odgovornost, duhovnu koncentraciju i glazbenu autentičnost koja se u poplavi lake inventure ne bi pretvorila u površni eklektički koktel. Konačno, i sam programski listić zavrijedio je veću pozornost i preciznost, a uz podatke o dirigentu trebalo je donijeti i biografije pjevača, da i ne govorimo o samom organizatoru Lions clubu!

Dirigent Hari Zlodre našao se u nebranu grožđu. Orkestar HNK pritiješnjen drugim obvezama nije imao dovoljno termina za temeljitije pripreme. Ostalo je da se sačuvaju tek glavni obrisi i osigura uredna pratnja pjevačima, premda će unutarnji grč utjecati na ponekad promjenjiva tempa (Rossini, Offenbach, Puccini). Tek nešto dojmljivija glazbena kontura mogla se zapaziti u Intermezzu iz Mascagnijeve Cavalleria rusticana.

Promjenjiva sreća

Pjevački nastupi bili su promjenjive sreće. Visoki profesionalizam i fino fraziranje moglo se osjetiti u nastupu omiljenoga, Tomislava Mužeka čiji je Alfredo u Traviati, a napose Rodolfo u Puccinijevim Boemima zablistao punim sjajem. Pouzdan je bio i nastup iskusnog Ivice Čikeša, koji se polako oprašta od zahtjevne lakoće Mozartovih junaka, da bi u potresnom monologu Filipa iz Verdijeva Don Carlosa pokazao svoje umijeće koje je gustim modalitetima Silve u Ernaniju postigla zavidnu ekspresivnost. Splićanima poznata Adela Golac Rilović sabrano i čisto donijela je ariju Gilde iz Rigoletta, dok se lirska romanca Giuleitte iz Bellinijeve opere I Capuleti e i Montecchi nije najbolje uklopila u koncepciju programa. S posebnim zanimanjem dočekan je nastup mezzosopranistice Martine Tomčić, koja je otpjevala dvije arije Carmen, pastozne i baršunaste boje, s naglašenim dubokim tonovima, ali i potrebom da se oplemeni visoki registar. Senzualni dvopjev iz Hoffmannovih priča glasovno i interpretativno (Golac Rilović i Tomčić) valjalo bi zaboraviti, po mnogo boljemu ne pamtimo ni duet iz Don Giovannija (Golac Rilović i Čikeš), a tek onaj iz Traviate (Golac Rilović i Mužek) ostavio je ugodniji dojam.

Ako nas je spomenuti koncert uvjerio u važnost ozbiljnijih priprema i osvajanja nove publike koja je zdušno poduprla mlade umjetnike, reprizne izvedbe Donizettijeva Ljubavnog napitka 26. i 28. veljače pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja bile su nesvakidašnji događaj. Razmahana pokreta i žarom potpune predaje Šutej je naprosto nadahnuo cijeli ansambl, koji je ostvario predstave tonski iscizelirane, uzbudljive agogike i dinamike. Pored jedinstvenoga i toliko hvaljena Tomislava Mužeka nastupila je korektna Adela Golac Rilović i Tomislav Bekić, a u zahtjevnoj ulozi Dulcamare prvi smo put čuli splitskog baritona Mišu Kravara, angažirana u zboru i manjim ulogama u Hamburškoj operi. Pretpostavljen buffo-bas zamijenjen je fleksibilnim i elokventnim baritonom, koji se pokazao kao ugodno iznenađenje, mali vokalni i glumački pothvat, sretno poniranje u niz skrivenih detalja. Sigurno bi Kravarovo vanjsko iskustvo dobrodošlo splitskoj opernoj sceni. U ulozi Gianette prvi je put nastupila i mlada Jelena Matić, od koje se može više očekivati. Posebno treba istaknuti nastup ovaj put odlična zbora, koji je ponesen srčanim posegom dirigenta dao bolji dio svog ne malog umijeća.

Tonći Šitin