Dobre vibracije i prirodnost subjekta

Dobre vibracije i prirodnost subjekta

Vesović na svakoj od svojih fotografija uspostavlja poseban odnos s portretiranom ličnošću te iz njih izvlači ono najbolje i bitno, što se čita u prvih nekoliko sekundi

Ime Mije Vesovića veže se uz reportažnu fotografiju koja se svakodnevno objavljuje u našem tisku, a već je i postalo sinonim za uspješan portret. Premda je fotograf dobro poznat širokoj publici, izložba Fotografije 1976-2003. potvrdit će još jednom posjetiocima Klovićevih dvora da velika povećanja odabranih fotografija pokazuju visoku kvalitetu umjetnikova opusa. Plejada ličnosti što se nižu jedna za drugom socijalna su kronika jednoga razdoblja, naime posljednjih gotovo dvadeset i pet godina, u kojem se dogodilo, blago rečeno, mnogo burnih promjena. Vidljivo je da Vesović na svakoj od svojih fotografija uspostavlja poseban odnos s portretiranom ličnošću te iz njih izvlači ono najbolje i bitno, što se čita u prvih nekoliko sekundi. Vesovićev portret klasičan je u smislu da ne prelazi zadane okvire kad je riječ o službenom portretu, zadržava taj odnos i kad snima prijatelje i obitelj, ali u svakoj je vidljiv i prepoznatljiv Vesovićev adut — dobre vibracije i prirodnost subjekta koju postižu samo oni najvještiji, premda je riječ o režiranoj fotografiji. Bilo da radi u crno-bijeloj tehnici ili fotografiju u boji, kod portreta postavlja ljudski lik u središte kompozicije i približava se toliko da pozadina i prostor kojim protagonist dominira predstavlja tek naznaku dodatnog okvira (Antun Vujić, iz 1988; Milan Kučan iz 1989, Branka Kaminski, Lovro Pogorelić, Vlado Habunek, Alfred Molina, Rajko Grlić, Darko Rundek 1997). Mnogi od glumaca, intelektualaca, političara, povjesničara umjetnosti koji su obilježili javni život Hrvatske u posljednjih nekoliko desetljeća bile su predmet Vesovićeve fotografske studije. Jedan od najuspjelijih portret je umjetnika Gorana Trbuljaka iz 199. u boji. Vesović ga snima u profilu, s kamerom u rukama, atributom koji objašnjava lice, pogleda usmjerena u objektiv fotografa. Tehnički savršena fotografija, izravna je i dokazuje način Vesovićeva rada — postizanje efekta jednostavnim sredstvima.

Vrlo često u svoje fotografije Vesović unosi humor i ironiju, koji su pokazatelji autorove pristupačnosti te vladanje situacijom i, simultano, tehničkim aspektom fotografije (»fotograf mora biti brži od svjetlosti«). Dio fotografija na izložbi reportažni su fragmenti dnevnika putovanja u Veneciju, New York, Pariz i London te urbani pejzaž Zagreba devedesetih. Autor često iskorištava ironiju prizora, kao kod fotografije Restauracije Šubićevac s predizbornim plakatima, te igrom riječima i slikom. To su Vesovićeve karakteristike od najranijih dana profesionalnog rada, odnosno vremena objavljivanja u »Poletu« i »Studentskom listu«. Važan je stav prema sadržaju, koji je odabran da bude u fokusu. U to doba započinje zajednički rad u čuvenom nepostojećem studiju MO/Meko okidanje s Ivanom Posavcem, koji se nastavlja do danas, pa obojica i dalje rabe taj interni dodatak u potpisima svojih fotografija.

Kustosica izložbe Marina Viculin imala je tešku zadaću da iz slojevitog opusa izabere fotografije koje bi najjasnije prezentirale Vesovićev rad u posljednjih gotovo dvadeset pet godina. Premda izložba nosi retrospektivni predznak, odabrane fotografije teku nediferencirano od početka do kraja. Tako će mlađa publika vjerojatno propustiti poglavlje hrvatske povijesti fotografije kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih vezanih uz poletovsku fotografiju, a Vesovićev rad čitati će u konturama povezanosti s Ivanom Posavcem čiju izložbu smo vidjeli nedavno u istom prostoru.

Iva Brezovački-Biđin