Digitalne šezdesete

Digitalne šezdesete

Iako čitava produkcija još iskašljava bolne nakupine produkcijskih i artističkih dubioza što su se nakupljale svih ovih godina, ipak sve pršti od znakovitih pozitivnih pomaka

Prošlogodišnji Dani hrvatskog filma najavili su oporavak naše animacije. Naravno, kad kažem oporavak onda mislim na visoko stanje zdravlja koje definiramo znanim nam dometima i životnošću zagrebačke škole iz najboljih dana. Odavno već govorim kako se to plodonosno sjeme nije zagubilo niti je beznadno zaglibilo. Trebalo mu je malo daha, nekoliko mirnih proljeća i — hrabrosti.

U godinama krize doista je nestao onaj pobjednički kreativni potencijal koji je pitao: pošto svijet? Prevladao je provincijski, gubitnički i samodopadni artistički koncept pun prezira kako prema fantastičnim mogućnostima tržišta, tako i prema vodećim trendovima unutar umjetničkoga zamašnjaka. Kao da smo se bavili nekom vlastitom, letargičnom animacijom, lišenom energije, želje za uspoređivanjem, prestrašene od istinskih izazova likovnosti i novih tehnologija. Svaki novi Svjetski festival animacije kao da nas je šamarao i tjerao da se osjećamo nevoljenim i neželjenim gostima u vlastitom gradu. Pa je apatija počela zahvaćati i javnost i kritiku, a onda je put do samoubojstvenog i destruktivnog samosažaljenja bio kratak.

Dakle, prošle godine nešto se prelomilo. Pojavilo se nekoliko filmova autentične originalnosti i šarma, osjetila se ona vibra koje se sjećam iz kasnih sedamdesetih što je i mene nepovratno ponijela maticom koja me nosi i danas.

Uzlazni trend se nastavlja

Ove se godine uspješni i uzlazni trend nastavio. Iako čitava produkcija još iskašljava bolne nakupine produkcijskih i artističkih dubioza što su se nakupljale svih ovih godina, ipak sve pršti od znakovitih pozitivnih pomaka.

Naša animacija kao da ulazi u istu onu fazu u kojoj je bila kasnih pedesetih prošloga stoljeća, kada je djetinje radosno i radoznalo otkrivala ljepote animiranja u bezgraničnim mogućnostima stilizacije, kada je nedvosmisleno osjećala da je naša šansa u emociji i duhovitosti, u likovnim poticajima o koje se u našem kulturnom nasljeđu jednostavno spotičemo, i u vječnoj želji autsajdera da se prošeću crvenim tepihom svjetskog uspoređivanja.

Konačno, stvara se i nužna kritična generacijska masa kojoj mi stari više ne moramo pametovati, tek pripomoći. Oni koji hoće.

Na ovogodišnjim danima svi animirani filmovi (što opet pozdravljam) prikazani su u jednom programskom bloku. Za projekciju se (premda je bila besplatna) tražila karta više.

Najprije smo vidjeli film Jibro W7, Štefa Bartolića u produkciji PLOP-a. Reminiscencije na šezdesete tu su gotovo programatski utkane. To je film inteligentne redukcije i zavidna grafizma interpretirana u pokretu. Mali problem sa Štefom Bartolićem, jednim od najdarovitijih animatora mlađe generacije, jest u tome što se on sama sebe, unutar sveukupnih svojih artističkih znatiželja, nikada nije usudio definirati potpuno predanim animaciji. Odveć se uzda u svoj instinkt i talent, koji ga istina dobro služe, ali katkad ga i ostave na cjedilu. U ovome filmu to se najviše osjeća na planu priče, koja je morala biti dosljednija, promišljenija, zanimljivija i — duhovitija. Odličan crtić ponešto opterećuje i očita nakana producenta da se sve to prometne u seriju, pa je previše općih mjesta tipičnih za pilot-filmove.

Nedvojbeni talent

Mogu si to jako dobro zamisliti Danijela Šuljića, u vlastitoj produkciji, filmić je koji afirmira ono što je već afirmirano: nedvojbeni talent, ukus, animacijsko znanje i privrženost žanru. U toj intimističkoj pričici autor ipak popunjava neko vlastito čekanje do istinskog remek-djela i produkcijski ambicioznijega projekta. Uza sve zamke i frustracije koje vode do realizacije nečega takvag, iskreno mu preporučujem da stisne zube i krene.

Kamov grupe autora u produkciji Zagreb filma tipični je film iz plejade onih kojima se nema što zamjeriti jer na artistički samosvojan način tumači artistički samosvojnu osobu. Pa tko voli neka izvoli. No, moja recenzija svakako je pozitivna. Svjestan sam produkcijskih zamki kad je kompilacijski projekt u pitanju, pa ipak čestitam na konzistentnom djelcu s bezbroj zanimljivih likovnih iznenađenja.

Ja/2 Heidi Kocevar istoga producenta trebala je biti mala etida provjere mogućnosti darovite i potencijalno zanimljive autorice. Originalnom ikonografijom i simpatičnom stilizacijom autorica je otišla daleko.

Shit golobradog Ivana Škvorca, koji nam dolazi iz Foto-kino kluba Zaprešić, već smo vidjeli na Reviji stvaralaštva mladeži. Dobro je da se i juniori u stanovitoj mjeri pripuštaju na ove Dane, no mladi autor mora biti svjestan da će se od njega u budućnosti tražiti daleko više. Svakako, izdržao je test usporedbe, filmić je to koji najavljuje samopouzdanu umjetničku osobnost. Želim mu ipak da se oslobodi tolike fascinacije medijem samim i da se više posveti vlastitom umjetničkom samodefiniranju.

Gotovo svaka generacija, fascinirana mogućnostima stop-motion animacije u vremenskom isječku, ponudi nam nešto slično filmu From Midnight to Midnight Milana Bukovca u produkciji Autorskog studija FFV. Iako se svojevremeno ovakav tip filma doimao eksperimentalnim, danas ga možemo svrstati u korektnu intelektualno žanrovsku vježbu.

Najbolji Plasticat

Najbolji i najcjelovitiji animirani film ovih Dana bio je Plasticat Simona Bogojevića Naratha u produkciji Kenges filma. Ne stoga što je to pošteni 3D-uradak izvanredne animacije, precizne režije, duhovite i dosljedne priče, nego stoga što je u doista teškom i rizičnom metieru autor do kraja filma uspio sačuvati gen filma i ne pokleknuti pred varkama njegove realizacije. Usudio bih se reći da je pojava ovoga filma znakovita: to je prvi hrvatski film u 3D-animaciji koji je prešao rampu i ušao u autentični svijet likovnosti i umjetnosti animacije, lišen neprestanih računalnih podsjećanja.

Dio programa činila su tri filma iz već proslavljene Bulaja produkcije, multinacionalnog internetskog projekta prema motivima Ivane Brlić Mažuranić. Opet pozdravljam sjajnu produkcijsku pojavu i sve što je s njom u vezi, jer taj događaj doista ohrabruje.

No, takozvana flash-animacija zahtijeva poseban osvrt. Nadam se da uspjeh ovoga projekta neće ohrabriti bezbrojne, ambiciozne diletante koji su u busiji čekali sa svojom teorijom kako je animirane filmove moguće raditi bez — animacije. Vrlo će se brzo vidjeti da upravo tehnološka redukcija koju nosi ova animacija zahtijeva od autora daleko više likovnog nerva, inteligencije, znanja i — književnog talenta.

Joško Marušić