Dani hrvatskoga jezika

Još od 1991. slavimo svake godine od 11. do 17. ožujka Dane hrvatskoga jezika. Godine 1997. i Sabor je donio o tome jednu odluku. To je spomen na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, objavljenu u ožujku 1967, dakle prije trideset i šest godina. Ovoga ožujka, čini se, nije bilo većih manifestacija proslavljanja tih dana. Bit će tomu više uzroka, možda ih je bolje i ne nabrajati, svatko će ih više-manje i sam prepoznati. No bit će zanimljivije pogledati uz taj povod kakvo je danas stanje hrvatskoga jezika, prije svega, naravno, hrvatskoga standardnog jezika.

Općenito uzevši, mora se priznati da je situacija prilično loša i da ujedno nisu povoljni uvjeti za njezino popravljanje. Govori li se o općoj pismenosti, na prvi pogled kao da se svi slažu. Svi prihvaćaju da treba podizati pismenost cijeloga naroda, da treba poboljšavati učenje materinskoga jezika. No jasno je da je za stvarno provođenje toga u čem se navodno svi slažu, potrebno bar dvoje: jedna jasna gramatička, rječnička i pravopisna norma, i drugo, pogodan nastavni program i plan za učenje materinskoga jezika u školama. I tu odmah nestaje sloge, ni o normi ni o nastavnome programu ne slažu se ni mišljenja ni praktična postupanja.

Jezik s dva pravopisa

Ne bih se upuštao u podrobnija razmatranja o udžbeničkim školskim priručnicima i o nastavnim planovima, ne znam činjenice o tome ni dovoljno podrobno ni dovoljno konkretno, ali mi je općenito jasno da situacija uopće nije onakva kakva bi trebala biti. O tome bi trebalo da s punom ozbiljnosti i s punim autoritetom progovore naši odgovarajući i odgovorni stručnjaci. Ja bih se pak malo zadržao samo na jednom pitanju. U Hrvatskoj naime postoje dva pravopisa. To je nešto novo i za nas i u svijetu — nigdje naime ne postoje dva razna pravopisa za isti jezik. To su u nas dva različita pravopisa makar razlike među njima i ne bile velike, kao što zaista i nisu. No treba vidjeti kakvo je u tom pogledu stvarno stanje.

Govorilo se da to nije ništa neobično, da je i drugdje u svijetu bilo istodobnih raznih pravopisa za isti jezik i isti narod, pravopisâ koji su bili stavljeni na slobodan izbor, i govorilo se da je to sadanja njemačka situacija. Sve su to neistine — u Njemačkoj je izašao novi pravopis ponešto različit od dosadanjega, odmah je stupio na snagu, ali je bio radi lakšega prilagođavanja određen i prijelazni rok u kojem se može upotrebljavati i dosadanji pravopis. Postojala su u nekim zemljama i izdanja istoga pravopisa od raznih nakladnika, ili su pak ista pravopisna pravila bila metodički različito obrađivana. Naš je pak primjer jedinstven po tome što su u pravopisu trojice autora (S. Babić, B. Finka, M. Moguš) i u pravopisu dvojice autora (V. Anić, J. Silić) u nekim važnim pojedinostima pravopisna pravila različita. Pravopis trojice autora nastavak je (i proširenje) hrvatskoga Brozova i Broz-Boranićeva pravopisa, koji je, uz kraće prekide za šestojanuarske diktature i djelomično za okupacije, općenito vrijedio od 1892. do 1960, kada je nametnut takozvani Novosadski pravopis. Pravopis dvojice autora predstavlja u nekim pojedinostima kompromis između novosadskih propisa i hrvatske tradicije, u drugima nastavlja novosadske propise. Ono što je posebno neobično u hrvatskoj situaciji jest da za sada nije jasan status tih dvaju pravopisa. Donesena je doduše privremena odluka Ministarstva prosvjete i športa da za škole do daljnjega vrijedi prethodno izdanje pravopisa trojice autora, no to još nije nikakvo stvarno i trajno rješenje.

Tako stoje stvari što se tiče opće jezične pismenosti i za sada nepovoljnih uvjeta za njezino popravljanje. No to nisu, naravno, sve sada aktualne jezične nevolje hrvatskoga jezika kojih se vrijedno podsjetiti ovih dana posvećenih hrvatskomu jeziku. Aktualan je i položaj hrvatskoga jezika u svijetu i u međunarodnim odnosima, pa u samih Hrvata izvan Republike Hrvatske i konačno u svjetskoj slavističkoj znanosti. Položajem hrvatskoga jezika u tim trima sferama zaista ne možemo biti zadovoljni — emisije nekih stranih radiopostaja ignoriraju ili izigravaju hrvatski jezik, ne zadovoljava ni njegov položaj u nastavi za djecu naših »gastarbajtera«, u Bosni i Hercegovini s hrvatskim jezikom ima mnogo raznih problema, a slavistički studiji na mnogim sveučilištima nastavljaju sa starom serbokroatističkom praksom (bez obzira radi li se o komotnom izbjegavanju složenih praktičnih problema s tobože novim činjenicama, ili je riječ o načelno protuhrvatskim stavovima). Istina jest da se svi ti navedeni problemi postupno ispravljaju, i to sporo, ali bilo bi brže kada bi se Republika Hrvatska u tom pogledu više angažirala.

Tko želi biti nepismen?

Jezik u mnogim medijima (RTV, veći dio tiska) sada je unekoliko gori nego što bijaše u posljednjem jugoslavenskom desetljeću. Tada je doduše bilo unitarističkih nametanja, ali se ujedno posvećivala kakva takva pažnja običnoj općoj jezičnoj kulturi. Mislim tu dakle prvenstveno na opću jezičnu kulturu, na jezičnu pismenost, ali opet se pojavljuju i neke nehrvatske osobine koje čak ni nekadanji unitaristički napori nisu uspijevali nametnuti. Tako je u tijeku Danâ hrvatskoga jezika u emisiji »Tko želi biti milijunaš« 13. ožujka na ekranu bio izbor

dvoje četvoro

šestoro osmoro

s -oro umjesto -ero, što ni jugounitarizam nije bio uspio nametnuti prije 1990.

I na koncu, govoreći o nevoljama hrvatskoga jezika u svijetu nisam bio spomenuo da u njima kao njihov uzročnik i nositelj sudjeluje povremeno i poneki naše gore list. Tako se uoči ovogodišnjih Danâ hrvatskoga jezika pojavio dvobroj (siječanj-veljača) novoga časopisa Književna republika. Tu je Snježana Kordić, koja je s posla na zagrebačkom Filozofskom fakultetu otišla na sveučilišni rad u Njemačkoj, objavila tekst u kojem se obračunava s hrvatskom kroatistikom i slavistikom i zalaže se za naziv »srpskohrvatski jezik«. Svoje stavove S. Kordić ponavlja u nizu napisa u Njemačkoj i ovdje — do sada se nisam na to obazirao, ali mislim da je sada ipak red da joj odgovorim. U sljedećem broju »Vijenca«.