Budimpešta, 1909.

Budimpešta, 1909.

Fotografija Janka Polića (s Josipom Baričevićem) iz ostavštine Vladimira Bornemisse najviše se može usporediti s portretima dvojice slikara: Uzorinac (identičan šešir, naočale, odijelo, obrve, kosa, nos, oblik usta i brada, uši, stil), Moretti (stil odijevanja; naočale, frizura, šešir, itd.). Svoju je vanjštinu Kamov najbolje opisao u pripovijetki Odijelo (Torino, 6. studenog 1908), što se u potpunosti slaže s izgledom pisca na pronađenoj fotografiji

Život, djelo i fizička pojava Janka Polića ni danas nisu dokraja rasvijetljeni. Veći broj pripovijedaka, pjesama i feljtonističko-kritičkih zapisa, za koje znamo samo po spominjanju autora i njegovih suvremenika, kao i obilna korespondencija s prijateljima, članovima obitelji i različitim redakcijama novina u kojima je surađivao, izgubili su se. Zatim, njegova putovanja samo su nam djelomično poznata. Proučavajući ga godinama, pitao sam se da li je otputovao starijem bratu Dragimiru (1871-1914) koji je živio u Beču, Pragu i Budimpešti, da li je posjetio Sarajevo, gdje je bio suradnikom »Bosanske vile« i konačno da li je boravio u Milanu, za što ne postoje egzaktni dokazi, a Nikola Polić u zagrebačkim »Novostima« (5. prosinca 1940. str. 14-15) tvrdi da je bio?! Preostalo mi je sustavno traganje u kombinaciji dostupnih, objelodanjenih podataka u literaturi s intertekstualnom obnovom Kamovljevih putovanja. Mladen Machiedo, u jednoj od najboljih studija napisanih o Poliću (vidi Eksplozija poticaja — Inozemni Kamov, 1986) zaključio je da se feljtoni, pisma i roman Isušena kaljuža kronološki čudesno dopunjuju Jankovim putovanjima. Detaljno sam analizirao rukopise, ali i oni su ostavili mnogo praznina, koje su pozivale na istraživanje. O tome sam tijekom posljednjega desetljeća objelodanio veći broj radova, prezentirajući ih javnosti kako sam ih otkrivao. Baveći se jako dugo afirmacijom Kamovljeva rada, objavljivanjem prijevoda njegovih djela u najvažnijim časopisima što izlaze u Americi i Europi te otkrivanjem podataka iz njegova života, polako sam sužavao broj mjesta gdje bi se njegova izgubljena djela mogla pronaći. U svome gradu nisam nailazio na razumijevanje onih koji su po društvenoj dužnosti trebali skrbiti za strategiju naše kulture, pa sam se, uz vlastita ulaganja, posvećivao istraživanju. Sve me to bitno usporilo. I dok sam 1999. intenzivno radio s Moirom Milevoj na realizaciji prijevoda romana Isušena kaljuža na engleski jezik, u samo nekoliko mjeseci, točnije, nešto više od pola godine, zaredalo se više važnih događaja vezanih uz afirmaciju Janka Polića. Tako je ono što sam tada otkrio, a tek danas iznosim u ovom tekstu, palo u drugi plan, čekajući neko bolje vrijeme. Naime, u travnju iste godine časopis »Partisan Review« (Boston) objavio je Kamovljevu priču Žalost. Tim povodom čuveni je teoretičar književnosti i američki profesor na sveučilištima Yale i Boston, Geoffrey Hartman, izjavio da Polić znači najveće književno otkriće devedesetih u Americi. Zatim, u svibnju sam u Državnom arhivu u Rijeci uz pomoć Ivana Peranića i ravnatelja Gorana Crnkovića pronašao putovnicu Janka Polića s brojnim dokumentima Austrougarskoga generalnog konzulata u Barceloni i publicirao u tekstu Kamov bez pandana u Hrvatskoj (»Sušačka revija«, br. 26-27/1999, str. 23-32). I na kraju, nakon što je 1998. na osnovi knjige Janko Polić Kamov: Selected Short Stories and Poems (Rijeka 1997) i brojnih objavljivanja njegovih djela u Americi, sveučilišna profesorica i glavna urednica časopisa »Corner« (Oakland, California), Carlota Caulfield, uvrstila Polića u knjigu Povijest hispanističke avangarde (The Avant-Garde in Spain and Spanish America), u siječnju je 2000. u američkom istraživanju Recolection Used Books (internetsko istraživanje metodom ankete na više od tristo američkih sveučilišta, s usporednom obradom šest milijuna naslova različitih knjiga i dvije tisuće knjižara i distributera u Sjedinjenim Državama i Kanadi) Kamov izabran za jednu od tri stotine ličnosti koje su svojim radom obilježile tisućljeće koje je za nama (vidi »Novi list«, 29. siječnja 2000, str. 42).

U kavani Bauer

Tih mjeseci, sredinom 1999, posjetio sam kolegicu Kseniju Stankovsky, koja mi je za časopis »Rival«, što sam ga tada uređivao, prevodila sa slovenskog jezika. Kada me ispratila, na izlazu iz zgrade slučajno sam vidio da na jednom poštanskom sandučiću stoji prezime Bornemissa, što me je začudilo. Prezime je jako rijetko, plemićkoga je podrijetla, u hrvatskoj je povijesti ta obitelj odigrala važnu ulogu i, što je najvažnije, sjetio sam se Nikole Polića koji je u Iskopinama (1956) o Janku napisao da je za boravka u Zagrebu zalazio u kavanu Grič u koju su dolazili novinari: »...ali ne oni iz službenih ili režimskih novina, nego suradnici u ono vrijeme socijalističkih listova (»Sloboda« i »Slobodna riječ«). S njima je Janko dolazio u doticaj i, kako sam dočuo, Janko je često i surađivao u tim socijalističkim listovima, ali anonimno! Sve mi je to pričao Vlado Bornemissa koji se sad nalazi u Rijeci. Bornemissa je danas još jedini naš živi novinar koji je surađivao u prvim socijalističkim novinama (od 1905-1910).« Ksenija mi je rekla da je riječ o gospođi koja tu živi kao umirovljena balerina našega kazališta i da će me upoznati s njom. Tako sam uskoro posjetio gospođu Edith Bornemissa, koja je kći Vladimira, Jankova prijatelja. Rado se odazvala na razgovor i predočila mi sve obiteljske dokumente, fotografije i prenijela svoja sjećanja. Prvo mi je dala list starih novina iz kojih čitam članak Krešimira Kovačića: »Kratko vrijeme poslije aneksije Bosne i Hercegovine sastalo se u kavani ’Bauer’ u Zagrebu društvo mladih pisaca, koje je doskora svojim neobičnim izgledom i ponašanjem unijelo nemir među činovničke i penzionerske starosjedioce, koji su ranije u punom miru pili svoju crnu kavu i čitali novine. Tome društvu pripadali su Janko Polić-Kamov, Milan Vrbanić, Ljubo Wiesner, Tin Ujević, Karlo Haüsler, Miško Radošević, Pero Magerl Gotalovački, Krešo Kovačić i Vladimir Bornemissa. (...) U društvo je dolazio i A. G. Matoš koji je svima članovima imponirao kao neki novator i revolucionar u literaturi i bio je dočekivan od sviju kao učitelj. Dakako, prema Matošu nisu imali svi podjednake simpatije, jer su neki s njime i javno polemizirali, kao Polić i Radošević...« (Kavanski soneti i njihovi autori, »Globus«, ilustrirani tjednik, god. II., str. 5, Zagreb, 16. srpnja 1955)

Mussolini i Bornemissa

Iz priče, koja je tekla polako, nostalgično i emocionalno, bilježio sam kako je zanimljiva i svestrana osoba bio njezin otac. Rođen je 25. studenog 1886. u staroj plemićkoj obitelji u Donjoj Stubici. Majka je bila učiteljica, a otac Đ uro kraljevski financijalni oficijal, intelektualac, kao član Matice hrvatske posjedovao je veliku biblioteku, koju je mladi Vladimir zarana počeo iščitavati. Obitelj se poslije preselila u Sisak, pa potom u Zagreb. Kako je u to vrijeme Janko pohađao Gornjogradsku, a Bornemissa Donjogradsku klasičnu gimnaziju, upoznali su se prilikom pripremanja antikuenovskih demonstracija 1903, zbog čega su obojica osuđena na tri mjeseca zatvora. Tu su upoznali Stjepana Radića, koji će ih poslije primiti u svoj krug bliskih prijatelja. Obojica su isključeni iz gimnazije, Bornemissa nastavlja školovanje u Srijemskim Karlovcima i upisuje Višu trgovačku školu u Baselu. Za gimnazijskih dana pokrenuo je list »Naša snaga«, a surađivao je u zagrebačkom socijalističkom listu »Slobodna riječ« sve do 1912, kada je zbog sudjelovanja u Jukićevu atentatu na bana i komesara Cuvaja preko Italije morao emigrirati u Ameriku, gdje je u Chicagu uređivao hrvatske socijalističke listove »Radnička straža« i »Sloboda«. Tu je ostao cijelu 1913, a već sljedeće, godine 1914, na poziv Socijalističke partije vratio se uoči rata u Zagreb. Od 1905. putovao je po Švicarskoj, Francuskoj i Italiji. U Švicarskoj upoznaje Vladimira Iljiča Lenjina (o susretu s Lenjinom vidi članak Lenjin je davao topa »fore«, »Novi list«, 3. i 4. rujna 1966) te indijskoga nobelovca Tagorea, s kojim radi intervju za pariški »Le Figaro«. U Zürichu se sastaje s Fritzom Plattenom i Robertom Albertom, osnivačima Treće Internacionale. Iz Pariza putuje Antunu Gustavu Matošu u Beograd. Za boravka u Milanu 1907. dopisuje se s Polićem, koji tada boravi u Rimu. Polić i Mijo Radošević već su stupili u kontakt s Mussolinijem, štoviše zajedno surađuju u rimskom »L’Avantiju«. Polić povezuje Bornemissu s Mussolinijem, kojem će Bornemissa objaviti intervju u »Le Figarou«. Fascinantan je i podatak da je Mussolini prevodio Bornemissu (vidi članak: Joža Vlahović, Srce starog druga Bornemisse, »Politika«, 1. veljače 1962). Osim s Lenjinom, prijateljevao je s Trockim i Plehanovom (M. Svetić, Partija šaha s Lenjinom, »Večernje novosti«, 3. prosinca 1965). Suradnja Polića i Bornemisse se nastavlja, dopisuju se, susreću se u Zagrebu nekoliko puta. Pitao sam gospođu Edith za fotografije i dokumente! »Da, imam puno fotografija«, rekla je, »evo ovdje su fotografije svih članova obitelji i prijatelja moga oca, molim vas uzmite ih i objavite u svojoj knjizi.« Gledao sam fotografije, a gospođa Edita mi je, prisjećajući se davnih obiteljskih događaja, pričala o svakoj ponešto. Najviše mi je privukla pozornost fotografija Janka Polića s meni nepoznatom osobom; »Joža, Janko i moj otac bili su u Budimpešti. Otac je odlično govorio mađarski« (obitelj je mađarskog podrijetla), često je odlazio u Budimpeštu.« Tko bi mogao biti Joža? Janko je imao tri prijatelja s tim imenom, bili su to Josip Moretti Zajc, poznati glumac Josip Pavić i Josip Baričević. Prvoga sam odmah isključio jer mi je poznat njegov izgled (vidi fotomonografiju Borisa Vižintina: Moretti Zajc, Rijeka 1994), drugi nije nikada upoznao Bornemissu, pa jedino Josip Baričević može biti druga osoba na fotografiji. Nedugo prije Prvoga svjetskog rata, Vladimir Bornemissa oženio se Ilonom Molnar, rođenom u Budimpešti. S njom je imao dvoje djece: Vladimira, rođenu 1916. u Guti i Edith, rođene 1918. u Komarnu.

Tito i Bornemissa

Nakon Prvog svjetskog rata bio je jedan od organizatora i sudionika Vukovarskog kongresa (1920), svrstavši se time u najuži krug Titovih suradnika i ljudi od najvećega povjerenja budućeg predsjednika druge Jugoslavije. U jednom mandatu bio je zastupnik u Zagrebačkoj gradskoj skupštini. Kada je »Nova istina« prestala izlaziti postao je članom zagrebačkih »Novosti«. Napisao je mnoštvo angažiranih tekstova, pratio ga je glas »da je napisao biblioteku od tristo knjiga po dvjesto stranica«, bio proganjan i zatvaran. Veću karijeru unutar komunističke partije nije mogao ostvariti; »Imao je referat na kongresu ujedinjenja u Beogradu. Bio je referent na čuvenom Vukovarskom kongresu. Tada je otišao u desne i izgubio se, i poslije nije otišao nigdje.« (J. Vlahović, navedeni članak i Toma Milenković: Kako je stvarana KPJ/Borba ljevice i desnice, feljton, Politika, 11. travnja 1979). Potkraj pedesetih godina napustio je Komunističku partiju razočaran nedemokratskim postupcima. Sredinom šezdesetih godina nazvao ga je Josip Broz Tito i podsjetio ga na činjenicu da je on jošjedan od dvojice preživjelih članova Vukovarskog kongresa, čestitajući mu na osamdesetom rođendanu i šezdesetoj obljetnici novinarskog rada. (Vidi: V. Šegota, 60 godina novinarskog rada/Jubilej Vladimira Bornemisse, »Novi list«, str. 11, 25. studenog 1965; (š): Proslavljen jubilej V. Bornemisse, »Novi list«, str. 5, 26. studenog 1965. i V. Mužina: Sretno, kolega Bornemissa, »Vjesnik u srijedu«, str. 6, 13. travnja 1966) Tito je intervenirao da se Bornemissi mora poboljšati status u svakom pogledu, ali njemu do toga nije bilo stalo: skroman, duhovit i uvijek raspoložen za druženje, on je živio po svojoj mjeri. Sin Vladimir bio je inženjer u Zagrebu i komunistički aktivist. Poginuo je u Jasenovcu 1942. Drugo dijete, kćerka Edith, posvetila se baletu i 1947. cijela se obitelj preselila u Rijeku, gdje je ona počela raditi u kazalištu... Vladimir Bornemissa umro je 17. veljače 1968. u Crikvenici, kamo je išao u posjet prijateljima (vidi M. P., Umro novinar V. Bornemissa, »Vjesnik«, str. 2, 18. veljače 1968). Valjalo je sve to sada posložiti nekim logičnim redom, za što tada nisam imao vremena. Ipak sam opisao život Vladimira Bornemisse u manjem tekstu pod naslovom Kamov, Bornemissa, Mussolini i objavio ga u »Sušačkoj reviji«, br. 30-31/2000.

Stvarni i konačni izgled Janka Polića Kamova

Kako je, dakle, Kamov stvarno izgledao? To sam si pitanje bezbroj puta postavio u punih dva desetljeća bavljenja njegovom literaturom, jer je svako dublje, intertekstualno poniranje u tu temu bilo umnožavanje zagonetki. Na jednoj, široj javnosti najpoznatijoj fotografiji (druga je Kamov kao devetogodišnjak, Ostavština Vinka Antića u Narodnoj knjižnici u Selcu) i toliko puta objavljivanoj, vidimo mladića ne starijeg od osamnaest godina. Pravi problem s tom fotografijom jest taj što je ona retuširana; oči, obrve i kosa naglašeno su pojačani, time je stvarno prepravljeno i Jankovo lice. Zatim pitanje boje očiju, da li je Kamov imao tamno ili svijetlosmeđe oči? Otac je imao svijetle, majka svijetlosmeđe oči, je li Janko mogao imati tamne? Pogledajmo umjetnička djela istaknutih slikara koji su portretirali Kamova! Izdvojio sam samo dvojicu: Josipa Morettija Zajca (1882-1933) i Mirka Uzorinca (1891-1960). Oni su zaista poznavali Kamova i družili se s njim, pa sam pretpostavljao da je njihov prikaz realniji. I pogledajmo, crtež Morettija Zajca iz 1912. (vidi moj tekst Kamov javnosti nepoznat, »Novi list« od 28. studenoga 1999) neusporediv je s najpoznatijom fotografijom Kamova, Uzorinčev isto tako. Pritom se valja prisjetiti da je Uzorinac bio ne samo slikar nego i vrstan karikaturist. Nekoliko crteža i portret Kamova napravio je u maniri karikature, s naglašenim ekspresionističkim elementima. Fotografija Janka Polića (s Josipom Baričevićem) iz ostavštine Vladimira Bornemisse najviše se može usporediti s portretima dvojice slikara: Uzorinac (identičan šešir, naočale, odijelo, obrve, kosa, nos, oblik usta i brada, uši, stil), Moretti (stil odijevanja; naočale, frizura, šešir, itd.). Svoju je vanjštinu Kamov najbolje opisao u pripovijetki Odijelo (Torino, 6. studenog 1908), što se u potpunosti slaže s izgledom pisca na pronađenoj fotografiji.

Posebno sam se pozabavio sadržajem poleđine razglednice. Na njoj, na mađarskom jeziku, piše kako je fotografija napravljena u fotoradnji na Rakoczi cesti broj 64, kod Keletija, Istočni kolodvor, Budimpešta. Austrougarskom preciznošću otisnuto je i da su napravili dvanaest kopija za cijenu od 60 krajcara. Tekst na poleđini prevela mi je Erzsébet-Mária Dolinar, kojoj ovom prigodom zahvaljujem. Je li Nikola Polić dao jednu od tih kopija Mirku Uzorincu 1921. kada je on, po sjećanju, napravio Jankov portret? Ako jest, onda ju je i Moretti mogao vidjeti. Bez obzira na brojna pitanja koja se otvaraju uz tu fotografiju, činjenica je da ona predstavlja bitnu kariku u razumijevanju i poimanju portreta dvojice slikara, potvrđujući im autentičnost i originalnost zasnovana na eksplikaciji realnog izgleda najvažnijega i najtajnovitijega našeg pisca. I još nešto; portret Jankova brata, skladatelja Milutina Polića (1883-1908), za kojega sam pretpostavljao da ga je napravio Moretti (vidi tekst N. Mifka-Profozić, Jedini sačuvani portret Milutina Polića, »Novi list«, str. 29, 12. siječnja 2000) dodatno se uklapa u priču o portretima. Na crtežu Moretti je, radeći prema sjećanju, Kamovu nesvjesno dodao neke osobine, a dijelom i izraz lica brata Milutina. Razlog tome je što su Josip Moretti Zajc, Milutin i Janko Polić zajedno neko vrijeme boravili u Veneciji između 1906. i 1908, gdje je prvi studirao na likovnoj, drugi na glazbenoj akademiji, a treći, Janko, boravio s njima u intervalima svojih putovanja po Italiji. Zapravo, Morettijev crtež više podsjeća na Milutina nego na Janka, ali na njegovoj poleđini Zvane Črnja, koji je portret dobio od Nikole Polića, napisao je: Janko Polić Kamov. Zanimljivo je spomenuti da je tome društvu pripadao i slikar Carlo Ostrogovich, Riječanin, koji se spominje i u romanu Isušena kaljuža. U tom neobičnom suodnosu sličnog i nesličnog na Morettijevu portretu; stvarnog izgleda Janka i Milutina i vlastite predodžbe o umjetničkim osobnostima dvojice braće, na istom crtežu jedan lik istiskuje drugog, istodobno potvrđujući svakoga posebno.

Nije se dao slikati

U nekrologu Kamovu (»Novi list«, 1. rujna 1910), Josip Baričević citira Jankove riječi: »i onda napisao u jednom od svojih zadnjih pisama ove reske tmaste riječi: ’Vratit ću se kao — starac’... Nu on se nije vratio. Izdahnuo je svoju mekanu i tankoćutnu dušu u bolnici Santa Cruz, a njegove je trudne kosti progutala nova Španjolska, — Španjolska Ferrera. (...) Sastajasmo se dosta često, a on je govorio o abditerstvu i — toleranciji. ’Moj Jože! Mi treba da budemo tolerantni i pristojni kao Francuzi, koji su do nedavna poznavali našu domovinu tek po statistici goveda, nedavno po toljazi, a danas po — Khuenu«... rekao je jednom u razgovoru pa nadovezao: »Počeh sa ’psovkama’, svršit ću s uzdahom tolerancije«... Tada se je nasmijao. Često se je nasmijao da ne zaplače... (...) ’Ma kamo zagazio, uvijek zagazim u blato’ rekao je...« U nekrologu se vidi koliko su bliski prijatelji bili, Baričević završava članak; »Dojam je težak i ja ne mogu dalje...« Mijo Radošević u nekrologu Kamovu (»Savremenik«, br. 10, 1910) opisuje svog najboljeg prijatelja; »Kad se je smijao, razmicao je i skupljao obrve, a njegove lijepe, mekane, srneće oči pogladile bi te kao baršun, prodrle u tančine i ispitale, a da nisi ni osjetio. I vidio si, da se ne smije ni onda, kada se smije, da ne plače ni onda, kada plače, da ozbiljno ne misli ni onda, kada ozbiljno govori — vidio si kontemplaciju, literatu, pasivna posmatrača. (...) U životu pjesnik, u pjesmi život — u šetnji i razgovoru asma, nervoza, tuberkula, neurastenija, pa onda u Rimu dozrijala glandula, a u Genovi skora sljepoća — pa opet u svemu tome izglačana intelektualna elegansa, tolerancija, ironija, duh i kulturna premoć.« Možda se ipak o njegovu izgledu najviše može saznati iz pripovijetke Brada koju je napisao u listopadu 1908. u Torinu: »Uopće: držahu me za nešto što nisam bio, i davahu mi više godina, no sam uistinu imao. Djevojke su me kao ’mladića’ mimoilazile. Nijedna nije žeđala moje usne, nije tražila moga društva, nije pomišljala na moje stiske. Jedamput sam bio došao u jedno selo i svi su me držali za učitelja! Drugi sam put vodio svog malog nećaka i svi su mislili da mi je to sin. Treći sam put pošao sa svojom 40-godišnjom tetkom u dućan i trgovac mi je rekao: ’A, to je vaša milostiva!’ (...) Ali, ali! Nisam ni dražio ni razdraživao, ali sam svejedno izazivao. Onako suh, visok, obrašten dugom i suhom bradom, s poluprezirnim i suhim usnama, pogrbljena i učena stasa, i s dugim nosom, na kojem umorno počivahu očali — nisam nikako mogao proći neopažen. Čudnovat čovjek! šaputahu... (...) Tetka me je zaklinjala dan na dan da obrijem bradu...« Svemu tome valja dodati sjećanje Nikole Polića: »Janko je kao pisac temperamentan, žestok i nasrtljiv. U društvu se ponašao kao čovjek neobično vedre kozerijske prirode, tih i obazriv, sipajući svoje veliko znanje začudnom lakoćom. Ne mareći na vanjštinu, a osobito na odijelo, nije imao pristupa u viša intelektualna društva. Nije imao velikih ambicija. Nije nikada dopuštao da mu izađe slika u novinama. Uopće se nije dao slikati. Osim strasti za čitanjem, imao je još jednu veliku strast, a to je putovanje. (...) Prijateljevao je s Josipom Baričevićem, mladim književnikom koji je umro vrlo rano.« (zagrebačke »Novosti«, 5. prosinca 1940)

Baričević u Rotondi

Vratimo se malo na Josipa Baričevića (1884-1919), koji je do danas ostao nerasvijetljena pojava. Također, nije sačuvana ni jedna njegova fotografija. Zbog sudjelovanja u atentatu na bana Cuvaja, Jankovi prijatelji i istomišljenici Josip Baričević, Vladimir Čerina i Vladimir Bornemissa morali su napustiti Hrvatsku; Baričević preko Beograda u Pariz, Čerina preko Rijeke u Firencu i Rim, pa potom u Pariz, a Bornemissa, kako sam već napisao, preko Italije u Ameriku. Na Baričevićevoj posmrtnoj afirmaciji mnogo su napravili Vinko Antić, Miroslav Vaupotić, Branimir Donat, Milorad Stojević i drugi, no njegovi kasniji radovi iz vremena boravka u Parizu ostali su hrvatskoj javnosti nepoznati. Prije nekoliko godina razgovarao sam s jednim francuskim intelektualcem (po struci povjesničar umjetnosti) koji mi je rekao kako je kao student, radeći na Modiglianiju, čitao i arhivsku građu hrvatske kulturne i političke emigracije u Parizu iz vremena prva dva desetljeća prošlog stoljeća. Mislio sam da mi želi imponirati poznavanjem naše kulture, ali kada je spomenuo kako se sjeća imena »nekog vrlo interesantnog Ujevića, pa Čerine i čuvenog talijanskog slikara Amedea Modiglianija (Livorno 1884–Pariz 1920) s kojim su ova dvojica zajedno stanovali u jednom bijednom svratištu,« shvatio sam da je riječ o istinitoj informaciji iz relevantnog izvora. Kako je Baričević pripadao istom kulturnom krugu kao i spomenuta dvojica, valjalo bi ga proučiti. Nalazi se u instituciji koja se zove Centre Historique des Archives Nationales — Paris. Baričević je u Parizu zacijelo mnogo pisao; ne samo političke članke, nego i literarne, o tome svjedoči činjenica da je napisao (barem jedan!) roman, koji se izgubio. Za usporedbu uzeo sam nekoliko naslova koji se, premda nastali u različita vremena i potpuno odvojeno, potvrđuju međusobno i prikazuju pariška prva dva desetljeća 20. stoljeća. Prvi je knjiga XIV. Sabranih djela Tina Ujevića (Znanje, Zagreb, 1966), drugi iznimno iscrpna i nadahnuta knjiga Dana Francka Bohemian Paris (Picasso, Modigliani, Matisse, and the Birth of Modern Art) u izdanju Grove Press, New York, 2001, treći trosveščano enciklopedijsko izdanje Johna Richardsona: A Life of Picasso (Random House, New York 1996), i četvrti; Tin Ujević: Ljudi za vratima gostionice (Naklada DHK, Zagreb 1938). Čitam: »Nadobudni Baričević napisao je tako hrpe nepoznatih djela...« (Ujević: Tin Ujević u Parizu); »Ali premda je tamo zalazio Erenburg i Cocteau, Rotonda bijaše poglavito kafana slikara. Poslijeratna popularnost puni dopisima Neue Freie, N. W. Journal, Prager Presse, te je i model Kiki napisala uspomene iz toga kraja. (’One of the earliest settlers, Herbert Lespinasse had bought a picturesque house on the baie des Canoubiers, where the luminaries of Montparnasse — Kisling and his Kiki, the Pascins, the newly married Nils de Dardels — liked to come and unwind’; Richardson, knjiga druga, str. 364, op. a.). Tu je bio Kisling, slabo obrijan, sa žutim shawlom oko vrata i lulom u ustima. (...) Na portretu Deraina ga ne prepoznavam, pošto je kasniji (1920). Poznavao sam Pabla Picassa iz Malage u Španiji koji svaki dan dolazi u Rotondu, pod istim sivim kaputom i istim kačketom nalik na poklopac. Stariji od mene deset godina, ulazi u period svjetske slave, ali ja sam zadovoljan da mu svaki dan odvratim na njegov ’Dobar dan’, u strahu da mi majstor kista ne bi solio pamet slikarskim zasadama kakvima me često zastrašivao Ortis de Sarate (pravo ime Manuel Ortiz de Zarate, vidjeti Richardsona, knjiga druga, str. 369, 427, op. a.), mistično-teozofski duh opjevan od Andréa Salmona. Naprotiv, još prije rata vidjeh, i poslije s njim razgovaram, isključivo o književnosti, Modiglijanija. Dosta upućen, ako ne po štivu, možda po saobraćaju sa umjetnicima. Modiglijani tada pije, hoda bez šešira, nemarno se brije, no opet je bistar. Po smrti, 1920, te se slike prodaju za basnoslovne cijene, a on se umivao iz istog umivaonika u koji je... (...) Bilo je i drugih slikara u toj akademiji gdje su svi slikali sa svih strana i svim tehnikama, ali sve ne poznavah. Tako se i Pascin (Jules Pascin, Richardson, knjiga druga, str. 86, 171, 349, 364; Richardson na str. 349. piše: ’Pascin, who was Bulgarian, had made his way to New York, where he acquired American nationality’, op. a.) rođen u bugarskom Vidinu, kretao prije puta u Ameriku u pariskoj sredini. Oko Rotonde se pokreću revijice (Sic, Nord-Sud, futuriste, individualiste i dr.), ali rat, koji je naškodio Mercureu i NRF, nije ni njima dozvolio bujna života. Tamo dolazi i Martov koji je poslije prevrata umro u Berlinu. (...) Od 1916. nadalje sve više izbjeglica. Opet Bora, pa Galogaža, Tokin, Vorkapić (sada u Hollywoodu), Sava Popović, Veljko Petrović, pok. Baričević, Sibe Miličić, Kosor, Branko Dešković. (...) Krajem 1918. idu Tokin, Čerina...« (Tin Ujević, Montparnasse — Lica i naličja artisterije).

Fotografija iz 1909.

I dalje: »Fudžita me nije ni najmanje interesirao, Martova smo znali kao točku inventara. (...) Ja mislim, u ta vremena rata, 1916. i ranije, Erenburg je pisao stihove. Okolica je bila više slikarska, pa ipak je tu bilo više stihotvoraca. Erenburg je dosta vremena stanovao u istom hotelu sa mnom (’de Nice’, 155 na Boulevardu Montparnasseu), kao i pokojni hrvatski pripovjedač Baričević, drugi kat ili kat niže.« (Ujević, Film i auto u djelu Ilje Erenburga). Kako su usporedbe bitne, u ovom slučaju i zbog relacija s Vladimirom Bornemissom, valja zaviriti u još jedan Ujevićev tekst: »Iz Rotonde smo više puta posjećivali Lava Trockoga (Dan Franck u knjizi Bohemian Paris, na str. 215 piše: ’Lenin lived on the rue Marie-Rose, near Alesia. Martov, Trotsky and Ilya Ehrenburg, who made a living from translating and guiding Russian tourists around the capital, were also in Paris. Trotsky had accepted an offer from a Kiev paper, the Kievskaya Mysl, which had asked him to be its correspondent in France.’, op. a.) u njegovom hotelu Odesi, ulici Odesi, do stanice Montparnassea. Ja sam docnije našao Trockoga i na drugim mjestima. (...) Pisca spasava dobar jezik, ali je on daleko od toga da slika stvari kao Janko Polić ili pokojni Baričević.« (Sabrana djela, knjiga XIV, str. 32.).

I na kraju, u svezi s pronađenom fotografijom Kamova i Baričevića iz Budimpešte i njezinim datiranjem, posegnuo sam za Antićevom Kronologijom života Nikole Polića (u knjizi Nikole Polića, Nad ukočenim gradom, Rijeka 1961). Pod godinu 1909. uvrstio je ovaj tekst: »U ljetu je opet boravio u Puntu zajedno s Jankom, te sa Dragimirom i njegovom ženom Klarom i kćerčicom Klaricom, a vratio se sa Jankom u Zagreb krajem kolovoza.« Vjerojatno je toga ljeta u Puntu Dragimir pozvao Janka da ga posjeti u Budimpešti, u koju se preselio nakon dvogodišnjega boravka u Pragu. Vladimir Bornemissa, koji dobro poznaje taj grad, pristaje na druženje, a Josip Baričević, kao novinar »Novog lista«, pridružuje im se, iskoristivši priliku za obavljanje nekoga novinarskog zadatka. Tako je, po dolasku u Budimpeštu, i nastala njihova fotografija. Ostale godine (jesenska razdoblja!) vrlo je lako isključiti; 1906. je u Veneciji, 1907. u Rimu, 1908. u Torinu i Genovi, a 1910. na jesen više nije živ, jer umire 8. kolovoza u Barceloni.

Mladen Urem