Biskup biskupu

Josip Marija Carević — biskup dubrovački (1883–1945), prir. Želimir Puljić i Mile Vidović, Matica hrvatska Metković/Biskupski ordinarijat Dubrovnik, 2002.

Šesnaestoga veljače 2003. navršila se 120. obljetnica rođenja dubrovačkoga biskupa Josipa Marije Carevića, intelektualca i kulturnog djelatnika, okrutno likvidirana 1945. godine. Iz nametnute prisilne šutnje konačno je, više od pedeset godina poslije, izrasla ova knjiga priređivača — aktualnoga dubrovačkog biskupa Želimira Puljića i Mile Vidovića. Koncipirana je u tri dijela, a prvi dio donosi sedam predavanja (Mile Vidović, Želimir Puljić, Toma Lučić, Špiro Marasović, Stanko Lasić, Ivan Šimić, Stjepan Krasić) sa studijskog susreta u Dubrovniku 1999, prigodom 70. obljetnice Carevićeva imenovanja dubrovačkim biskupom. Drugi dio prezentira Carevićeve poslanice, okružnice, nagovore i propovijedi, a treći svjedočanstva Carevićevih suvremenika.

Iako ova opsežna knjiga (više od tristo stranica), i po riječima samih priređivača, ne obuhvaća sav biskupov rad niti razjašnjava brojne nejasnoće oko nekih pitanja, ipak je važan korak u istraživanju ličnosti i djela te važne ličnosti domaće povijesti.

Javorkina balada

Radovan Marušić, Javorka — Balada o ljubavi i patnji, ur. Ratko-Rato Krstičević, Matica hrvatska Metković/Matica hrvatska Mostar/Matica hrvatska Zenica/Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo, 2002.

Scenograf i kostimograf (dobitnik brojnih nagrada za prinos kazališnoj umjetnosti) Radovan Marušić s Javorkom se deveti put predstavio i kao dramski pisac (od ukupno dvadesetak drama, koliko ih je napisao, tiskao ih je osam — Otočanke, Dvije drame, Vila rajski mir, Katarina Kosača, Clytocybe olearija, Na sred polja leži jedna vojska cijela, Gubitnici, Stari i novi gubitnici), a dobitnik je nagrada i na književnom polju. Marušić je također autor više od dvjesto kazališnih i drugih plakata te više od četiristo scenografija i kostimografija za kazališne predstave. U Javorki — drami s petnaest lica, donosi priču koju smješta u rodni Metković; progovarajući o ljubavi i patnji pričom jedne mlade žene — Javorke, spretno je podnaslovivši baladama o ljubavi i patnji, te pruža humanu i toplu priču (koju ukrašava sa šest crteža — vinjetica Metkovića, te je formatira u neobično ljupkom obliku).

Dalmatinske skaline

Ante Jaša, Graditeljstvo u Kukljici (Arhitecture of Kukljica), Matica hrvatska Zadar, ur. Ivica Milić, Kukljica, 2002.

Dvojezično (hrvatsko/englesko) Graditeljstvo u Kukljici Ante Jaše — publicista i fotografa, osnivača i voditelja Foto kluba Kornat i Umjetničke galerije Otok u Kukljici; profinjeno je uređeno i dizajnirano izdanje sa četrdesetak crno-bijelih fotografija s motivima Kukljice — mahom kamene gradnje kuća i crkava iz 13-19. stoljeća. Prvi pisani spomen imena Kukljica (kukalj = visok brdovit teren) onaj je iz listine iz 1106. godine, a o nazočnosti čovjeka na tom tlu svjedoče nalazi iz neolitika; odnosno o intenzivnoj gradnji suhozidi od obično složena kamena. Kuće s fotografija uglavnom su građene nadovezujući se jedna na drugu te na taj način tvoreći mali trg gotovo pravilna oblika kvadrata. Usredotočujući se tako na osobitosti i detalje tradicijske arhitekture Dalmacije (motive skalina — kamenih stuba, kamenih nosača s pločom za stavljanje cvijeća i sl.), Jaša njezine objekte dovodi u život te stvara fotografije kako estetske tako i dokumentarne vrijednosti.

160 joj je godina tek

»Godišnjak 2002. Matice hrvatske Nova Gradiška«, br. 3, Ogranak Matice hrvatske Nova Gradiška, ur. Josip Ostić, Nova Gradiška, siječanj 2003.

»Godišnjak Ogranka Matice hrvatske Nova Gradiška« za 2002. godinu, br. 3, posvećen je 160. obljetnici Matice hrvatske, predstavljenoj kronološki, kako kaže sam urednik Josip Ostić u predgovoru »...kroz nadahnute riječi njenih najistaknutijih predsjednika.« (od Janka Draškovića, Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Đ ure Arnolda, Otona Kučere, Dragutina Domjanića, preko Filipa Lukasa, Hrvoja Ivekovića, Ljudevita Jonkea, do Vlade Gotovca, Josipa Bratulića i Igora Zidića). Godišnjak je predočio stara te najnovija Pravila Ogranka, koja će se usvojiti na Godišnjoj skupštini. U rubrici Iz prošlosti novogradiškoga kraja Feliks Valentić piše o dvjema temama — demonstracijama i skidanju mađarske zastave i grba u Novoj Gradiški 1883. te o Gradišćanima — utemeljiteljima hrvatskog kazališta. Tu su i rubrike Zdravstveno prosvjećivanje, Turizam, Prosvjeta, Manifestacije, Književni izlog te Iz rada Ogranka. Prilozi su uglavnom popraćeni fotografijama, od kojih se najviše ističe ona na naslovnici s motivom Nove Gradiške s početka 20. stoljeća.

Katarina Marić

Začarano blago

Pavle Matijević, Pripovijetke iz Danice hrvatske: priče iz slavonskog života (1927–1959), prir. Ana Pintarić, Matica hrvatska Osijek, 2002.

Tih i samozatajan bio je život svećenika Pavla Matijevića (1896 — 1960), a te dvije osobine obilježavaju i njegovu pisanu ostavštinu objavljenu u knjigama i razasutu po časopisima, kalendarima i privatnim zbirkama. Među Matijevićevim književnim djelima najopsežniji je roman Svijetom za srećom, a njegov dosad poznati književni opus sadrži još zbirku od dvanaest novela s povijesnom tematikom Blagoslovljena Hrvatska, pet pučkih igrokaza (Raspin sin, Četiri dječije glume, Začarano blago, Živio Papa i Novi život) i šesnaest priča, od kojih je dvanaest objavljeno u »Danici«, a pet u časopisu »Obitelj«.

U Pripovijetkama objavljeno je devet priča koje povezuje zajednička tematika života slavonskog sela te tekst Na mrtvoj straži u kojem Matijević progovara o bijeloj kugi — demografskom propadanju slavonskih hrvatskih sela između dva svjetska rata. Matijević piše o slavonskom selu, koje je uvijek u njegovu, srcu premda je zbog svećeničke službe dio života proveo u gradu. Priče su nastajale tijekom više od tri desetljeća — Bijela prikaza na križu napisana je 1927, a To je bio momak iz 1959. posljednje je autorovo djelo.

Matijevićevo pripovijedanje je jasno, a jezik književan, uz tek poneki lokalizam i arhaizam. U pričama nema većih dramatskih obrata, no, premda predvidiva tijeka, one nipošto nisu dosadne, nego pulsiraju životom idiličnoga slavonskog sela u kojem grijeh misli i riječi biva kažnjen, a dobrota nagrađena. Matijević je pažljiv motritelj zbivanja koja ga okružuju i precizno uočava probleme te progovara o njima s pozicije subjektivnoga pripovjedača, a ponekad i aktera zbivanja. Ljubav, pohlepa, praznovjerje samo su neke od tema koje je obradio. Od idiličnoga sela Matijević se udaljava u priči Ne izuj se, prije nego legneš, u kojoj progovara o odnosu djece i roditelja, temi danas podjednako aktualnoj kao i prije šest i pol desetljeća, kada je priča nastala. Bijela prikaza na križu obojana je priličnom dozom humora te je šteta što se autor nije češće odlučio izraziti na taj način.

Priređivačica knjige Ana Pintarić sastavila je Bibliografiju Pavla Matijevića (koja uz književna djela uključuje i molitvenike, propovjedi i životopis sv. Antuna Padovanskog) objavljenu na kraju knjige te napisala uvodni tekst u kojem je predstavila pripovijetke objavljene u knjizi i Matijevićev životni i književni put. Budući da je pri predstavljanju priča dobrim dijelom prepričan i njihov sadržaj, bolje je uvodni tekst pročitati tek nakon Matijevićevih pripovijetki.

Sandra Cekol

Hašek u Međimurju

»Hrvatski sjever«, gl. i odg. ur. Zvonimir Bartolić, Matica hrvatska Čakovec, br. 1-4/2002

Kao što mu ime kazuje, »Hrvatski sjever« časopis je Matice hrvatske najsjevernijega dijela Lijepe naše. Četverobroj časopisa otvara sjećanje Zvonimira Bartolića na dugogodišnjeg novinara i urednika vodećih dnevnih novina u Hrvatskoj — Ivu Lajtmana, glavnog kuhara koji je umjesto drvenom kuhačom, zlatnim perom (Lajtman je bio dobitnik Zlatnog pera Hrvatskog novinarskog društva) spravljao gastronomsku prozu. U povodu desete obljetnice Lajtmanove smrti Bartolić evocira njihovo druženje i rad na pokretanju »Međimurske revije« 1959, čije je izlaženje prestalo nakon tri broja. Iz Bartolićeva teksta saznajemo o pretpovijesti »Hrvatskog sjevera«, koji je 1971. zabranjen i prije negli je izašao, svjetlo dana ugledao tek u neovisnoj Republici Hrvatskoj. Bartolić podsjeća i na dvije važne Lajtmanove istraživačke akcije: potragu za grobom Ivana Gorana Kovačića i istraživanje boravka velikoga češkog humorista Jaroslava Hašeka u Hrvatskoj prije stotinjak godina. Boravak u Hrvatskoj ostavio je traga i u Hašekovu literarnom opusu (nekoliko priča, među kojima je i Ljubav u Međimurju). U sjećanje na Lajtmanov rad »Hrvatski sjever« objavljuje prijevod Hašekove novele Danas jesmo — zutra nismo, koja je prvi put objavljena u »Praškim novinama« 1936. s naslovom i stihovima na originalnoj hrvatskoj kajkavštini.

Rubrika obljetnice obilježava i stogodišnjicu rođenja Slavke Kralj, supruge poznatoga međimurskog profesora i slikara Ladislava Kralja te četrdeset godina čakovečke gimnazije koja je prvu generaciju učenika primila školske godine 1961/62.

Blok poezije predstavlja radove šest pjesnika: Jagode Zamoda, Biserke Težački, Branke Jagić-Zagorka, Zvonimira Dubravskog, Irme Žunić i Silve Trstenjak.

Ljudi i sudbine donosi priču Gustava Piaseka Stari Đ uro, toplo sjećanje na zadnjega grđevačkog graničara. Slijedi autobiografski zapis Svijest o dužnosti, svjedočenje Mirka Vidovića, u kojem autor opisuje svoju borbu za istinu o Hrvatskoj, koja ga je koštala pet godina robijanja i trideset i pet godina izgnanstva. Kako bi što cjelovitije predstavio Vidovićevo djelovanje, »Hrvatski sjever« objavljuje i njegov rad Hrvatska i Hrvati (Curriculum historiae pannoniensis).

Hrvatskim povjesničarima gotovo nepoznat Memorandum, koji je engleskoj vladi uputio dr. Juraj Krnjević (1895-1988) u svojstvu dopredsjednika tadašnje jugoslovenske izbjegličke vlade i predsjednika Hrvatske seljačke stranke o Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata (o zemljovidima područja koja HSS predlaže da uđu u sastav hrvatske države nakon rata) »Hrvatski sjever« donosi in extensio zajedno s uvodom dr. Jurja Krnjavića, onako kako je bio otisnut 1987. u Zborniku HSS-a u Londonu. Bilo bi zanimljivo u nekom od idućih brojeva časopisa pročitati i službeni engleski komentar Memoranduma, koji se također čuva u Arhivu londonskog ministarstva vanjskih poslova.

Sandra Cekol