Arhitektura održivoga razvoja u Washingtonu

Arhitektura održivoga razvoja u Washingtonu

U Nacionalnom muzeju graditeljstva u Washingtonu u tijeku je izložba green-arhitekture pod naslovom Veliko i zeleno: ususret održivoj arhitekturi u 21. stoljeću, koja prezentira recentne primjere održive arhitekture »kojom se smanjuje negativni utjecaj građevina na okoliš, promovira efikasna uporaba prirodnih resursa te štiti zdravlje i blagostanje njezinih stanovnika«. Green-arhitektura omogućuje nam da realiziramo naše kolektivne potrebe bez ugrožavanja budućih generacija da ostvare svoje. Opsežnom analizom pedesetak suvremenih green-projekata, te globalnih ekoloških i ekonomskih kretanja, izložba demonstrira transformativnu snagu održivoga dizajna fokusirajući se na ostvarenja velikog mjerila poput nebodera, tvornica, stadiona, stambenih kompleksa, kongresnih i trgovačkih centara i ostalih megastruktura. Izloženi radovi strukturirani su u pet glavnih sekcija: Energija; Svjetlo i zrak; Zelenilo, voda i otpad; Izgradnja i Urbanizam, pokazujući kako je održiva arhitektura novi pokret velikog potencijala koji može korjenito promijeniti način projektiranja i izgradnje arhitekture i gradova neposredne budućnosti. Izložba ostaje otvorena do 22. lipnja.

Libeskindova pobjeda u New Yorku

Arhitektonski natječaj za idejno rješenje za Ground Zero u New Yorku, prostranu prazninu u Donjem Manhattanu preostalu nakon rušenja tornjeva blizanaca Svjetskog trgovačkog centra (WTC), završen je pobjedom arhitekta Daniela Libeskinda, američkoga građanina židovskog porijekla rođena u Poljskoj, koji od 1989. djeluje u Berlinu, gdje je realizirao Židovski muzej što mu je donio svjetsku slavu. U posljednjem krugu višestupanjskog natječaja, uz veliku pozornost svjetske javnosti, sučelila su se dva rada, Libeskindov i skupine THINK, koji su odabrani između sedam finalista. I prije službene objave rezultata svi su tipovali na Libeskindovo rješenje, koje je najuspješnije odgovorilo množini zahtjeva složenoga zadataka — od političko-ekonomskih do arhitektonsko-inženjerskih, spretno pomirivši naglašenu simboliku i neizbježnu praktičnost te zadobivši simpatije ključnih političara, gradonačelnika Bloomberga i guvernera Patakija. Kompleksom kristaličnih nebodera dominira budući najviši toranj na svijetu, čija visina u stopama (1776) odgovara godini američke neovisnosti, a neboderi su tako pozicionirani da svakog 11. rujna upravo u vremenu između 8,46, kada je napao prvi zrakoplov i 10,28, kada se srušio drugi toranj, na njima ne bi trebalo biti sjena. Zgrade su komponirane oko ozelenjenoga trga sa središnjom upuštenom jamom obrubljenom temeljima nekadašnjih tornjeva kao memorijal žrtvama terorističkog napada. Očekuje se da će realizacija projekta, procijenjena na 330 milijuna dolara, potrajati desetak godina.

Izložba Diller + Scofidio u New Yorku

Dok je još cijeli New York komentirao Libeskindovo rješenje za lokaciju WTC-a, u Muzeju Whitney otvorena je 1. ožujka retrospektivna izložba najizazovnijih suvremenih njujorških arhitekata, životno-profesionalnog tandema Elizabeth Diller i Ricarda Scofidija, poznatih po ostvarenju neobičnog paviljona Blur u sklopu prošlogodišnje švicarske izložbe EXPO 2002. U protekla dva desetljeća oni su eksperimentirali instalacijama, medijima i arhitekturom u svrhu preispitivanja poimanja tjelesnosti, grada i prostora svakodnevice. Izložba pod naslovom Scanning: The Aberrant Architectures of Diller + Scofidio prezentira začudan raspon situacijskih instalacija, videoradova, performansa i građevina. Njihovi multi/intermedijski radovi ruše sve granice između disciplina istražujući »kako tehnologija definira identitet, kako rituali mogu ponuditi bilo utamničenje ili oslobođenje te nam pokazuju načine kako ćemo izgraditi naprave što nam omogućuju da budemo kod kuće u sve više umjetnom i zbrkanom svijetu«. Ova važna izložba ostaje otvorena do 1. lipnja.

Radman i Vrbanek, 1997–2002.

U nakladi izdavača RPK d. o. o. iz Zagreba nedavno je objavljena knjiga Radman — Vrbanek 1997-2002, koja donosi prikaz petogodišnjega zajedničkog djelovanja dvojice hrvatskih arhitekata najmlađe generacije, Andreja Radmana (1968) i Igora Vrbaneka (1967). Publikacija arhitektima omiljenog kvadratičnog formata, veličine 21x21 cm, opsega stotinu pedeset stranica, rezultat je osobnoga napora arhitekata, koji su je sami pripremili i uredili (Radman). Knjiga je nepretenciozno prelomljena i jednostavno koncipirana kao kronološko-kataloško nizanje radova, uglavnom nagrađenih natječaja i projekata, prezentiranih nacrtima, 3D prikazima i fotografijama te tekstovima (tehničkim opisima) autora, uz jedan mogući »pogled sa strane« na njihov rad u predgovoru Alena Kostrenčića. S obzirom na poznatu nezainteresiranost hrvatskog izdavaštva za (domaću) arhitekturu, koje ne mari ni za opuse velikana hrvatske arhitekture, a kamoli za nadolazeću generaciju koja tek treba dokazati svoju relevantnost, napor mladih kolega u sumiranju jednog razdoblja vlastitoga stvaralaštva treba svakako pozdraviti.

Vinko Penezić