Analitička preciznost

Analitička preciznost

Boris Senker, Kazališne razmjene, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2002.

Teatrološke studije uvrštene u ovu knjigu nastale su u proteklih nekoliko godina, ponajprije kao prilozi znanstvenim skupovima. Iako zahvaćaju različita razdoblja i tematiku, njihovo objedinjavanje zajedničkim naslovom upućuje na prisutnost pojma razmjene u gotovo svakom govoru o kazalištu te na mogućnost njegove različite primjene.

Tako taj pojam u prvoj studiji ove knjige dovodi autora do pitanja autentičnosti, odnosno poznate problematike originalnosti drama Marina Držića, čija se sličnost s talijanskima nerijetko držala pukim kopiranjem uzora. Na temelju Suvinove agenske analize koja omogućuje šire i fleksibilnije shvaćanje kategorije tipa, Senker zaključuje kako se tipovi redovito javljaju u drami, popunjavajući ključna mjesta u mreži međuljudskih odnosa koja će, s obzirom na svjetonazor pojedina vremena, biti različito konstituirana — u renesansnom svijetu ona će se temeljiti na opozicijama. Takvo polazište omogućuje dalju analizu devedesetak Držićevih likova, čiju podjelu po razredima tipova Senker zasniva na Hosleyjevoj studiji, kojoj, iako je smatra iscrpnijom od ostalih, nalazi neke nedostatke i nedosljednosti u podjeli ili određenju tipova, pa kroz primjenu na Držićeve likove sugerira neke korekcije i dopune. Iako analiza pokazuje da je Držićev sustav komičkih tipova gotovo istovjetan renesansnome, to nikako neće biti potvrda nedostatka njegove izvornosti jer se originalnost očituje tek na sljedećoj razini, razini karaktera, kojoj je tip tek temelj izgradnje.

Režije Shakespearea

Shakespeare, autor na kojem se kad-tad mora provjeriti svaki redatelj, možda je jedan od najčešćih sudionika kazališnih razmjena, pa se sljedećoj studiji (tek izboru iz prikupljene građe koja je opsegom, kako kaže autor, dostatna za monografiju), daje pregled najvažnijih režija Shakespearea u nas, uz osnovne značajke svakoga pristupa. Kratak uvodni dio o režijama Shakespearea u europskim kazalištima stvara kontekst u koji se pokušavaju smjestiti domaće režije od Miletićeva doba, preko raićevskog i gavelijanskog pristupa, Dubrovačkih ljetnih igara, sve do današnjih dana i novijih pristupa u kojima se iščitavaju interkulturalne, feminističke i slične reinterpretacije.

Ako ustrajemo na vezi svakoga teksta sa zajedničkim im naslovom, sljedeći bi se rad mogao predstaviti kao tekst o osobi koja je svojim djelovanjem u zagrebačkom glumištu doista utjecala na različite vrste kazališnih razmjena, ponajprije unošenjem novih ideja — o Stjepanu Miletiću. No, analiza njegova eseja O verizmu u kazališnoj umjetnosti otkriva pomalo tradicionalističku stranu osobe većinom percipirane kao kazališnoga reformatora. Uz važnu ispravku krivo navedene godine objavljivanja eseja, Senker prikazuje Miletićevo razumijevanje pojma verizam, koje s verizmom kao pravcem ne samo da će imati malo dodirnih točaka, nego će biti usmjereno protiv verističkih postupaka — umjetničkih bludnji, kako ih naziva Miletić.

Unutar razdoblja modernizma, najzastupljenijega u ovoj knjizi, otvaraju se različita pitanja. Problem kategorizacije modernizma Senker će postaviti pitanjem da li je pluralizam moderne program ili njegova odsutnost, a razloge zbog kojih se na raznolikost modernizma gledalo kao na devijantni iskorak pronalazi u dugotrajno dominantnoj unitarističkoj književnoteorijskoj svijesti. Navodeći novije teorije koje su učinile važan odmak od takva viđenja modernizma, Senker dotiče i pitanje filozofske baze na kojoj on nastaje, predlažući da se uz postojeća imena doda i ono austrijskoga fizičara i filozofa Ludwiga Boltzmana. Na tu se tematiku nadovezuje i studija o razmjenama dramskih tekstova između bečkoga i zagrebačkoga književnog kruga na mijeni 19. i 20. stoljeća, temeljena na proučavanju različitih izvora poput repertoara bečkih kazališta i zagrebačkoga HNK ili tadašnjih časopisa, u kojoj se dobiveni podaci sažimaju u nekoliko temeljnih dodirnih točaka između naših i bečkih modernista, a na samom se kraju autor osvrće i na onodobnu recepciju hrvatskih umjetnika u Beču.

Matoševa subjektivnost

Jedan od zanimljivijih i poticajnijih tekstova bit će prikaz lika žene i glumice u razdoblju modernizma, za koji se Senker koristi Matoševim opisima dviju glumica — Ljerke Šram i Nine Vavra. Općepoznata Matoševa neobjektivnost u kazališnoj kritici, posebno u stajalištima spram dviju glumica, na prvi pogled čini taj izbor pomalo upitnim, no sposobnost autorova uočavanja znakova općega poimanja žene i glumice ispod površinske Matoševe kritike dovodi do zanimljivih zaključaka o nespremnosti tadašnjega društva na promjene ženskih likova, ali i statusa žene uopće, koja se očitovala u shvaćanju intelektualizma Nine Vavra kao problematičnog, nasuprot kojem se isticala instinktivna ženstvenost Ljerke Šram. No, pravo će iznenađenje u ovome radu biti dalja provjera toga stajališta usporedbom subjektivnih Matoševih opisa s objektivnim Gavellinim, koja pokazuje kako se, unatoč drukčijoj terminologiji, stajalište o tadašnjim ženskim likovima nije mnogo promijenilo ni u Gavelle.

Zanimljiv prikaz kazališne razmjene, koju bismo danas smatrali plagijatom, prikaz je duga Milana Begovića redatelju Carlu Hagemannu, čijim se rješenjima u režiji Goetheova Götza von Berlichingena poslužio gotovo u potpunosti, što dokazuje usporedna analiza dviju redateljskih knjiga. Begović u Americi naslov je rada u kojem se u prikazu izvođenja Begovićevih drama u tzv. četvrtom polju recepcije — američkom komercijalnom kazalištu, očituje i sudbina drame preinačene na američki način. Posljednja studija knjige prikaz je jednog i jedinog godišta časopisa »Gluma«, koji je za Drugoga svjetskog rata uređivao Drago Rubin.

Možda je najuočljivije obilježje radova autorova analitička preciznost i temeljitost u pristupu svakomu problemu, te sposobnost uočavanja bitnog i u naoko manje važnim pojavama. Na taj će način, pored problematike koja se prvi put javlja u ovim radovima, i one poznatije teme ponovno dobiti na aktualnosti u ovim istraživanjima, koja nerijetko uključuju komentare, ispravke i/ili nadogradnje postojećih tumačenja, ali i otvaraju nova pitanja kojima tek predstoji teatrološka provjera, čime knjiga ne nudi samo obilje podataka, nego znači i poticaj daljem proučavanju.

Ljubica Anđelković