Vitalnost nacionalne kinematografije

34. mađarski filmski tjedan, 28. siječnja — 4. veljače 2003.

Za razliku od nas Mađari na svoj nacionalni filmski festival (koji nepretenciozno nazivaju Tjednom i na kojem uz cjelovečernje igrane filmove prikazuju i sve ostale vrste pokretnih slika) pozivaju i niz gostiju, od kojih je barem pedesetak iz inozemstva. Već i to, bez obzira na činjenicu da su Mađari ni dva i pol puta brojniji od nas (ali im se danas standard ne razlikuje bitno od našeg) pokazuje kako je njima film mnogo važniji no nama, što je još vidljivije u fascinantnoj brojci od trideset pet cjelovečernjih filmova snimljenih u prošloj godini, a to nije nikakva iznimka, jer ih je i na prethodnom festivalu bilo isto toliko. Doduše, zlobnici bi rekli kako je besmisleno uspoređivati se s tim susjedima, jer Mađari imaju znatno bogatiju filmsku tradiciju i niz autora i (među prvima) brojne autorice svjetskoga glasa. No, treba isto tako reći da uz jednaki postotak vrlo vrijednih filmova, ali i promašaja i svega onoga što je između tih dviju krajnosti, hrvatska godišnja produkcija od šest igranih filmova teško može postati relevantnija no što jest.

Rušenje snova

A da i Mađari imaju promašaja, pokazao je ovogodišnji festival, koji je bio znatno slabiji od prošlogodišnjeg (gdje je bilo desetak filmova izrazito iznadprosječne vrijednosti), iako je glavnu nagradu dobila Mađarska ljepota međunarodno priznatoga Pétera Gothára (1947), koji je poznat i našim ljubiteljima filma (HTV mu je prije nekoliko godina prikazao ciklus izabranih filmova, a njegova je Putovnica bila među najzapaženijim filmovima 2001. na prvom pulskom festivalu, koji je imao i međunarodni program). Ovaj njegov najnoviji film na zanimljiv način govori o problemima današnje Mađarske (naslov je očigledno ironičan) putem sudbina dviju susjednih obitelji, u kojima se snovi roditelja (u kasnim četrdesetim godinama) o boljem životu u novom društvenom sustavu ruše u katastrofalnim posljedicama naoko svakodnevnih događaja, dok njihova djeca na pragu odrasloga doba također ne uspijevaju naći mjesto u društvu, što sve vodi prema tragičnoj groteski. Iako u filmu ima znatan broj neočekivanih zapleta, a pojedine sekvence odaju redateljsko majstorstvo, ipak ima i nekih pomalo neuvjerljivih situacija, a i povremenih problema s ritmom, pa iako je to možda film bliži široj publici od većine Gothárovih ostvarenja, koja najčešće naginju art-filmu, ipak neće zauzeti važnije mjesto u njegovu opusu.

Složena slika prilika

Po mom je mišljenju najbolji film festivala bio Dugi vikend u Pešti i Budimu veterana Károlya Makka (1925) koji je još 1971. nagrađen u Cannesu za Ljubav, dok mu je četiri godine poslije Igra mačaka bila nominirana za Oscara. Njegov je film prikazan na svečanom zatvaranju izvan konkurencije, kao i Probudi se prijatelju, ne spavaj vrlo produktivna (sedam vrlo osobnih, ali i izrazito hermetičnih filmova u posljednjih desetak godina) još starijega Miklósa Jancsa (1921), kojim je festival svečano otvoren. Novi Makkov film govori o povratku mađarskoga znanstvenika svjetskog glasa, koji je davno emigrirao i sada živi ugodan umirovljenički život sa ženom Engleskinjom u Švicarskoj. Kada saznaje da je njegova davna ljubav koju nije vidio više od dvadeset godina smrtno bolesna, odluči se posjetiti je za vikend, koji će se nepredviđeno oduljiti nakon što sazna da imaju zajedničku kćer. Na prvi pogled tipična melodrama, koja u Makkovoj interpretaciji postaje složena slika prilika u Mađarskoj nekada i danas. Postupno se saznaje da mu je ta davna ljubav bila zapravo podmetnuta od komunističke tajne policije da bi ga nadzirala kao ideološki sumnjiva tipa, no da se ipak u njega iskreno zaljubila i nije mu rekla da je trudna zato da ne omete njegove planove o bijegu, jer bi on, znajući to, sigurno ostao i bio uhićen. Izvanredno obrazlažući psihološke motivacije i životne izbore protagonista (koje virtuozno interpretiraju Iván Darvas i Mari Töręcsik, koji su davno bili i tumači glavnih uloga u Ljubavi iz koje je nekoliko kadrova uporabljeno za kratke flashbackove), perfekcionistički oblikujući svaki detalj i stvarajući dojmljivu atmosferu Makk je ostvario još jedno vrhunsko djelo, pa sam se poprilično začudio pitanju jedne filmske kritičarke sa Zapada (ali mađarskog podrijetla) dokle će starci poput Makka ili Jancsa dobivati priliku da i dalje snimaju.

Nisu važne godine

Po povratku na tu me primjedbu podsjetila nepotpisana vijest u nekim novinama da naš veteran Fadil Hadžić nije dobio ni kune od Ministarstva kulture unatoč svim svojim zaslugama. Ostavimo li po strani činjenicu da bi čak i pisac nepotpisane vijesti s područja filma morao znati kako je neplanskim dodjeljivanjem sredstava svim pozitivno ocijenjenim projektima u ranijem razdoblju utrošen novac i za godinu ili dvije unaprijed, te da ga za nove projekte jednostavno nema, nije teško zamisliti da bi se u slučaju da je Fadil Hadžić dobio novac vrlo vjerojatno u istim novinama, pa možda čak i iz istoga pera, pojavila vijest kako bez ulaganja u nove autore hrvatska kinematografija neće krenuti naprijed. No kao što primjer Mađara nedvojbeno pokazuje, nisu važne godine autora nego vrijednost njihova projekta. No, to je dakako mnogo lakše provesti tamo gdje se godišnje snima trideset pet filmova no u slučaju našega prosjeka od šest godišnje.

Tako su i ove godine mladi autori napravili nekoliko zanimljivih filmova bilo po traženju novih elemenata filmskog izraza bilo po energiji iskazanoj u iskrenu iznošenju problema svoje generacije. Takav je Csaba Fazekas (1973), koji je za Sretan rođendan dobio nagradu službenoga žirija kao najbolji mladi redatelj, dok je Mađarska udruga redatelja takvim proglasila Benedeka Fliegaufa (1974) za Šumu, koju su strani kritičari proglasili i najboljim filmom festivala, a zanimljivo je da svaki od njih već za sobom ima nekoliko filmova. To pokazuje da je i ove godine filma bilo ostvarenja (bez obzira da li su ih radili veterani ili mladi) koja potvrđuju istaknuto mjesto mađarske kinematografije u europskim okvirima.