Vile za 21. stoljeće

Vile za 21. stoljeće

O vrhunskim dometima češke arhitekture s kraja dvadesetoga, odnosno s početka 21. stoljeća najbolje svjedoči nedavno objavljen katalog dvadeset čeških obiteljskih kuća nastalih u razdoblju 1998-2001, u izdanju uglednog praškog časopisa »Architekt«. Budući da je tijekom prethodnih desetljeća bila potisnuta u drugi plan, tema vile u češkoj arhitekturi početkom 21. stoljeća zauzima zapaženo mjesto, govoreći nam ne samo o promjenama načina života tijekom tranzicije nego i o financijskim mogućnostima, ali, što je mnogo važnije, i o ukusu njihovih naručitelja

Simbol kreativnog oslobođenja češke arhitekture, ali i dubokih društvenih promjena, praška je realizacija arhitekata Franka O. Gehryja i Vlade Milunića — zgrada osiguravajućeg društva Nationale Nederlanden, popularno nazvana i Ginger & Fred (1990-1994). Ono što plijeni pozornost, osim, dakako, razigrano urušavajuće uglovne konstrukcije, jest vrsnost interpoliranja sa susjednim historicističkim građevnim blokom te skladno stapanje sa širom gradskom vizurom, osobito sa srednjovjekovnim gradskim tornjevima, počevši od onog najbližeg uz galeriju Mánes na rijeci Vltavi te u dijagonali s Malom stranom i tornjevima katedralno-dvorskoga sklopa na Hradčanyma. Riječ je o vrhunskom i provokativnom ostvarenju, koje će u konzervativnim krugovima naići na neodobravanje, poput Haas Hausa na bečkom Stephansplatzu arhitekta Hansa Holleina (1990).

Tradicija u novome

No, Ginger & Fred tek je jedno ostvarenje s početka devedesetih, nakon kojega slijedi niz realizacija koje će češku arhitekturu do početka 21. stoljeća uvrstiti u sam vrh svjetskih arhitektonskih zbivanja, počevši od brnskoga velesajma i kristaličnog high-tech paviljona Tűinecké željezare arhitekata Jana Louda i Tomáša Kulíka te stakleno-metalne zmijolike forme tzv. Passarelijeva mosta arhitekata Dagmar i Miroslava Velehradský, preko praškog Laterna animata teatra, Križikova paviljona arhitekta Maxa Brixa, Dlouhý mosta (Dugačkog mosta, op. a.) u Českim Budéjovicama, pa sve do maestralno izvedena trgovačko poslovnog centra na praškom Smíchovu glasovitoga francuskog arhitekta Jeana Nouvela (1996-2000).

O vrhunskim dometima češke arhitekture s kraja dvadesetoga, odnosno s početka 21. stoljeća najbolje svjedoči nedavno objavljen katalog dvadeset čeških obiteljskih kuća nastalih u razdoblju 1998-2001, u izdanju uglednog praškog časopisa »Architekt«.

Budući da je tijekom prethodnih desetljeća bila potisnuta u drugi plan, tema vile u češkoj arhitekturi početkom 21. stoljeća zauzima zapaženo mjesto, govoreći nam ne samo o promjenama načina života tijekom tranzicije nego i o financijskim mogućnostima, ali, što je mnogo važnije, i o ukusu njihovih naručitelja.

Raznovrsnost oblika, materijala, pluralizam izričaja i pozitivan odnos prema ambijentu neke su od karakteristika tog izbora dvadeset vrhunskih vila za 21. stoljeće. No, ono što im je zajedničko, ono što ih duhovno povezuje i prožimlje, pozitivan je odnos prema tradiciji, odnosno kontinuitetu češkoga funkcionalizma, jer bez tradicije, kako piše arhitekt Krešimir Rogina, nema ni pravoga napretka, pa tako ni u arhitekturi, čega su uostalom duboko svjesni češki arhitekti. Dakako, tu se možemo nadovezati na jednu od vodećih teza arhitekta Tomislava Premerla, o moderni, kao trajnu i nezavršenu povijesnom procesu. »Uz sve trajanje moderne tijekom našeg stoljeća, piše Premerl, »onaj markantan, borbeni stvaralački proces prve polovine stoljeća s današnjeg postmodernog načina mišljenja (također bismo mogli dodati i najnovijeg informatičkoga, hightech doba, op. a.) vidimo, a i logično je tek sada, kao osobito kompaktnu, čvrstu i homogenu točku, oko koje je moguće rasplesti kontinuitet povijesti našeg vremena i koja je možda najveća duhovna vrijednost na koju se možemo pozivati i na kojoj možemo graditi, barem još za sada, budući svijet. Jer, arhitektura se još nije odrekla svog ključnog poslanja, a i svijesti o sebi, da je i duhovna graditeljica budućnosti«.

Katalog o češkim vilama

Polazeći od te teze, o kojoj sam u nekoliko navrata raspravljao s Premerlom, postavio sam, u metaforičkom smislu, jednadžbu čiji amalgam u konačnici rezultira suvremenim češkim arhitektonskim izražajem, a to je: tradicija + inovacija = kreacija. Nažalost, to je amalgam koji nedostaje suvremenom hrvatskom arhitektonskom trenutku ili je pak neprepoznatljiv u sveopćoj poplavi pseudostilskih oblika raskošnih obiteljskih vila, za koje se u domaćoj stručnoj javnosti prije nekoliko godina uvriježio posprdan naziv vila tajkunara, svjedočeći nam o duhovnom (ne)stanju naručitelja, ali i društva općenito. Tek su rijetki u nas koji pozivajući se na tradiciju moderne uspijevaju izgraditi kreativan, inovativan i suvremen arhitektonski izražaj. S jedne strane možemo izdvojiti izrazito eklektičke primjere, kao što je ljepuškasta i razvikana vila Stupalo (2000) arhitekta Dinka Kovačića, odnosno, kreativno-inovativne primjere skupine arhitekata srednje i mlađe generacije kao što je: obiteljska kuća u Sesvetama arhitekata Penezića i Rogine (1997-99), vile Haj i Jež u Lovrečici (2000-2001), arhitekta Marija Perosse ili pak nekoliko vila arhitektonskih atelijera Ćurković i Zidarić te Studija 3LHD. Upravo će ta skupina arhitekata uz velike napore nastojati hrvatskom tržištu nametnuti visoke estetsko-kvalitativne kriterije, što će ponajprije neugodno zateći izvođačko-graditeljske lobije navikle na nekvalitetnu fušizgradnju, ali i same investitore i naručitelje, kojima je tema urbane vile jednako strana kao i svijest o urbanom, tim više jer je uglavnom riječ o sumnjivo obogaćenu krugu skorojevića.

Iz navedenih razloga iskustva čeških arhitekata u punom zamahu tranzicijske turbulencije, u kakvoj se zatekla i Hrvatska, nažalost sa znatno negativnijim iskustvima, dragocjena su za našu sredinu. Odličan je primjer tome upravo katalog 20 čeških obiteljskih kuća, koji donosi i praktičan savjetnik o pet osnovnih koraka kako izgraditi obiteljsku kuću — od definicije obiteljskoga doma, određivanja potreba i stvarnih mogućnosti naručitelja, pravilnog izbora zemljišta, projektanta, do konačne realizacije, ali i upoznavanja sa svom potrebnom legislativom. I još nešto, uz svaku objavljenu vilu u katalogu uz uobičajene podatke o projektantu, kvadraturama, materijalu, godini gradnje itd. napisano je ime i prezime naručitelja te cijena čitave gradnje.

Tri primjera

U ovom trenutku bilo bi vrlo teško analizirati svih dvadeset objavljenih vila. Iz tog razloga izdvojimo pet najkarakterističnijih primjera koji svojim oblikovanjem najslikovitije odražavaju navedeno načelo tradicija + inovacija = kreacija. Prva dva ostvarenja radovi su arhitekata Leva Lauermanna i Markéte Cajthamlove. Prva je vila u mjestu oičany kraj Praga (1998-99), a druga u praškom prigradskom naselju Horní Počernice (1999-2000). Prvi primjer izravno se poziva na tradiciju moderne. Savršeno stopljena s okolnim prirodnim ambijentom, vila se maksimalno koristi pogodnostima blagog pada terena. Time taj na prvi pogled jednoetažni objekt u unutrašnjoj organizaciji prostora prerasta u višeetažni, čiji su glavni prostori — dnevni boravak i blagovaonica, odvojeni od prirode tek velikim ostakljenim plohama. Ono što daje posebnu toplinu toj realizaciji primjena je drveta kao glavnoga građevnog materijala. Druga vila savršen je primjer uklapanja nove arhitekture u postojeći ruralni ambijent prigradskog naselja, na prostorno ograničenoj i uvjetovanoj parceli. Ulično pročelje gotovo je zatvoreno, oponašajući u grubo šalovanom betonu zatečenu drvenu ogradu, dok je za bočno pročelje u potpunosti iskorišten zatečeni kameni zid. Istinska umjetnost oblikovanja prostora dolazi do potpuna izražaja tek promotri li se objekt s dvorišne strane. Dvorišno je pročelje, suprotno uličnom, maksimalno otvoreno prema vrtu. No, još više zadivljuje unutrašnja organizacija prostora, čije poigravanje s izmjenama razina poda i neobičnih kutnih lomova drvenog stropa pruža začudan doživljaj prostornih dilatacija. I ovdje glavnu riječ kao materijal ima drvo. Treći je primjer vila u Mukaűovu arhitekata Ivana Kroupe i Radke Exnerove (1998). Vila je jedinstven primjer autorske smjelosti, kreativnosti i inovativnosti. Ta futurizirajuća high-tech inačica Miesa van der Roheova Farnsworth Housa fascinira smjelim poigravanjem dvaju oprečnih materijala — drveta i metala. Jednostavnim tlocrtom i funkcionalnom organizacijom unutrašnjeg prostora te duhovitim detaljem mobilne zidne plohe pruža neizmjerne mogućnosti prostorne transformacije.

Zlatna staza

Neobičnim izgledom u ambijentu doima se poput goleme suvremene skulpture. Iste osobine vrijede i za naš sljedeći primjer, drvenu vilu u KromĐ űížu (2001), skupine arhitekata: Milana Raka, Ivete Rakove, Libora i Pavela Rydla te Alexandra Skalickog. To iznimno drveno kubično zdanje doimlje se poput otjelovljenja glasovitog idejnog projekta arhitekata Penezića & Rogine, Kuće za slijepca. Vrlo jednostavna tlocrta i logična rasporeda prostorija te transparentnošću gornje etaže to je riječju, kuća 21. stoljeća. Najzanimljiviji, voajerski erotičan, jest prostor kupaonice, koja je odvojena od vrta tek staklenom plohom. Jedini detalj koji nije od drveta i koji povezuje prizemlje s gornjom etažom vertikala je zaštitne metalne mreže oko cijevi dimnjaka. Posljednja u izboru jest obiteljska vila Na Zláte stezce arhitekata Vladimira Nováka i Jaromíra Veselýja (1999-2000). Savršeno interpolirana, gotovo ukopana u padinu šumskoga proplanka na vrlo uskoj parceli, te vrsnom kombinacijom drva, stakla i kamena, podsjeća na neka od ponajboljih recentnih japanskih ostvarenja. Prozračna konstrukcija koju nosi pet vitkih stupova i segment kamenoga zida položena je na drveni postament, koji je istodobno ugodna terasa s vidikovcem, dok je lebdeća krovna ploha projektirana u cijelosti kao travnjak.

Polazeći od navedenih primjera neizbježno se postavlja pitanje, a što bi to bila hrvatska vila 21. stoljeća? Nije li se hrvatska arhitektura ipak na kraju, u sveopćem društvenom kaosu, odrekla svog ključnog poslanja i svijesti o sebi, da je između ostalog i duhovna graditeljica budućnosti? Živi bili pa vidjeli!

Krešimir Galović