Vesela katastrofa

Vesela katastrofa

Valentov obračun sa civilizacijom, koji živopisnom stilu usprkos u krajnjem dometu ipak mora ostati smrtno ozbiljan, u režiji Ivana Lea Leme postao je pop-antibajka

Pokušaj inovacija u hrvatskim nacionalnim kazališnim kućama posljednjeg desetljeća, kad hrvatska kultura, ako već nije propadala onda je barem stajala u mjestu, ima svojevrsnu povijest s nekoliko svijetlih primjera, kao što je donedavno bio onaj splitski, i nešto manje svijetlih, kao što je onaj osječki s predstavom Alaska Jack. Gledano u tom kontekstu, Gola Europa na Sceni HNK Habunek hrabar je potez uglavnom zbog nikad predvidljiva Milka Valenta, kojem je čak i žiri Nagrade Marin Držićsvojedobno morao priznati upornost i iskustvo nagrađujući taj tekst, doduše utješnom, trećom nagradom.

Dramska sinteza dobre lektire

Valentov je tekst tražio i odgovarajućega redatelja, pa je »žensku dramu ratne katastrofe« prihvatio Ivan Leo Lemo. Dramaturgija toga komičnog viđenja apokalipse duguje najprije osobnim autorovim preokupacijama, koje ispisuje već više od dvadeset godina, ali i dobroj lektiri, kako dramskoj tako i ostaloj. Zato se u Goloj Europi, kroz prizmu Valentove želje za provokacijom, ali i sveobuhvatnošću, čita i Heiner Müller i Brecht i Grci i globalna medijska današnjica, sve u drami koja formom podsjeća na antiku, strukturom na Pirandella, a izvedbom na mjuzikl.

U predstavi se, dakle, dogodio poželjan sraz generacija — Milko Valent jedan je od rijetko dosljednih pripadnika vlastite generacije, dok Lemo i stilom i svetonazorom pripada sadašnjici. Tako je Valentov obračun s civilizacijom, koji živopisnom stilu usprkos u konačnom dometu ipak mora ostati smrtno ozbiljan, u Leminoj verziji i dramaturškoj obradi Nine Skorup, postao pop-antibajka. Čak i takva, ona prenosi glavne smjernice Valentova originala, ali uz dozu poželjne ironije — himne više nisu himne, nego općepoznati internacionalni glazbeni brojevi, umjesto crnoga lijesa stoji položeni hladnjak, a mažoretkinje, koje bi trebale biti i kor prostitutki, većinu scenskog vremena provode u kućnim ogrtačima sjedeći na mikrovalnim pećnicama scenografskoga debitanta Brace Dimitrijevića.

Antologijski Alić

U Goloj Europi Lemo je najbolji posao napravio podjelom: Božidar Alić i Branka Cvitković veterani su izvan struje hrvatskoga glumišta i oboje su ovdje napravili uloge za pamćenje. Alić je ponovno pokazao da je izvrstan glumac i da bi se, kad umjetnička zanimanja ne bi bila i pogubna po zdravlje umjetnika, domaća kazališta za njega trebala otimati. Već poznata po želji za radom u neuobičajenim produkcijama, Branka Cvitković i u Goloj Europi pojava je posve posebna, kojoj pripada i nekoliko replika na koje publika najbolje reagira: »Koja crna Crna Gora?« i »Tko se mača laća, mača — laća — ča!«, koje izvan konteksta možda i ne zvuče duhovito, ali bitno pridonose predstavi.

Uhvatiti Golu Europu prije nego što ode s repertoara znači vidjeti i Eciju Ojdanić raspjevanu i nesputanu kakva nije bila još od Tauferova Kraljeva, ali i Damira Markovinu u ulozi kojoj bi rijetko tko mogao dati nešto više, iako bi njemu trebalo dati i nešto više u smislu prilike u domaćem glumištu. Kor (Srđana Šimunović, Beti Lučić, Žana Bumber i Barbara Prpić) snalazi se koliko već koja od njih može plesati i pjevati, pa je zbog iskustva jedino posljednja dojmljiva, odbace li se na trenutak raskošni kostimi Ivane Popović i ovoga puta namjerno klišeizirana koreografija Larise Lipovac. Dramatizacijom bi pak najmanje zadovoljan trebao biti Darko Ćurdo, jer je njegov lik Autora, Valentov i precijenjeni alter-ego, bitno štrihan.

Ukratko eksperiment je uspio — Valent je pokazao da se upornost isplati, Lemo je pokazao da može okupiti iznimnu ekipu i napraviti nešto u svakom slučaju izvan prosjeka, a HNK se ne mora više hvaliti činjenicom da je prošle godine prema nagradama na Marulićevim danima najuspješnija domaća predstava bila Što je muškarac bez brkova. Ukratko, da nije zabavna na pomaknut način, i da nije riječ o produkciji HNK, što je bizarnost sama po sebi, Gola Europa bila bi pretenciozna predstava koja pokušava previše reći. Ovako je samo, valentovski rečeno, vesela katastrofa.

Igor Ružić