Trijumf riječke opere

Trijumf riječke opere

Riječka opera zahvaljujući entuzijazmu i radišnosti njezine stalne dirigentice Nade Matošević raspolaže orkestrom visokih dosega sviračkih vještina

Sav svoj žar prema komičnom opernom izrazu (kojega se frustriran propašću mladenačke komične opere Jedan dan kraljevanja suzdržavao tijekom cijele karijere), unatoč poodmakloj dobi i bolesti, osamdesetogodišnji se Verdi mladenačkim poletom bacio na glazbeno tumačenje priče iz Shakespeareove drame Vesele žene windsorske. Libretist Arrigo Boito iz okosnice predloška od engleskoga je dramatičara preuzeo osebujan lik staroga plemića Sir Johna Falstaffa, upotpunivši ga elementima iz njegovih povjestica Henrik IV. i Henrik V. koje ga također spominju. Predodžbu Engleske na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće libretist je začinio karnevalski fantastičnim elementima u tradiciji talijanske commedia dell’arte. Oslanjajući se tek na razini daleke asocijacije na baštinu opere buffe i komičnih glazbenih dosjetki Gioacchina Rossinija, Verdi je stvorio novu opernu vrstu različitu od njegova ostalog stvaralaštva i uopće ičega što je dotad bilo napisano na polju glazbene scene. Kao odgovor Wagnerovoj opernoj reformi, on ovdje upravo na terenu komičnog, od njemačkog mu opernog suparnika posve suprotnog glazbenog karaktera, ali u stopljenosti glazbe i drame čak sukladna načina skladateljskog promišljanja, pruža originalno rješenje izlaza iz tradicionalnih okvira opere na izmaku stoljeća. Podjelu na brojeve (arije, duete, tercete...) on ovdje zamjenjuje spletom dramaturški intoniranih pjevnih recitativa i arioza, koji se pretaču u virtuozne višeslojne ansamble razrađenih polifonih spletova u kojima aktivno sudjeluje i orkestar kao glavni pokretač radnje na sceni, od koje se ni u jednom trenutku ne odvaja.

Formula za uspjeh

Vrlo složena partitura simfonijski tretirana orkestra vjerojatno je glavni razlog zbog kojega se mnogi operni ansambli ustručavaju suočiti s komičnom operom u tri čina Falstaff praizvedenom 9. veljače 1893. u milanskoj Scali. Riječka opera zahvaljujući entuzijazmu i radišnosti njezine stalne dirigentice Nade Matošević raspolaže orkestrom visokih dosega sviračkih vještina. Ono što ga izdvaja iz okvira Hrvatske, ali i ovoga dijela Europe, redovita je njegova koncertna aktivnost, koju, usporedo uz opernu sezonu, orkestar razvija u posljednje dvije godine kao Riječka filharmonija, ponovno zaslugom izvanredne maestre kao osnivačice i šefice-dirigentice. U naglu kvalitativnom razvoju riječkog opernog orkestra to se pokazalo kao formula za uspjeh koju već tradicionalno prakticiraju ponajbolje svjetske operne kuće poput milanske Scale, petrogradskog Marijinskog teatra ili bečke Staatsoper. Golemi potencijali orkestra, obnovljen sastav ansambla i plodna suradnja kazališne kuće s vrhunskim talijanskim umjetnicima bili su dobar razlog da Rijeka rođendansku noć svojega jubilarnog dvadesetoga karnevala upotpuni premijerom opere koja je također u karnevalsko vrijeme praizvedena u Milanu točno prije sto deset godina, gostovanjem talijanskoga kazališta prvi put izvedena u Rijeci prije osamdeset godina, a kao prva i posljednja domaća produkcija postavljena u režiji Tita Strozzija prije četrdeset i pet. Četverostruku obljetničarsku prigodu uveličala je visoka razina predstave u svim svojim aspektima.

Maštoviti Ferrari

Odličan je potez intendanta i ravnateljice opere na kraju mandata, Srećka Šestana i Margherite Gilić, da kao scenografa, kostimografa i redatelja angažiraju ugledna talijanskog slikara Gabbrisa Ferrarija, čijim su se maštovitim radovima oko uprizorenja Falstaffa oduševili na prošlogodišnjoj predstavi u Teatro Sociale u Rovigu. Odande su posudili gotovu scenu i kostime, ali i nositelja naslovne uloge, odličnoga baritona Paola Rumetza, koji je Riječane već osvojio nedavnom kreacijom Germonta u Traviati, a u Rovigu je prije godinu dana prvi put nastupio kao Falstaff. Ferrari je (kao prije svega slikar, a onda i voditelj katedre za scenografiju na Akademiji lijepih umjetnosti u Veneciji) koncepciju zasnovao na profinjenom vizualnom skladu, smjestivši priču, interprete, ali i gledatelje u elizabetansku Englesku 17. stoljeća i doba drvenih kulisa, koje su se obasjane plamičcima svijeća (slikovita simulacija oblikovatelja svjetla Borisa Blidara) micale prema načelu ladica i poluga. Pozivajući se na kanone elizabetanskog kazališta prema kojima je glumac, primjerice, kao ilustraciju šume sam donosio stabla na pozornicu, kao redatelj on povjerava upravo svojem apsolutnom protagonistu da nagomilana debla pomicanjem poluge digne i pripremi prizor za posljednju sliku. Vjerno slijedivši ductus predloška, u kostimima i maskama on odražava stil commedie dell’arte, no daje i biljeg svojega vremena detaljima kao što je nakošen pod gostionice ili jo-jo kojim se Falstaff poigrava prisjećajući se dječačkih dana koje je proveo kao paž vojvode od Norfolka.

Izvanredni Rumetz

Ferrarijevim slikovitim komičnim dosjetkama spremno su odgovarali svi sudionici predstave: uz scenski i glasovno izvanrednog Rumetza kao hvalisavoga debeljuškastoga plemića-pijanca, bili su tu i bariton presvijetle boje Carlo Morini kao Ford, pouzdani Davor Lešić kao doktor Cajus i dvojica nezamjenjivih Talijana u ulogama sluga Bardolfa i Pistole — tenor Fabio Buonocore i bariton Riccardo Barattia. Uglavnom dramatski spektar glasova omekšavalo je dvoje slavuja, izvrsna Ingrid Jambriško kao Nannetta i Sergej Kiselev kao Fenton, kojima je Verdi povjerio jedine lirske dijelove opere. Skladni kvartet veselih žena činile su uz Ingrid Jambriško još i Olga Šober kao Mrs. Alice Ford, Anđelka Rušin kao Mrs. Quickly i Kristina Kolar kao Mrs. Meg Page. Uigranom se ansamblu pridružio i odlični zbor riječke opere, koji je pripremio Roberto Haller.

Postaviti posljednju Verdijevu operu, u kojoj su sublimirana sva njegova umjetnička iskustva, skladateljske vještine i profinjeni osjećaj za glazbeno produbljivanje drame, veliki je pothvat, na koji se odlučuju tek rijetke operne kuće. Ova je predstava pravi trijumf riječke opere, kojom je zaslužila svoje mjesto na opernoj karti svijeta.

Jana Haluza