Točan podatak, uvjet interpretacije

Mirko Tomasović, Domorodstvo i europejstvo. Rasprave i refleksije o hrvatskoj književnosti XIX. i XX. stoljeća, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2002.

Komparatist, navlastito kroatist i romanist, Mirko Tomasović objavio je tijekom tridesetak godina impozantno mnoštvo od osamnaest znanstvenih i stručnih knjiga, prepjevao golem pjesnički korpus iz talijanskog, francuskog i španjolskog pjesništva, priredio i sastavio niz izbora iz djela poglavito Marka Marulića te hrvatskih romantičnih pjesnika, a javnosti je posebice poznat po znanstvenoj i kulturološkoj zauzetosti za pjesničke i kulturne vrijednosti Marulićeva zakladnog djela.

Nekako od sredine devedesetih godina Tomasović se, objavivši u dva sveska hrestomatiju Pjesnici hrvatskog romantizma (1995, Naklada Erasmus), posvetio ediranju, vrjednovanju i prevrednovanju pjesništva devetnaestog stoljeća. Ponajprije, to je pjesništvo, u skladu sa zakonitom europskom maticom, odrješito nazvao romantičnim, pa je, istodobno s Brešićem i Jelčićem, bitno pridonio tomu da danas, bar glede pjesništva, napuštamo označnice »pjesništvo ilirizma« ili »stihotvorstvo hrvatskoga narodnog preporoda«. Drugo, hrvatsko je romantično pjesništvo Tomasović temeljito iznova pročitao, te je u korifeja (Vraza, Mažuranića, Preradovića, Šenoe) ustanovio novu konstelaciju poetičkih i smisaonih vrijednosti. Treće, a to mi se čini i ponajvažnijim, Tomasović je čitav niz dosad s nepravom zanemarenih romantika rado zvanih poetae minores u novom svjetlu podastro suvremenu čitanju, te su oni u njegovim interpretacijama dobili, jednostavno rečeno, splet kodova u kojemu su zakonito pisali i u kojima ih i danas valja čitati. Odnosi se to i na pjesnike Moderne, a u kontekstu novoobjavljene knjige.

14 studija

Domorodstvo i europejstvo niz je od četrnaest mahom kraćih studija, a porazdijeljene su u dva dijela. (Sve mi je važnije, i u vlastitu pisanju, postići jasnoću izlaganja primjerice Cezarovu: Gallia est divisa in tres partes! Tako piše i naš uvaženi učenjak.) Dakle, Tomasovićeva je knjiga sastavljena od dvaju skupova analitičkih tekstova: I. Domorodstvo i europejstvo, u kojemu je u osam rasprava riječ o pjesnicima romantizma, te II. Mediteranski kvartet, gdje se u šest tekstova govori o četvorici suvremenika, kopnenih i otočkih Dalmatinaca, a na razmeđu stoljećâ. Ta četvorica su: Ante Tresić Pavičić, Vladimir Nazor, Mihovil Nikolić i Milan Begović. Uvodni je tekst obim dijelovima »sintetički«; ostali su mahom pojedinačni i »analitički«.

Čini mi se, da Tomasovićeva strast za »novim čitanjem«, kao stanoviti razlog pozitivnoj gesti via negationis, proishodi iz četiriju kompleksa suvremena mišljenja glede hrvatske pjesničke tradicije:

1. naša je informatička i tehnološka revolucija sklona baciti u »ropotarnicu povijesti« (Marx i Engels — zato površnjaci tu suhu metaforu nesvjesno i citiraju!) književnost kao takvu, posebice onu koja se upućivala višim sferama duha;

2. pjesništvo se, posebice tradicionalno, danas čita samo u ključu proznog diskurza (ili, pobliže, sintagmatskog stiha); zasade izosilabizma, akcenatskog rasporeda, kvantitete, te strofne razdiobe današnjim površno odgojenim naraštajima ne znači puno;

3. povijesti hrvatske književnosti, predragocjeni no složeni znaci vlastitih vremena, posložile su i na svoj način procijenile književne činjenice, a moderno se, bitno sinkronijsko književno znanstvo, držeći »neke stvari« zauvijek riješenima, u pitanjima dijakronije poziva na njih kao na dovršene snimke odnosnih razdoblja; ustanovljuju se tek razlike među njima;

4. svi koji se bavimo proučavanjem književnosti, posebice nakon poststrukturalističke znanstvene revolucije, skloni smo književnu činjenicu »uzimati za primjer«, ne i za intendirano središte analitičke prakse.

Suočen s takvim epohalnim stanjem, Tomasović se, doista jedan od rijetkih, tvrdoglavo laća književne činjenice kao takve. Ona je za njega prvenstveno zapisan jezični i poetički podatak, koji je u svoje doba funkcionirao u vladajućim komunikacijskim kanalima. Uz to, u kulturi kojoj je književnost bila središnjim potencijalom svekolike društvene i narodnosne energije, valjalo je nanovo, i uvijek iznova, detektirati kulturne vrijednosti koje su se hrvatskom supstratu dosuđenim povijesnim tijekovima nametale kao superstrati. Bio je to poglavito superstrat sredozemni, potom srednjoeuropski, ali i panonski (praslavenski), ne bez utjecaja zapadnobalkanskoga.

Naravno da je klasična komparatistika, kakvu svojim djelom manifestira i demonstrira upravo Mirko Tomasović, glede književnosti najkompetentnija ustanovljavati koliko činjenice toliko i modele njihova razumijevanja.

Činjenice iznenađenja

Glede činjenica, koje je autor svojim preciznim i analitičkim duhom točno rasvjetljavao, mnoge nam se od njih čine velikim iznenađenjem. Primjerice, da je Dragutin Galac ponajbolji hrvatski sonetist; da je Ilija Okrugić pisac neke vrsti pučkog petrarkizma; da je Antun Mihanović i pisac jednoga od najljepših hrvatskih soneta svoga razdoblja; da je prvi prevoditelj Danteova Pakla na hrvatski standard 19. stoljeća (1845), dosad poznat samo po inicijalima V. L., bio mlađahni Vladislav Vežić, pjesnik uostalom koji, počinuvši zauvijek u Varaždinu, ne zaslužuje posvemašnji zaborav. A baš je on napisao znamenite stihove, nipošto neaktualne: »Teško zemlji i slobodi / gdje nesloga kolo vodi.« No Vežić je Dantea prevodio u Gundulićevu poetičkom ključu! Nekako se nakon Tomasovićevih ekspertiza nameće misao, da su Gundulić, Petrarca i Dante bili korifejima hrvatskom romantizmu znatno više no što smo dosad bili skloni vjerovati. Bili su, daleko više, kodifikatorima mišljenja i pjesničke prakse! Pjesnici devetnaestog stoljeća možda su temama bili tek slavitelji »domovine i drage«, ali su, mnogojezični, talentirano živjeli svoje kulturno obzorje, unutar kojega su se njihovi čitatelji očito mogli dobro snalaziti. Da je bar danas tako! Glede metode pak, komparatist Tomasović točnim je podacima, od kojih su mnogi zapravo tek pronađeni preciznim filološkim istraživanjem, posredovao zakoniti kod: književne su činjenice, što bliže nama to življe, ostvaraji kulturnog sustava kojemu su Petrarca, Dante, potom i talijanski pisci 18. i 19. stoljeća dali zakladne zakone. Po tim su zakonima i pjesnici Moderne, velikani kao što su Nazor i Begović, odnosno Ante Tresić Pavičić i Mihovil Nikolić, mogli biti »književno polikulturni«, biti »hrvatskim ’luzitancima’«, zvati se markizima premda iz Vrlike, ili biti domoljubom i frankofilom istodobno. Uostalom, taj se sklop odnosa jasno čita u Tomasovićevu naslovu. Njegove nesposredne sastavnice nisu oksimoronske nego zakonito metonimične naravi.

Mirko Tomasović, jednostavno rečeno, točno čita! A to je prvi i temeljni uvjet svake interpretacije. Sve ako to češće nailazimo na znakove posvemašnjeg zaborava, potonuća u općoj zoosemiozi.