Tiha pobjeda

Koncert: Transmissionary Six / Chris Eckman, KSET, Zagreb, 24. veljače

Da je u hladnom i maglom zavijenom zimskom Zagrebu moguće i ponedjeljkom, vrlo kasno, okupiti dovoljno ljubitelja američke lo-fi- glazbene scene da se pristojno popuni, doduše nevelika, dvorana KSET-a, dokazali su tročlani sastav Transmissionary Six iz Seattlea i njihov biviši sugrađanin Chris Eckman (danas naš susjed iz Ljubljane), domaćoj publici dobro poznat kao vođa omiljene skupine The Walkabouts.

U jednosatnom uvodnom solo-nastupu uz akustičnu gitaru Eckman je, za razliku od svoga posljednjeg pojavljivanja pred zagrebačkom publikom prošloga srpnja, iznenadio svjetskom praizvedbom šest potpuno novih skladbi, koje je nadopunio sa još nekoliko iz repertoara svoje matične skupine te obrada. Nove skladbe, još posve neizbrušene, izvedene su u dobro poznatu stilu tihe mračnjačke romantike i refleksije, ali nisu dale naslutiti hoće li se u budućnosti razviti u sljedeći album The Walkabouts ili neki novi projekt.

U komorni ugođaj uvoda savršeno se uklopio glavni nastup večeri. Transmissionary Six, dugogodišnji projekt Paula Austina, vođe skupine Willard Grant Conspiracy i Terri Moeller, bubnjarice The Walkabouts, diskografski je aktiviran tek prije godinu i pol, izdavanjem istoimenog albuma. Zagrebačkim nastupom pokazale su se točnima novinarske procjene da je riječ o sastavu iznimna potencijala te da usporedbe s Red House Painters, Tindersticks i Cowboy Junkies nisu bile slučajne. Višestranost u okvirima tihog, intimnog i elegantnog zvuka, kao i toplina koju je trojka iz njega izvlačila, djelovala je vrlo impresivno.

Za razliku od njihova dva albuma, sastav je ovdje nastupio u neobičnoj, ogoljenoj instrumentaciji dvije gitare i vokala, što je još više pojačalo dojam njihove glazbene ideje — dva-tri osnovna elementa koji se nikada ne stapaju. Karakteristična za takav zvuk bila je, primjerice, instrumentalna skladba Short Wave Hello, razlomljenih akorda i spore melodijske linije, ponegdje narušene reverb- i fuzz-efektima, u kojoj slušatelj može gotovo tjelesno doživjeti zgusnuti noćni zrak. Delikatne zvučne efekte glazbenici su, tijekom čitava nastupa, rabili pri istovremenom stvaranju dvaju potpuno različitih ugođaja — širine i intimiteta.

Terri Moeller, koja se, kao svojevrsno žarište skupine, povremeno za mikrofonom doimala nelagodno (s obzirom na uobičajenu bubnjarsku ulogu), odradila je najveći dio vokalnih zadaća. Njezin glas, koji se u zamagljenoj mirnoći često doimao gotovo neljudski, ponajbolji u najtišim registrima, polako je rasklapao složene eliptične fragmente o mrtvim vranama, pregorenim uličnim svjetiljkama ili proročanske poruke, poput: »Nobody in this room is going to Heaven / Nobody in this room is going to Hell« (My Paper Party Hat).

U najboljim trenucima sastav je djelovao poput filmskoga soundtracka, vrlo ugođajno, osobno i intimno. Tada je istodobno emitirao velika prostranstva i ugodnu toplinu — glazbu za osamljene kasne sate, koju je jedan kritičar nazvao tihom pobjedom.

Velimir Cindrić