Teorije racionalnosti

»Croatian Journal of Philosophy«, vol. II, No. 6, Kruzak, Zagreb, 2002.

U najnovijem broju ovoga domaćeg časopisa za filozofiju u kojem se tekstovi objavljuju isključivo na engleskom jeziku, na otprilike stotinu stranica, nalazi se sedam znanstvenih radova i dvije recenzije. Ovaj broj u cijelosti je posvećen teorijama racionalnosti i epistemološkoj problematici. Kako navode priređivači temata Nenad Miščević i Nenad Smokrović, moderna teorija racionalnosti opsegom je sve veća, a filozofski sve poticajnija, tako da je već gotovo prerasla u zasebnu znanstvenu granu. Radovi objavljeni u ovom broju istražuju različite oblike racionalnosti, usredotočujući se u prvom redu na njezin normativni status. Sedmorica autora na slične se načine bave tom problematikom. Wolfgang Spohn daje kratki pregled teorije racionalnosti i propituje njezino značenje u suvremenim raspravama. Pascal Engel govori o voluntarizmu iz aspekta normativnosti; njega zanima u kojoj je mjeri vjerovanje psihološki čin koji je moguće voljno kontrolirati, ili je ono podvrgnuto nekim drugim faktorima na koje je nemoguće utjecati. Vjerovanje nije stvar volje, iako postoje neke stvari u koje je nužno vjerovati, zaključuje Engel. Jonathan Knowles i Elisabeth Pacherie razmatraju problem norme unutar naturalističkih pogleda na racionalnost. Epistemološka problematika ovdje nije shvaćena kao teorija epistemičkih normi, a osnovno je pitanje razmotriti položaj normativnosti u naturalističkim epistemologijama. Tekstovi Johna Cantwella, Brune Verbeeka i Olava Gjelsvika ponešto su drukčije naravi: logičko-pragmatički, uvelike se oslanjaju na statističke metode i koriste se analitičkim metodama u najužem smislu te riječi. Ponešto je zanimljiviji Verbeekov članak u kojem teoriju igara pokušava aplicirati na etičko-moralna pitanja, odnosno moralnu filozofiju.

»Croatian Journal of Philosophy« i dalje izlazi, unatoč tome što se činilo (kao uostalom i kod svakog novog časopisa) da neće dogurati dalje od drugog ili trećeg broja. Zasad ima uredan ritam izlaženja koji obuhvaća tri broja godišnje. Osobno u njemu ne nalazim ništa osobito zanimljivo; prilozi jesu kvalitetni, no pomalo akademski odbojni. Analitičko-epistemološka filozofija anglosaksonsko-skandinavske provenijencije u nas nikad nije zaživjela kao dominantna ili barem ravnopravna disciplina, unatoč tome što su nekoliko naših filozofa i znanstvenika na međunarodnom planu postali poznata i cijenjena imena. Unatoč evidentnoj preciznosti, ponekad čak pretjeranoj metodološkoj pedantnosti, ovakva oznanstvenjena filozofija oduvijek mi se činila akademskom razbibrigom proizašlom iz mirne i dokone atmosfere Harvarda ili Oxforda ili pak nastala na meditativnoj podlozi skandinavskih fjordova. Ne treba posve podcijeniti klimaktološke faktore: Wittgensteinova koliba ili Nietzscheovi alpski vrhunci mogu imati prilično važnu ulogu po tom pitanju. No ono što me osobno odbija kod takva filozofijskog pristupa upravo je njegova blažena samodostatnost, akademska suhoparnost i odsutnost svakog prakseološkog učinka, koliko god se takva teorija trudila pokazati kako se društvenom zbiljom bavi na ozbiljniji i racionalniji način negoli svi suvremeni germanski i francuski mislioci hajdegerovsko-mitološke provenijencije. Otud i teška prohodnost ovakve teorije i njezina sklonost epistemološko-voluntarističkoj problematici. Nedvojbeno je da uredništvo ovog časopisa stručno obavlja svoj posao te da se trudi časopis učiniti što boljim i respektabilnijim. No čini mi se da u našim uvjetima ne može računati na osobito velik broj čitatelja, čega je i samo bilo svjesno obraćajući se inozemnoj akademskoj publici, koja je u većoj mjeri zainteresirana za takve teme.

Tonči Valentić