Sloboda u kavezu

Sloboda u kavezu

Eliseo Alberto de Diego, Priča o Joséu, prev. Irena Jelić, Fraktura, Zagreb, 2002.

Zagrebački zoološki vrt teško da se može podičiti nekim posebno neobičnim ili, pak, osobito atraktivnim izloškom. Nekad bi ta činjenica bila siguran znak nedostatka poslovnoga duha i smisla za propagandu, no danas je to sasvim u skladu s najnovijim težnjama da spomenute ustanove služe ponajprije za zaštitu rijetkih i ugroženih vrsta. Umjesto kojekakvih nakaza, polučudovišta i sličnih cirkuskih atrakcija za zabavu dokona puka, suvremenim je zoološkim vrtovima osnovna želja da svojim postavom budućim generacijama pruže kakvu-takvu sliku o nekadašnjem životinjskom bogatstvu Zemlje. Dakako, pokoji zanimljiviji izložak svakako bi pomogao financijskom poslovanju. A nije teško zamisliti da se neki američki poduzetnici, vođeni upravo tom mišlju, kao i najnovijim ispitivanjem tržišta, odluče da najveća atrakcija njihova mjesnoga ZOO-a bude — čovjek.

O životu, ljubavi, slobodi...

Većina južnoameričkih pisaca, za razliku od svojih brojnih sjevernih kolega, oduvijek se zanimala za teme koje iziskuju malo više razmišljanja. Upravo su na tim geografskim širinama izrasli i svi oni, uglavnom jeftini, popularno-filozofski književni pokreti koji su osvojili široke narodne mase. Dakako, u mnoštvu kvaziveličina ipak krilo se i nekoliko iznimnih umjetnika, prepoznatih i među domaćim čitačima. A jedno od rijetkih novijih literarnih hispanoimena na našim je prostorima Eliseo Alberto de Diego. Iako već iskusan novinar, pjesnik, pripovjedač i filmski scenarist, taj se Kubanac tek u emigraciji prihvatio i pisanja romana, a njegova najnovija tema o čovjeku iza rešetaka zoološkoga vrta kao stvorena je za karakteristična južnjačka promišljanja o slobodi, životu i ljubavi. Kada postane jasno da je izloženi Homo sapiens kubanski emigrant i osuđeni ubojica koji nikada nije bio sa ženom, otvaraju se zaista brojne mogućnosti za nostalgično-filozofska razmatranja.

Dakle, Priča o Joséu započinje ubojstvom bjelačkoga mladića koje je, nedugo nakon dolaska u Ameriku, konkretnije u Santa Fe, počinio José Gonzáles Alea, braneći svoju djevojku. Osuđen je na dvadeset godina. Inače častan, romantičan i idealističan mladić, tada se odrekao svih veza s obitelji, dostojanstva, dobrote, kao i većine svojih ideala te je, postavši jedan od zloglasnijih zatvorenika, uskoro zaslužio nadimak Pepe Kid. Stjecajem okolnosti, nakon petnaest godina robije pruža mu se prilika da napravi rez — promijeni okolinu, a možda i sebe. Nakon kraćeg promišljanja, potresne ispovijedi zatvorskom svećeniku Anselmu Jordánu te oproštaja sa svojim zatvorskim partnerom (u svakom smislu) Galom Mačkom — José se seli u svoj novi kavez, u lokalnom zoološkom vrtu. Našavši se u ipak malo prostranijojm i slobodnijoj sredini te u kontaktu s normalnim ljudima, on pomalo izlazi iz svoje hladne i bezosjećajne ljušture i otkriva se onakav kakav zapravo i jest — stidljiv, drag i nostalgičan.

Legija stranaca

Alberto de Diego na zanimljiv način u roman uvodi nove likove tako što ih prvo predstavi u nekoj nezavisnoj sceni, a tek postupno otkriva njihovu vezu s Joséom, odnosno drugim junacima priče. Prvu tako upoznajemo Zenaidu Fagés — sredovječnu, opaku i glasnu Kubanku bez imalo smisla za tradicionalne kubanske vrijednosti: ples, glazbu i bacanje uroka. Zatim njezina susjeda i prijatelja — 53-godišnjeg čistača u zoološkom vrtu, Meksikanca Lorenza Lara. On uskoro zadobiva Joséovo povjerenje te njih dvojica često vode male noćne razgovore ili odlaze u šetnje po mračnom parku. Dakako, tu je i fatalna Camila Novac — konvencionalna žena i majka koja želi iskoristiti trenutak života za strast i nepromišljenost. No, koliko će potrajati ta Joséova novostečena relativna sloboda, popularnost te uzvraćeni prijateljski i ljubavni osjećaji? Može li se, zaista, čovjek prilagoditi svim okolnostima: gledati kroz rešetkem drveće, ulice, slobodu... i pomiriti se sa činjenicom da to nikada neće moći imati? Ponovno na okupu u tom američkom zoološkom vrtu, većina protagonista iz Joséova života (njegov otac, sestra, zatvorski čuvar Morante, susjećajan svećenik Anselmo, zatim Lorenzo i Camila), baš kao i on sam, prisiljeni su preispitati vlastite karaktere, stajališta, razmišljanja te presložiti svoje ljestvice životnih vrijednosti i prioriteta da bi u samom napetom finalu pokazali prava lica.

Kubanski magični realizam

Jedan od rijetko pogođenih kratkih osvrta na poleđini knjige Priču o Joséu izvrsno definira kao roman »...pisan u najboljoj maniri magičnog realizma južnoameričkih autora.« Uz, dakle, izravnu kritiku suvremenoga društva i njegovih sustava, zatim Sjedinjenih Država, pa i Kube (uz dozu dopadljive nostalgije) te svih vrsta konvencija, Alberto de Diego istodobno citira male, tužno-smiješne životne mudrosti koje se prenose s majki i očeva na kćeri i sinove, zatim ulomke Oscara Wildea te bezbrojne kubanske i ostale etničke napjeve, himne i balade, koji svi imaju važnu ulogu u njegovoj priči (o Joséu). Ovisno o tome koliko je netko naklonjeniji realizmu, odnosno poetičnosti, tako se može prigovoriti da knjiga iznenada čitatelja malo izbaci nekim doslovnim komentarom ili, pak, da povremeno previše otplovi u one nejasnije, magičnije vode. No, možda ipak malo više tom drugom. Na kraju, svakako još treba napomenuti da glavni lik Priče o Joséu, zapravo, nije toliko sam José, koliko njegov drug Lorenzo Lara. Upravo u Lorenzovu liku Alberto de Diego nedvojbeno je uspio utjeloviti jednog od rijetkih pravih romantičarskih junaka suvremene proze.

Jelena Gluhak