Savršenstvo muziciranja

Muti se pokazao kao dirigent snažne koncentracije i moćne sposobnosti da koncentraciju i promptnost reakcija svih muzičara iz orkestra trajno drži vezane uz svoju svaku, pa i najmanju gestu!

U posljednjem tjednu veljače zagrebački glazbeni život obogaćen je gostovanjem jednog od danas neosporno najboljih svjetskih simfonijskih orkestara — Filharmonijskog orkestra milanske Scale. Na čelu s Riccardom Mutijem milanski su filharmoničari došli u Zagreb stjecajem okolnosti vezanih uz humanitarnu akciju skupljanja priloga za izgradnju dječjih igrališta u vukovarsko-srijemskoj županiji. (Tamo još i danas postoje područja neočišćena pod mina, na kojima živi više od tri tisuće djece bez sigurna mjesta za igranje.) U tu svrhu ostvaren je i ovaj koncert, što ga je, u suradnji s Dvoranom Lisinski, organizirala Zagrebačka banka, zajedno sa svojim strateškim partnerom UniCredito Italiano, inače sponzorom Filharmonijskog orkestra milanske Scale. Cjelokupni prihod s koncerta predviđen je kao donacija u korist Hrvatskog Crvenog križa Gradskog društva Vinkovci.

Filharmonijski orkestar milanske Scale danas je moćni reprezentant talijanske kulture u svijetu, pa je njegova spremnost za sudjelovanje na koncertima humanitarnoga karaktera u potpunosti razumljiva. Za Zagreb je to u svakom slučaju značilo sretnu okolnost, jer bez nje do ovoga gostovanja vjerojatno ne bi ni došlo. U umjetničkom pogledu bio je to jedan od najboljih simfonijskih koncerata održanih u nas posljednjih godina, koncert onih standarda izvođenja koji su, nažalost, danas za Zagreb samo daleka uspomena.

Riccardo Muti i Filharmonijski orkestar milanske Scale nastupili su u Velikoj dvorani Lisinski 26. veljače, s programom skladbi Gioacchina Rossinija, Igora Stravinskog i Franza Schuberta. Već nakon izvedbe Rossinijeve uvertire operi Guillaume Tell, bilo je jasno da su filharmoničari iz Milana ansambl prvorazrednih glazbenika, sa sposobnošću najfinije dorađenosti komornoga muziciranja. Jer orkestar je upravo tako zvučao! Sve je bilo savršeno transparentno, fine, baršunastomeke tonske kakvoće, mjestimice s bljeskovima snažne sonornosti orkestralnog tutti-zvuka, koji međutim ni u najsnažnijim naletima fortissimo-dinamike nije prelazio u grubost niti bivao agresivnim. Briozna Rossinijeva uvertira dala je već naslutiti potencijal pojedinih glazbenika (primjerice u solu prvoga violončelista), a perfektna usklađenost muziciranja cijelog orkestra u više je navrata podsjetila na izbrušenost komornoga muziciranja.

To se osobito čulo u delikatno razrađenoj partituri Stravinskijeva Divertimenta iz baleta Vilin poljubac, u nizu isprepletenih, solistički tretiranih puhačkih dionica, među kojima su se ljepotom svirke posebno isticali flauta i fagot. No cijela drvena puhačka sekcija, zajedno s veznim rogovima i limenim puhačima (o profinjenosti zvuka gudača da se i ne govori!), zapravo sve dionice orkestra pokazale su se kao savršeno odnjegovane linije u zvučnom amalgamu cjeline upravo uzorne odnjegovanosti. Muti, koji danas s razlogom slovi kao veliki interpret klasične glazbene literature (osobito Haydna i Mozarta) pokazao se posebno osjetljiv na vrsnoću cjelovite orkestralne zvučne slike poput solista koji posebnu pozornost posvećuje tonskoj ljepoti svog muziciranja.

Na ovom koncertu, posebice u opsežnoj Velikoj simfoniji u C-duru Franza Schuberta, Muti se pokazao kao dirigent snažne koncentracije i moćne sposobnosti da koncentraciju i promptnost reakcija svih muzičara iz orkestra trajno drži vezane uz svoju svaku, pa i najmanju gestu! Prekrasni drugi stavak Schubertove Devete (Andante con moto) i briozni finalni Allegro vivace bili su upravo modelirani Mutijevom gestikom, elegantnom, istovremeno i silno impozantnom, mjestimice pak posve reduciranom, kojom je on, čudesno plastično, oživljavao čisti dah Schubertove glazbe. Bolje se izvođenje te glazbe jedva može zamisliti, a sama ljepota umjetničkoga čina što su ga Riccardo Muti i njegovi filharmoničari ostvarili te večeri sigurno će još dugo živjeti u sjećanju zagrebačke publike.

Perahia za pamćenje

Tri dana prije, preciznije rečeno 3. veljače, i susjedna je Ljubljana imala svoj koncert »za pamćenje«. On je doduše održan više kao glazbeni, a manje kao društveni događaj, budući da se radilo o redovitom pretplatničkom koncertu Cankarjeva doma iz ciklusa Zlati abonman. Gostovao je komorni orkestar Academy St. Martin in the Fields, koji danas, osim uza svog doživotnog predsjednika Nevilla Marrinera, nastupa i uz mnoge druge dirigente, a trenutno je na turneji po Poljskoj, Mađarskoj i Sloveniji pod ravnanjem svog stalnog gosta dirigenta, Murraya Perahije. Orkestar je već gostovao u Zagrebu, no Murray Perahia nije, što je velika šteta, jer riječ je o jednom od najosebujnijih pijanista našeg vremena. Perahia je inače rođeni Njujorčanin, odlično školovan i s velikim iskustvom komornoga glazbenika, koje je stjecao muzicirajući u mladosti s Rudolfom Serkinom, Pablom Casalsom i članovim Budimpeštanskog gudačkog kvarteta. Njegovoj međunarodnoj koncertantnoj karijeri, čijom se polaznom točkom može smatrati pobjeda na pijanstičkom natjecanju u Leedsu 1972, usporedan je njegov bogati diskografski opus, kojem pripada i integralna snimka svih Mozartovih glasovirskih koncerata, što ju je Perahia ostvario uz Engleski komorni orkestar, u dvostrukoj ulozi pijanista i dirigenta. Perahia uživa ugled nadahnutoga Mozart-Spielera, ali i interpreta Beethovena, što ga je vodilo obnavljanju onodobne glazbene prakse, odnosno spajanju uloge solista i dirigenta. U novije vrijeme to dakako ne prakticira samo Perahia nego i mnogi drugi pijanisti (poput Entremonta i Barenboima, primjerice). Gledano s tehničkoga stanovišta, to i nije baš jednostavno, jer traži sposobnost dobre koordinacije pokreta, no Murray Perahia, uz kvalitetan ansambl Akademije St. Martin in the Fields, pokazao se izvrsnim u svojoj dvostrukoj ulozi. Istini za volju, orkestar je djelovao kao ansambl koji može svirati i sam, bez dirigenta; zvučao je savršeno ujednačeno i usklađeno, pa je Perahia pretežiti dio pozornosti mogao obratiti svojoj solističkoj glasovirskoj dionici. Bio je to jedan od prekrasnih Mozartovih koncerata, ovoga puta konkretno onaj u Es-duru, K. V. 449, virtuozan, elegantan i mjestimice lirski meditativan. Perahia je solo dionicu odsvirao sa zadivljujućom lakoćom, precizno i profinjeno, sa svom delikatnošću završeno brušena, ali nenametljiva virtuoziteta.

Na početku koncerta londonski su glazbenici, uz soliste, violinista Kennetha Sillita i flautista Jaime Martina, ostvarili profinjenu interpretaciju koncerta za flautu, violinu, čembalo i gudače, J. S. Bacha, da bi program završili orkestralnom obradom Beethovenova gudačkog kvarteta u Es-duru, op. 127, demonstrirajući vrlo visoku razinu kultiviranosti zajedničke svirke. Vrhuncem večeri ostao je ipak Mozartov glasovirski koncert u Es-duru, ostvaren kao malo remek-djelo profinjenoga pijanističkog pristupa, posebno usmjerena na kvalitetu zvuka i delikatno tonsko nijansiranje.