Riječi se mijenjaju, psi laju...

Riječi se mijenjaju, psi laju...

Višnja Machiedo, Francuski nadrealizam, Konzor, Zagreb, 2002.

Ako je razlog rađanju nadrealizma svojevrstan revolt u umjetnosti, kulturi, društvu, i ako nadrealizam jest revolt, evo zašto jest:

»Venera Milonska leži raskomadana na tlu. S mjerom svačega, sa samim sobom, čovjek je pružio mjeru neumjerenosti. Krojio je u ljepoti, ali taj umišljeni krojač pokvario je svoje djelo. Od slavna krojača postao je konfekcionar, a konfekcijska robna kuća počela je nuđati modele ludila. Nered, zbrka, nemir, besmislica, melankolija, demonomanija gospodare svijetom...«

Urlao je, ili šaputao, Jean Arp.

»Nadrealizam — sin ludila i sjene«, reče Louis Aragon.

Bretonove iskre, one koje vatru literature čine, ipak se prečesto pretvaraju u munje, pa bez obzira na nadrealizam kao avangardni, za neke zaokruženi i završeni pokret, uvijek ćemo prepoznati onu divnu nit individualnog u najpozitivnijem poimanju — za književnost, za pojedinca u njoj (ne mogu odoljeti napasti, kako često u knjizi kaže Višnja Machiedo, a da ne spomenem ovdje izvanredan tekst Ive Šimata Banova Propast samotnog čovjeka u »Vijencu« br. 232, samo usporedbe radi), dakle pojedinca odterećena sustava politikantskog ili ideološkog, dapače, u žestokoj borbi da se poezija, sublimat svih rodova, žanrova, oblika i vrsta, ne uprlja, nego sačuva svoje područje etične i potpuno slobodne bjeline.

»Povijest pada vani kao snijeg«, pisao je Breton u Svitanju. »Riječi se mijenjaju, ali psi i dalje, neprekidno laju«, reče Annie Le Brun, svojedobno najmlađa i najdarovitija pjesnikinja nadrealističkog pokreta. »Pod krinkom književnosti i humanističkih znanosti, uvijek iste bedastoće...« Madame de Staël davno je napisala rečenicu današnjice: »Strašni događaji kojih bijasmo svjedoci otupili su duše i sve što ovisi o misli izgleda uvelo pokraj svemoći djelovanja.« Camus će reći da je nadrealizam možda baš ta nemoguća mudrost, premda ga Francuzi nazivahu crnom kugom.

Vršak duha

Društvu ponekad zaista i treba takva crna kuga. Viroza, faza inkubacije, da se katarzira i pročisti od — kako reče Julien Gracq — »zastrašujuće mlitavosti, rastresene poslušnosti koja sve prima s iznemoglom slobodoumnošću preživačkog želuca«. Da se konačno osjeti individualnost, identitet onoga što jest umjetnost! Da se možda uspostave toliko poljuljani kriteriji. Stoga je ova knjiga (knjige, dvije) toliko zatravljujuća slobodom umjetničkoga kazivanja, s toliko užarenih mjesta koja povremeno ne daju disati, da naprosto ne možemo vjerovati kako nadrealisti nisu sustavno prevođeni još mnogo prije.

Višnja Machiedo već je objavom Osamnaest izazova — antologije francuskoga pjesništva 20. stoljeća (dvije knjige u izdanju Ceresa 1996) proširila hrvatske obzore o francuskoj poeziji, velikim imenima i osobnostima modernizma. Eruditskim esejizmom, Višnja Machiedo prevodi tekstove, a zapravo ih kreira kristalnom jasnoćom prepoznavanja pjesničkog, a to znači onoga podložnog vrška duha, onih riječi na kojima leže druge riječi, temelj ili izvorište, čak za neke druge prevodioce neprisutne u originalnom tekstu! Prevođenju se pridružuje esej o prevedenom kod svakog autora, uz izvanredno poznavanje konteksta, analognih društvenih i kulturoloških, političkih previranja. U knjizi je nezanemarivo teorijsko znanje Višnje Machiedo, opet na kreativnoj razini, odnosno promišljanje roda, vrste, tkiva teksta, zato će ona u izvornik proniknuti čudesnim kolažem, eruditskim kriticizmom svoga teksta — koji i više nego dostojno, čak dostojanstveno, sada prate nadrealiste, a nose takav naboj koji je premalo nazvati erotskim u pismu, jer erotskim se danas svašta zove, pa treba dodati i onu lucidnu pronicavost kojom tumači i komentira, potkiva i rasvjetljava, duhovitim pa ozbiljnim, a uvijek toplim, ne samo literarnim nego i ljudskim razumijevanjem prati tridesetak (!) nadrealističkih sudbina, strukturira ih u kronologiju, akronološki ih identificira, prati dijakroniju, usustavlja sinkroniju, osjeća dijalektiku i metafizičnost tekstova i prima ih iskustvom koje im zapravo daje onaj bogati semantizam, nadrečeničnost, kontekstualnost, ona značenja bez kojih bi ostali prikraćeni za bogatstva koja nude.

Naime, nadrealizam je najiskreniji pokret koji se dogodio — i još se u odbljescima događa — na početku 20. stoljeća. Prepoznati tu iskrenost — ili možemo ili ne možemo. Ne samo da Višnja Machiedo hvata tu iskrenu i izvornu auru nadrealizma, ona ponire duboko u njegova izmještanja, u mozaičnost, modifikacije, oksimoronije, crnohumornost, u prateće slikarstvo; ona zna da ništa u nadrealizmu nije slučajno, kako će to mnogi tumačiti, pa čak i sam Slučaj nadrealizma — u kojem, odgovorno tvrdim, nije slučajan ni slučajni susret kišobrana i šivaćeg stroja na stolu za seciranje. Jer ni Lautreamont nije slučajan. Kao ni borba nadrealista za Maldorora — eliptično objašnjiva: kada i mane i slabosti prije očituju snagu i moćzračenja, bilo da je riječ o djelu ili osobi. »Ali bez prljavštine«, kaže Georges Bataille, »čistoća bi bila podvala...«

Nadrealizam vraća vjeru u ono što smo nekada vjerovali — da nikada nije preveliko to što se očekuje od snage duha, da nije uzaludna potraga za Graalom. Višnja Machiedo omogućuje nam ploviti ovim knjigama, osjećati nadrealističku, a zapravo istinsku literarnu žudnju, duhovne žeđi, žudnju koja žudi i nakon zadovoljenja, emocionalne potrese, ljubav...

»Breton je ljubavnik ljubavi u svijetu koji vjeruje u prostituciju«, reče Marcel Duchamp.

»Ljepota će biti grčevita ili je neće biti«, kaže Breton.

Francuski nadrealizam u izboru i strukturiranju Višnje Machiedo konačno je knjiga u kojoj nalazim potvrdu davnih i naizgled naivnih uvjerenja da je poezija »geometrijsko mjesto ljubavi i pobune« (Benjamin Péret), ne umanjujući vrijednost drugih književnih vrsta u nadrealizmu zastupljenih (proze, eseja, drame), štoviše, i njih veličajući takvom tezom, tezom poetizacije svih vrsta. Jer ovdje je konačno riječ o etičnosti, čak etičnosti erotizma poezije u kojoj pjesnički jezik doživljava ontološko utemeljenje, nadilazi oskudnu zbilju, kada erotizam nije jednostavno oponašatelj seksualnosti, nego je njegova metafora, nego je pjesničko čuvstvo — druge razine, višeg stupnja, jer čovjek je dužan upoznati i spoznati slijepu lucidnost žudnje. To crpilište lude ljubavi, žudnje strasti i duha, nije ništa drugo no imaginacija, jer, kako kažu ovi pjesnici: gonetati treba osjetilnošću, a ne razumijevati matematičkim metodama. (Opet mi vrag ne da mira, a da ne spomenem predivnu bijelu knjižicu pjesama u prozi Gonetanje gomile Zvonimira Mrkonjića, koja bi zaista nešto mogla odgonetati oko spomenutih kriterija i pjesničkih vrijednosti.)

Ovce na četiri motke

Breton se izravno obraća imaginaciji o kojoj je ovdje riječ: »Draga imaginacijo, nadasve u tebi volim to što ne praštaš!« Divan je i jedan Schlegelov teorem koji nadrealisti i te kako poznaju: »Ako hoćeš proniknuti u dubine fizike — daj se uputi u tajne poezije!« Nadrealizam brani pjesničku intervenciju u svijetu, Breton zna da poezija mora nekamo voditi. Stoga nije čudno da svoj uvodni esej Višnja Machiedo imenuje tom savršenom rečenicom za prolegomenu: »Poezija mora nekamo voditi«, otkrivajući nam postupno tajanstvene dimenzije poezije: spontanitet Philippa Soupaulta koji poručuje: »Budi kao voda, voda iz izvora i voda iz oblaka, neka te ništa ne zaustavi, čak ni vrijeme«; sublimantnog Benjamina Péreta, pjesnika koji se utjelovljuje u bilo čemu, npr. »u hruštu koji svira frulu iza sanduka s camemberom«; Francisa Picabie — čija se pjesma pretvara u govor crtača; ludizam i oštroumlje Jeana Arpa, njegovu prirodnost i spiritualnost, humornost, ne samo obojenih drvenih reljefa nego i poezije: »Ovca na četiri motke, dok zijeva, tjera travu da raste«, ili »Volim računati polako, polako ali krivo. Volim pogrešne račune jer oni daju točnije rezultate. Volim podjednako računati s mnogo muke ne postižući nikakav rezultat.« Upoznajemo mnogo sadržajnije no dosad i pisanje kao borbu protiv užasne bolesti duha koja pogađa samu supstanciju tijela, napada bit bitka — Antonina Artauda, čak dvije godine prisutna u nadrealizmu. Artaud zaziva: »Napustite špilje bitka. Duh puše izvan duha. Vrijeme je da ostavite svoja obitavališta. Prepustite Sve Misli. Čudesno postoji u korijenu duha.«

Neprekidno u knjizi izranjamo i ponovno zaranjamo u novo lice, na primjer, već nam dobro znana Renéa Chara, početno u svom pjesničkom hodu prisutnog u tom, ironijski zvanom nadrealističkom toru. Od njega se, u dubokom poetičkom odnosu, nikada i nije odvojio, samo se suočio s neopisivim vremenom.

»Poezija zavedena na stranputicu«, kaže Char, »pjesnik uklonjen iz optjecaja, nagrađeno društvo... Stani! Cilj je identificiran, šaptač zarobljen, očaj blistav.«

Michaux, Prevert, Éluard, naš dragi Radovan Ivšić, niz drugih: Picasso, Dali, Giacometti, Man Ray, nadrealistički časopisi, prozaisti, dramatičari — sanjar Julien Gracq, teatar okrutnosti Artauda te predivna i besmrtna Leonora Carrington, slikarica i prozaistica, koju je Breton nazvao najlucidnijim i najsmionijim duhom — te čiji tekst Dolje treba što hitnije prevesti i objaviti posebno, jer to je najpotresnija ispovijed koju sam ikada pročitala..

René Magritte eliptično izriče nadrealističku poetiku — pjesnici »prizivaju misli koje povezuju stvari u poretku koji priziva misterij«. Nadrealizam magnetizira osjetilnost prema svakoj jakoj, a odmah i banalnoj čudnovatosti, prvo neprimjetnoj, a brzo eksploziji srca i duha, čarobnoj, koja pridaje zbilji neku tajanstvenu dimenziju. Nadrealisti idu ususret Lautreamontovu epigrafu — zamijeniti melankoliju hrabrošću, sumnju pouzdanjem, očaj nadom, skepticizam vjerom, oholost skromnošću. Braniti stvari preko granica njihove obranjivosti! Osrednjosti, mržnji i priprostoj taštini u književnom životu, Bretonovi pjesnici (ali uvijek svaki na svoj način!) suprotstavit će nešto sasvim neočekivano: senzualnost, moralnost, nekomformizam i, naravno, san. Ako su logika i iskustvo dobili granice, nije ih dobio san — stoga pohvale Freudu, koji je na san uputio, jer kako kaže Breton:

»Čovjek, prestavši spavati, postaje igračka svoga pamćenja — a samo pamćenje mu slabašno omogućuje da ocrta okolnosti sna, san se svodi na umetak, baš kao i noć.«

Poezija je najjača energija, načelo duhovne preobrazbe i samopreobrazbe. Ona će uzdrmati žanrovsku podjelu iznutra, ali sada i pjesnička imaginacija mora biti podložna racionalizaciji, paradoksalno, ali u tom je paradoksu sadržana i njezina tajna. Bachelard nije bez razloga rekao da je nadrealizam nadracionalizam! Ni Rimbaud nije bez razloga ubijao razumijevanjem, a dugo je trebalo da ga se shvati i prihvati — baš kao i najbolje hrvatske pjesnike iz razdoblja šezdesetih (Dragojević, Petrak, Mrkonjić, Zidić, Maroević).

Gostionica

Jezik postaje subjekt. A subjekt je uvijek stvarnost, pa je jezik stvarnost. Poezija ima povlašteno i vrhunsko mjesto spoznaje u kojoj emancipirane riječi vode ljubav, oslobađaju jezik sklerotične ljušture, jer tajna je u izvornoj moći jezika koja prevladava mentalne stereotipe, pisanje ujedinjuje slikarsko, kritičko i teorijsko, esejističko, a ostaje i postaje kristal. Poezija vraća životu reljefnost, vraća čovjeku njegovu sjenu, javi san — da šumom krene na sjekiru (Šuma na sjekiri naslov je jedne Bretonove pjesme u prozi).

Apollinaire je rekao:

»Kad je čovjek nakanio oponašati hod, izumio je kotač, koji nimalo ne sliči nozi. Tako je, i ne znajući, stvorio nadrealizam.«

To što taj kotač vozi, pokreće i nosi, mnogo je jače od pravca, koji se naziva nadrealizam, jače od običnog avangardnog pokreta s početka stoljeća, jer tko ga prepoznaje u njegovoj biti jako dobro zna da je ovdje riječ o načinu života. Možda bi se nadrealizam mogao tumačiti kao igra, dapače, jer ta prezaboravljena riječ u svom iskonskom i neuprljanom značenju nosi neizbježne razloge našeg postojanja. Ili još bolje — kao prijateljstvo, za koje Radovan Ivšić kaže: »Bez prijateljstva ne bi nikad postojalo ono ’zajedništvo misli’ na začetku mnogobrojnih nadrealističkih divota. Ne zato što bi bilo posrijedi zajedničko stvaranje (a ima i toga) — već zato što otkriće srodnih duša zaštićuje od bijede svijeta. Sve nesuglasice, razvrgnuća ili isključenja koji su obilježili povijest nadrealizma — događale su se zato što se nije uočavao strastveni ulog koji je svagda upravljao duhovnim borbama, bio ishod sretan ili ne — bilo je bolje prekinuti no lagati i iznevjeriti se. Postoji plemstvo prijateljstva, nerazdruživo od nadrealista.« Zbog njega je bilo i samoubojstava..

Stoga poetika nadrealizma mora nositi i naznake načina života nadrealizmu vjernih — a to je pustolovina, ulica, prijateljstvo — i naravno — gostionica! (ubacujem po diktatu misli bez kontrole razuma asocijaciju na antologijski stih pjesme jednog slovenskog kantautora: Vse manj’ je dobrih gostiln, vse manj’ je dobrih ljudi). Ulica za Bretona poprima sudbinsko značenje — »izručuje iznenadnim stranputicama, hvata vjetar mogućeg«, a od zajedničkih simbola mogli bismo izdvojiti: mitologiju, slučaj, oniričku percepciju, nesputanu invenciju i imaginaciju. Sve je to zajedno Nadja, o čijoj se čudesnoj ljepoti (i Nadji i Bretonovu tekstu) uopće ne usuđujem govoriti. Zato posebno upućujem na sve Bretonove tekstove (manifeste, poeziju, Nadju, Ludu ljubav, eseje), a od ostalih dječaka (riječ dječak je kao otočić, reče nadrealist) Benjamina Péreta i njegovu Antologija sublimne ljubavi, posebno dio: Jezgra repatice, najljepšu raspravu o ljubavi i ženi. I poeziji, naravno. »Mrzim sve što me odvraća od poezije«, preuzimam od Chara gotovo kao životni moto.

Za kraj ostavljam biser-esej Duh protiv razuma Renéa Crevela, najšarmantnijeg od svih nadrealista, kako kaže Višnja Machiedo — lirskog polemičara u prozi u kojega se sastaju burleskno i tragično, tankoćutno i beskompromisno i koji logiku, za razliku od hipnotičkog sna, naziva ustajalom, skučenom misaonom i moralnom konvencijom. Post Scriptum je dio iz njegova teksta Diderotova klavičembala:

Post-scriptum

Podižući suknje od laži skrojene

Debele mlohave republike

Naznačuju kao zdence istine

U dnu javnih šuma

Svoje rupe za djevičanstvo,

Zatim kažu: ajde uzmi moju državnu vlast.

Govore onima čija je krv prašina,

Udo, filantropski vadičep,

I muda, dva jadna lampiona

Pokupljena iz kanta za smeće liberalizma,

Sutradan nakon nekog četrnaestog srpnja.

Mozak ima boju sperme

I već Jean-Jacques Rousseau,

Onaj čiji je ženevski lijes

Morao Društvu nacija služiti kao zipka, Kod svake masturbacije,

Najavljivaše, za sreću kaćiperki napirlitanih šljokicama,

Ljepotica kojima on bijaše ljubimac

»Dođite gospe da vidite kako istječe mozgovina...«

Ovako esej o Crevelu završava Višnja Machiedo: »Shrvan problemima intimne naravi i duboko ojađen nemogućnošću skladnog pomirenja između nadrealizma i svojeg komunističkog angažmana, prije nego što se otrovao plinom, Crevel je prikopčao na rever kaputa ceduljicu na kojoj je napisao samo jednu riječ: Zgađen.«

Malo je reći da su ove dvije knjige Višnje Machiedo kulturni događaj ili knjiga godine (sama se knjiga radila četiri, pet godina). No poznavajući stanje u hrvatskom kulturnom i inom prostoru, možda je sigurnije preporučiti je onim tihim i iskrenim čitačima koji vjeruju Bretonovoj rečenici da povijest pada vani kao snijeg.

Tea Benčić Rimay