Revizionistička i unutrašnja potreba

Revizionistička i unutrašnja potreba

Vladimir Velebit, Tajne i zamke II. svjetskog rata, Prometej, Zagreb, 2002.

Svrha ove knjige, naslovljene razmjerno pompoznim naslovom, jest sjećanje na antifašističku borbu tijekom Drugog svjetskog rata i na neke sporne događaje o kojima se dosad nije ekstenzivnije govorilo. Vladimir Velebit bio je Titov suborac i partizan, šef vojnih misija i inozemni diplomat i ambasador, što ga kao »autentičnog svjedoka i sudionika najvažnijih političkih zbivanja« u tom ratnom pa i poratnom razdoblju čini relevantnom, obaviještenom i kompetentnom osobom za ovakav tip memoarsko-povjesničarske literature. U ovoj knjizi riječ je o detaljnoj analizi nekoliko epizoda iz tog razdoblja koje danas nemaju nikakvu političku važnost, ali povjesničarima mogu biti zanimljiva, stručna i objektivna analiza iz pera nekog tko ih je proživio iz prve ruke. Knjigu čine pet poglavlja koja funkcioniraju kao pet tematskih cjelina. U njima se autor fokusira na detalje, ne opterećujući čitatelje ideološki indoktriniranim generalizacijama, nego prema sjećanju i dostupnim podacima analizira vojno-strateške, društvene i političke događaje unutar širega konteksta onodobnih zbivanja. Velebit za svaki događaj nudi argumente i osobna promišljanja utemeljena na iskustvu. U ovakvim analizama redundancija je tradicionalno najveći problem: kako pisati o nečemu o čemu su već pisale gomile povjesničara (iz ovakve ili onakve perspektive) i o čemu već postoje brojni prikazi suvremenika i očevidaca? Autorova se motivacija dijelom nalazi u revizionističkoj potrebi ispravljanja nekih »netočnih navoda«, a dijelom u unutrašnjoj potrebi da se s više od polustoljetne distance progovori o vlastitim »sjećanjima« i iskustvima koja, kako znamo, vrlo brzo blijede i u usmenoj formi ubrzo padaju u zaborav.

Četnici

U prvom poglavlju riječ je o raspadu jugoslavenske države u prvim danima rata. Paralelnom montažom analizira se politika kraljevske vlade i Komunističke partije Jugoslavije te autor pokušava odgovoriti na pitanje koji su bili stvarni razlozi i motivi njihovih postupaka? Tj. što je očekivala vlada u londonskom egzilu i za što se uistinu zalagala KPJ u kontekstu poziva na oružanu pobunu — je li glavni cilj bilo ostvarenje socijalističke revolucije ili oslobođenje Jugoslavije od okupatora? Velebit bespogovorno zagovara tezu prema kojoj je riječ o drugom. Pritom nije zanemarivo spomenuti kako su obje strane insistirale na očuvanju integriteta Jugoslavije. Drugo, vrlo opsežno, poglavlje bavi se ulogom Dragoljuba Mihajlovića u kontekstu skandalozne političke prijevare o četničkom otporu okupatorima. Kao što je poznato, savezničke su snage u početku rata prihvatile izmišljenu legendu o Mihajloviću (tadašnjem ministru u kraljevskoj vladi) kao borcu za oslobođenje zemlje i inicijatoru ustanka. Kakve je to posljedice prvih godina ratovanja ostavilo na partizanske snage, također je poznato. Velebit detaljno raskrinkava pozadinu tih zbivanja, u kojima su ključnu ulogu odigrale savezničke snage i velike sile, pokazujući još jednom da marketing i lobiranje (uz iskrivljenu sliku do koje u takvim situacijama nužno dolazi) igraju iznimno važnu ulogu u politici i ratu, ostavljajući — kao i uvijek — onim najjačim i najsnažnijim glavni udio u kreiranju realpolitičkih odluka. Istodobno, Velebit raskrinkava famu o tobožnjoj tradiciji gerilskog ratovanja na Balkanu, što je i danas još vrlo prihvaćena teza.

Apokrif

Treće poglavlje bavi se vrlo zanimljivim »martovskim pregovorima«, u kojima su partizanske snage na Neretvi uspjele taktiziranjem postići pobjedu. Pravi smisao tih pregovora navodno je bila partizanska suradnja s Nijemcima protiv saveznika, što je toliko nevjerojatna teza da je Velebit i ne treba mnogo braniti. Ta epizoda o tobožnjem vojnom savezu iz 1943. danas i ne bi zaslužila pažnju da se nedavno nije pojavila apokrifna varijanta Titova razgovora s njegovim liječnikom u kojoj iznosi tu spornu i očito neistinitu tezu. No, o Titu je u posljednjih deset godina ionako pisano svašta, a beogradska knjiga — koja je, ako se ne varam, i kod nas bila medijski uočena — ne donosi po tom pitanju nikakvu promjenu. Četvrto poglavlje posvećeno je razlozima zbog kojih se saveznička vojska nije iskrcala u Dalmaciji, učinivši to ipak u Normandiji; u posljednjem se poglavlju nalazi analiza uzroka rata u bivšoj Jugoslaviji i događaja početkom devedesetih, tvoreći neku vrstu kratke kronologije ovih naših posljednjih deset krvavih godina. Velebitova je knjiga kvalitetno štivo. Onomu tko nema afiniteta spram mjestimice suhoparna povjesničarskog diskursa ipak može uživati u autorovoj erudiciji i načinu pisanja. Velebit je, za razliku od mnogih sadašnjih pravnika, političara i ratnika (navoditi neke suvremene primjere bilo bi zaista neukusno) obrazovan, upućen i — ne manje važno — pismen autor. Tekstovi su mu lišeni ideoloških iskrivljavanja, pravopisnih grešaka, razularenog ega i metodičke površnosti.

Smiren, ali i dosadan

Velebit je autor smirena stila, pravničke nepristranosti i široka obrazovanja, iako mjestimice u detaljnim analizama znade biti dosadan. Ako i jest uglavnom suhoparan kad je o podacima riječ, nedvojbeno je zanimljiv kao pripovjedač. Velebita se smatra važnim akterom većine presudnih zbivanja u ratnom i poratnom razdoblju, a zbog činjenice da se radi o nekom tko je rođen na samom počeku prošlog stoljeća, i samim »krunskim svjedokom novije povijesti«. Ostaje još pitanje koga će zanimati detalji iz proteklog rata, kad nam i ovaj koji je nedavno završio više ne pobuđuje istinsko zanimanje. Velebit nije pripovjedač herojske patetike i moralne vertikale, ali takva se slika i nehotice često provlači kroz ovu knjigu. Ako unatoč njezinoj memoarsko-povjesničarskoj namjeri i namjeni ona bude shvaćena i kao neka vrsta edukativnog štiva, to će vjerojatno značiti da je i njezino tiskanje u tom pogledu imalo receptivnog smisla.

Tonči Valentić