Ravna ravnica

Ravna ravnica

Imre Kertész, Péter Esterházy, Ista priča, prev. Xenia Detoni, Fraktura, Zagreb, 2003.

Kad govorimo o istočnoeuropskim zemljama, možemo parafrazirati onu poznatu Tolstojevu izreku o obiteljima: sve sretne zemlje izgledaju jednako, a svaka je nesretna zemlja nesretna na svoj način. Svima onima koji su izašli iz komunističkoga lagera zajednička je jedna stvar: iskustvo nesreće i osamljenosti, bespomoćnost pred golemim državnim aparatom birokracije. Stvar doduše nije toliko nova: još je i Kafka pisao o birokraciji, pronalazeći u njoj metafizički temelj koji nam zauvijek ostaje nespoznatljiv. Dvije nevelike pripovijetke koje su nedavno prevedene na hrvatski dvije su verzije iste istočnoeuropske priče. Koristeći medijsku galamu oko Nobelove nagrade, domaći se nakladnik odlučio prevesti ponešto od novopečenog i dosad nepoznatog nobelovca Kertésza, te tome pridodao i »najintrigantnijeg suvremenog mađarskog pisca« Esterházyja. U prvoj priči, koja nosi naslov Zapisnik, Kertész jednu posve običnu i nažalost donedavno svakidašnju zgodu uzdiže na razinu univerzalne metafore iza koje ostaje tek iskustvo osamljenosti, neznatnosti i moralnog ništavila. Pripovijest u prvom licu govori o piscu koji dobiva poziv da provede nekoliko dana u susjednoj Austriji. Spakiravši se i smjestivši na vlak za Beč, na mađarskoj ga granici zaustavlja policija i oduzima putovnicu zbog toga što je prijavio manje novaca negoli što ih zaista ima sa sobom. Provodeći sate u ponižavajućoj i nedjelotvornoj raspravi s državnim dužnosnicima, prisiljen je prekinuti putovanje prema Beču i vratiti se u Budimpeštu.

Putovanje kroz ravnicu

Kertész je dosta uspješan u kratkoj formi: rečenice mu teku glatko i skladno, no imaju onakvu meditativnu težinu i oporost kakvu vrlo često prepoznajemo u djelima Danila Kiša. Putovanje kroz mađarsku ravnicu istodobno je trivijalno i monotono, ali i humorno i tragično; riječ je o zgusnutom iskustvu kroz koje se probija slojevitost opipljiva samo istočnoeuropskom duhu i senzibilitetu: ništavilo i strah, mentalne prepreke koje ostaju i onda kad one prave, željezne zavjese više nema. Ova priča o putovanju između dvije metropole nekad zajedničke monarhije postaje pripovijest o putovanju na zapad i udaljenostima koje tek naizgled broje nekoliko stotina kilometara, a uistinu su mnogo veće i mentalno slojevitije. To je od početka putovanje s izvjesnim završetkom, te se naš junak ne razlikuje mnogo od naočitoga Johnnyja Deppa koji u Jarmuschevu klasiku također putuje vlakom znajući da ga to putovanje vodi prema vlastitu kraju, tj. smrti. Ako putovanje doista jest neka vrsta metafore smrti, onda je Kertész u nju utkao tipičan istočnoeuropski štih defetizma i fatalizma. Svjestan da je šest desetljeća različitih diktatura rastočilo njegov imunitet, »koji se hranio strpljenjem«, autor/pripovjedač/putnik definitivno gubi bitku: »Izgubio sam. Naizgled putujem vlakom, no vlak vozi tek jedno truplo. Mrtav sam.« Bezdušnost administracije iziskuje pojedinčev sram, koji je eminentno istočnoeuropska kategorija. To je znao već i Kafka, a Kertész ga više nehotimice nego hotice spominje na početku pripovijesti u kurzivom otisnutoj rečenici: »Čovjek je uvijek pomalo i sam kriv«. Otud i citat iz Očenaša koji se pojavljuje na početku pripovijesti: zapisnik je neka vrsta ispovijedi, snage ispovijedanja »koje nas pretvara u braću vlastite samoće«. Svrha je zapisnika ovjeroviti onaj drugi, službeni, carinski, a ne potaknuti vjeru u važnost činjenica ili njezinu istinitost.

Nadopuna Kertészu

Na temeljima ove pripovijetke nastala je priča Život i književnost Pétera Esterházyja. Varirajući motive iz Kerteszove novele, Esterházy doslovno citira i nadopunjuje metaforu o putovanju u Beč. Nažalost, s mnogo manje stila i umijeća. Potomak poznate i nekoć neizmjerno bogate mađarske aristokratske obitelji ovdje se pokazuje ponešto slabijim piscem od Kertésza. Razbarušena stila i s mnogo više energičnosti, ponekad dekoncentrira čitatelja ostavljajući mu samo naznake i citate koje prepoznaje iz Kertészove novele. I pritom nema dvojbe s kakvim kritičkim odnosom preispituje prethodeći tekst-predložak: »Putujem vlakom. I nisam mrtav. Nego se, poput divlje zvijeri, vrebajući ogledavam.« Sve u svemu, ovo književno putovanje dvojice Mađara nudi prepoznatljivo i blisko iskustvo. Osjećaj bespomoćnosti i nepregledne ravnice kroz koju svi naši vlakovi jure prema zapadu, noseći staru prtljagu koje bismo se rado oslobodili i bacili je kroz prozor kada bi to bilo moguće. Opipljivi i uznemirujući strah proizlazi iz one kafkijanske konstante da smo za putne probleme »uvijek pomalo i sami krivi«. No istinska tragedija proizlazi iz toga što još vjerujemo u utopiju povratka: Kertészov je junak još dobro prošao u usporedbi s jednim našim, koji je putovao od zapada prema istoku i tek na kaptolskom kolodvoru shvatio da je sišao na krivom mjestu. Ako je putovanje metafora smrti, onda su kolodvori njezina neizbježna ideološka sastavnica.

Tonči Valentić