Raskošan orkestralni zvuk

Raskošan orkestralni zvuk

Dojam je ponešto čudnovat, jer je glazbeno i estetsko težište predstave uza sav trud i pjevačko znanje izvrsnih, po svim svjetskim opernim pozornicama angažiranih, solista pomaknuto u orkestralnu rupu

Građani Graza u iznimnoj su prilici tri izvedbe Pikove dame tijekom veljače gostujućeg Marijinskog teatra iz Petrograda uspoređivati s gostovanjem moskovskog Boljšoj teatra od prije pet i pol godina. Mlađa hrvatska operna publika, koja nije imala gdje vidjeti tu operu P. I. Čajkovskog, dobila je mogućnost da u najbližem europskom susjedstvu vidi jednu iznimno uspješnu opernu produkciju.

Usredotočenost na orkestar

Uvertira. Raskošan orkestralni zvuk razliježe se dupkom punim gledalištem operne kuće u Grazu, nešto većim od zagrebačkoga HNK. Maestro Valerij Gergijev u crnoj košulji sjedi na visokom dirigentskom stolcu i minimalističkim gestama pokreće izvrsno uvježbane svirače. Akustički dojam ravan je simfonijskom zvuku. Nema zastoja, nema opernih manira, nema romantičarske sladunjavosti, izostaje i slavenska patetika. Podizanje zastora vraća vas u zbilju: ovo je opera, usredotočite se na scenu. Ali tu je mnoštvo zastora, jednobojnih. Druga petrogradska scenografija; ona putna, mobilna, praktična i funkcionalna. Zastor kao pregrada, zastor u funkciji, nažalost ne i kao ukras. Forhangi koji ništa ne kvare, koji pomažu razumijevanju djela, popunjavaju scenski prostor, ali ga ne čine ljepšim, čak ni vjerodostojnijim. Klasičnu režiju s ponekom osuvremenjenom intervencijom potpisuje Aleksandar Galibin. U prvoj slici Herman se štedi. Tko zna što još ima za otpjevati, razumije Viktora Lutsjuka. Zato svu raskoš svog basa iskazuje Evgenij Nikitin u ulozi grofa Tomskog i njegovoj pjevnoj baladi, jednoj od publici najdražih trenutaka te opere. Intenzitet orkestralnog zvuka ne jenjava. Dapače, smeta li mi? U drugoj slici konačno atraktivan scenski rekvizit — invalidska kolica u kojima boravi stara grofica u središtu su scenskog zbivanja. Upoznajemo pravi dramski sopran Irine Loskutove kao Lize te Hermana u nešto nježnijem ljubavnom iskazu. Raspjevao se, lijep je to mladodramski tenor, doduše mijenja boju u registrima, a homogeni i kompaktni orkestar ne dopušta mu ni odveć raskalašene strasti, ni lirike. Prva stanka. Zvuk orkestra je ono što se pamti. Da, i visokofrekventno pištanje projektora digitalnih titlova prijevoda libreta na njemački jezik.

Suzdržani delirij

Drugi čin. Projektor je popravljen. Knez Jelecki (Aleksandar Gergalov) zanosno pjeva poznatu ljubavnu romancu. Zastori dobivaju na značenju zbog predstave u predstavi, koja postaje glazbenom posebnošću produkcije. Prekrasni ženski glasovi u mocartovskoj pastorali, Paulina u izvedbi mezzosopranistice Zlate Buličeve, te Kloe sopranistice Olge Trifonove. Pastorala je i u interpretaciji maestra Gergijeva glazba u glazbi — jedini ležerni, zvukovnim volumenom i intenzitetom nenabijeni segment cijele opere. U ključnoj slici (ne)otkrivanja tri karte Herman je sve raspjevaniji. Parira mu glasovno mlada i svježa altistica Marijana Tarasova, izvrsno maskirana u staru groficu. Orkestar ne gubi na intenzitetu i volumenu, pjevači su mu sve ravnopravniji. Dojam zadovoljstva raste. Druga stanka.

Ukazanje stare grofice vrlo je vjerno. Osim lelujavih forhanga sve drugo postiže vrlo visok stupanj napetosti i dramatike. U velikoj sceni na Nevi Irina Loskutova dokazuje se kao vrhunska pjevačica iznimne snage, dramske boje, ali i pokretljivosti. Parirati ovako zvučećem orkestru mogu doista samo najbolji. Stiže i Herman, još nam je ponešto dužan, ali i on gradira interpretaciju prema snažnom i impresivnom, moćno i tehnički suvereno otpjevanom, suludom završetku. Zbor je u čudu. A publika u suzdržanu deliriju. Dio Puškinove drame, tako vjerno prenesene glazbom Čajkovskog i magičnom interpretacijom Gergijeva i njegova fenomenalnog orkestra ostao je u vama. Dojam je ponešto čudnovat, jer je glazbeno i estetsko težište predstave uza sav trud i pjevačko znanje izvrsnih, po svim svjetskim opernim pozornicama angažiranih, solista pomaknuto u orkestralnu rupu. Izlazak na hladnu valentinovsku noć u Grazu tek će djelomično pomoći povratku u ne manje pomaknutu realnost.

Mario-Osvin Pavčević