Potraži me u predgrađu

Potraži me u predgrađu

Brojnim referencijama aludirajući na suvremenu zbilju, ne samo Osijeka, Jug 2: epska igra s brijanjem i dilanjem, kako ju je odredio sam autor, dokumentira gorku tragičnost čovjeka s ruba grada, ali i ruba egzistencije

Drama Osječanina Davora Špišića Jug 2, nagrađena Marinom Držićem 2001. godine i iste godine objavljena u »Kolu« (br. 4) praizvedbu je doživjela u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku 21. veljače 2003.

Brojnim referencijama aludirajući na suvremenu zbilju, ne samo Osijeka, Jug 2: epska igra s brijanjem i dilanjem, kako ju je odredio sam autor, dokumentira gorku tragičnost čovjeka s ruba grada, ali i ruba egzistencije, prikazujući svijet u kojemu se droga za lokalnoga narkobosa dila u osnovnoj školi već prije nultog sata, gdje flundra u poznim godinama zadovoljava pohotu mladih bauštelaca, a jaje u supi s preprženim kruhom znači pravu gozbu. Ali, Špišić uvodi i usporedni svijet, začinjen nadrealnim, fantastičnim elementima, iz kojega povremeno išeta i progovara već dvadeset godina mrtva žena, čije karamelizirano tijelo sve to vrijeme obitava u kuhinjskom kutu. Redateljica Aida Bukvić pokušala je odgovoriti na izazov uprizorenja te hibridne vrste. U njezinu su viđenju nažalost zanemareni neki od slojeva dramskoga predloška pa tako mjestimično tvrda realnost drame u izvedbi poprima meke obrise, a pojedine ideje ostaju tek blijedo naznačene. Najpragmatičnija je možda završna dramska scena, u kojoj Špišić povlači nedvojbeno višeslojan znak jednakosti između majke Rute (Tatjana Bertok-Zupković) i kćeri Korine (Sandra Lončarić), a u njihovu odnosu prema društvenom okružju, posebice prema ocu Lazaru (Miljenko Ognjenović); naime, obje su se suprotstavile konformizmu, ustrajući na vlastitim idealima ljubavi i obiteljske požrtvovnosti te obje smrt mumificira, jednu karamelom, a drugu cementom, ali i jedna i druga mogu napustiti svoju ljušturu i ostati uz Lazara, razgovarati s njim. Izvedba je pak uskratila puninu toga dramskog sloja, u njoj je cementara ostala na marginama recepcijske pozornosti, a i uskraćeno joj je pravo na govor, ostaje tek pasivna hrpa betona, a ne aktivan sugovornik.

Gdje je Jug 2?

Što je Jug 2 ili, točnije, gdje je? U želji da vam pokaže gradske znamenitosti i zanimljivosti, osječkom domaćinu neće pasti na pamet da vas onamo odvede. Naime, Jug 2 jest naziv osječkoga predgrađa, a predstavlja sve one, rečeno terminologijom Warnera Michaela, zones of privacy koje su isparcelirane kao zone opasnosti, žarišta prostitucije, okupljališta raznovrsne queer populacije, narkomanije i svih onih djelatnosti iz šarenog raspona koje podliježu zakonskim sankcijama, a koncentrirane su na periferiji da bi elitne četvrti ostale čiste; no jugovsku zbilju, za razliku od sličnih zona Amsterdama, Berlina ili New Yorka, čine neasfaltirane ceste, kaljuža, trošne montažne kućice; jugovski je red-light district zaboravljeno gradilište supermarketa s betonskim armaturama i zahrđalim žicama. Tu vlada King (Đ orđe Bosanac), groteskna figura sitnoga mafijaša koji nadzire narkotržište, prostituciju, mešetari nekretninama, a čije ponašanje ovisi o tome koji mu je Pacinov film trenutačno prioritetan. Njegova desna ruka jest priglupi Gusani (Slaven Špišić), koji priželjkuje mjesto liftboja u oronulom hotelu. Drama se, naime, zapleće povratkom Gage (Lidije Florjan) i Renate (Nele Kočiš), Korininih starijih sestara, koje su materijalnu sigurnost našle kao gastarbajterice u inozemstvu, ali im je mentalitet ostao nepromijenjeno plitak, a doma se vraćaju zbog vijesti o povratu imovine — hotela. Hotel je oduzet Rutinoj obitelji a sada denacionalizacijom vraćen Lazaru i njegovim kćerima i jedino se Korina protivi prodaji hotela Kingu... Galeriju živopisnih likova upotpunjuju dostavljačica novina i cinkarošica Teta Lu (Anita Schmidt), Pepsi (Vjekoslav Janković) — uvijek na usluzi homoseksualcima, susjed Marinko (Augustin Halas) i njegov sin Edo, beznadno zaljubljen u Korinu (Hrvoje Barišć), recepcionar Boris, komu su razvojne teškoće ostavile traga na živčanom sustavu (Mario Rade). Najdojmljivije su izvedbe Tatjane Bertok-Zupković, dostojanstvene i jake Rut, koja se iz provokatorice preobražava u brižnu majku pa opet natrag, Sandre Lončarić, inteligentne i vlastitim idealima vjerne (iako još) djevojčice, te Milenka Ognjenovića, pogubljena starca koji se prehranjuje brijući susjede, nekadašnjega kapetana JNA, koji ni danas ne može prežaliti što nije položio još tri ispita do majora, čije srce luduje pri pogledu na zvijezdu petokraku i koji je u vlastitoj tragičnosti zapravo komičan.

Živ govor ulice

Uz živopisne likove i dopadljiva fabularna rješenja treba istaknuti i jezičnu razinu drame: doslovno je preslikan živi govor ulice, pun psovki i uvriježenih fraza pa su razgovori često, iako naizgled dinamični, zapravo potpuno ispražnjeni od ikakva sadržaja, a žargonom, jezičnim dosjetkama često se polučuju komični efekti.

Glazbena podloga koja je autorski rad Branka Kostelnika i Rodericka Novog svakako podiže kvalitetu predstave, što se pak za kostimografiju ne može reći. Realistični, s ulice vjerno preslikani kostimi bili bi vjerojatno bolje rješenje no odveć kitnjasta, isforsirana odjeća — kakva bi priličila primjerice farsi — a kakvu nose pojedini likovi, primjerice Gusani ili Renata. Ili, zašto Marinko govori Lazaru da skine barem čizme pokojnici jer sada su već sigurno prepune crva (kako to, »u truljavoj gumenoj varijanti čizama«, i stoji u dramskom predlošku), kada Ruta na sceni nosi elegantne cipele visokih potpetica? Scenograf Ivo Knezović pak nije upao u zamku nepotrebna eksperimentiranja, već se priklonio jednostavnom i funkcionalnom rješenju scenskoga prostora. Tri lokacije na kojima se drama odigrava: zaboravljeno gradilište supermarketa, trošna kuhinja i soba u propalom hotelu, realistično su i minimalistički osmišljene tvorbe koje glumcima ostavljaju dovoljno prostora za scenski pokret, a jednostavnom rotacijom (koju često izvode sami glumci napuštajući scenu) radnja se iz jednog prostora u hipu seli u drugi te se gotovo neprimjetnim prijelazima nižu slike osiguravajući potrebnu dinamiku predstave.

Bez obzira na navedene nedostatke, osječka je publika u Jugu 2 dobila predstavu koju može doživjeti kao svoju, zahvaljujući i autoru i izravnoj tematizaciji suvremene zbilje; predstavu koju će jedni doživjeti kao tragediju, drugi kao grotesku; jednima će psovke smetati, drugi će smatrati da ih nema dovoljno (»jel’ vi znate kak’ se na Jugu priča?«), ali koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

Kristina Peternai