Poetsko tijelo Jacquesa Lecoqa

Pred četiri godine, u siječnju, umro je Jacques Lecoq, slavni pantomimičar i pedagog glume, koji je negdje sredinom pedesetih, na Saint Denisu, u Parizu, osnovao jednu od najneobičnijih i najkreativnijih međunarodnih škola kazališne umjetnosti koja uspješno »suočava polaznike same sa sobom«, potiče njihovu znatiželju i imaginativnost i pomaže im da sami sebi razjasne vlastite zamisli i shvate zašto su se u kreativnom smislu opredijelili za jedno, a ne za drugo. Tko kaže da je to škola koja svoju nastavnu metodu utemeljuje na ljudskome tijelu u pokretu, sigurno neće pogriješiti. Iz povijesne perspektive to bi se odnosilo na iskustva i improvizacijske tehnike kakve je pružala commedia dell’arte, na klaunovska umijeća, odnos mima i grčke tragedije; to bi imalo veze s bufonerijom, ali i pantomimom u razdoblju moderne, baš kao i sa performansom i tjelesnim kazalištem današnjice. Samo što je bit Lecoqove glumačke pedagogije negdje drugdje. Duboko je zaronjena u glumačku struku i ovisna o vrlo samosvojnim strastima ljudi kojima kazalište nije samo posao nego i vokacija, ali je istovremeno otvorena i za sve one koji su spremni osloboditi osjećaj pokreta proučavanjem svih mogućih mehaničkih, dinamičkih, dramskih i poetskih odnosa tijela koje se kreću prostorom. Željeznička stanica, ulica, trg — sve su to mjesta na kojima se kroz odnose tijela u pokretu otkrivaju ritmovi i sile koje određuju dinamiku življenja. Lecoqov glumac je treniran prepoznati, dramatizirati i drugima prenijeti »emocionalne sedimente« nataložene u najrazličitijim prostorima svakodnevice. Dakako da je u podlozi takve misli iskustveno uvjerenje da postoji neka emocionalna dinamika odnosa čovjeka i prirode, čovjeka i njegova civilizacijskog okvira. Zato se može, na primjer, zasebni odsjek te škole baviti dramskim nabojem kakav se oslobađa kretanjem čovjeka kroz arhitekturu, kao što, naprimjer, iz organizacije života u dnevnom boravku proizlazi veliki broj mogućnosti zapleta građanske drame. Lecoqova metoda poznata pod nazivom »mimodinamika« daleko je više od podučavanja pantomime, baš kao što njegova predavačka metoda nazvana »predavanjem kreativnog kazališta« u krajnjoj konzekvenciji nije čak ni pedagogija glume nego pokušaj boljeg razumijevanja svijeta oko nas.

Bolje razumijevanje

»Bolje razumijevanje« je i srž nedavne inicijative studenata Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu. Studenti dramaturgije i režije pokušavaju sami za sebe, ali svakako i za dobrobit škole, stvoriti neki organizacijko-edukativni model koji bi im pomogao da rastoče tradicionalni hijerarhijski sustav društvenih »uloga« ljudi kazališne struke u kojem na primjer redatelj dominira u odnosu na glumca. Bio bi to eksperiment, pokušaj kreativne »demokratizacije odnosa« redatelja i dramaturga, dramaturga i glumca, učenika i mentora, zapravo pokušaj performiranja odnosa svih onih koji sudjeluju u tvorbi kazališne predstave. Temeljni zadatak koji do danas nastoji postići Lecoqov sistem glume je poticanje studenata na kreativnu odgovornost, pri čemu se uvijek ističe da ta »škola pripada učenicima, njiihovim idejama i kreativnim potragama«. Iz toga bi se dalo za domaću sredinu izvući barem jednu pouku, a ta je da niti jedna »inicijativa« ne može dobro funkcionirati ako se pouzdaje samo u onaj okvir koji joj osigurava neka institucija poput kazališne akademije, pa makar ta ustanova bila i najbolje ustrojena. Naravno da ni puka osuda lošeg modela nije rješenje. Želja za promjenom mora imati unutrašnje pokriće beskompromisne potrage za vlastitim rješenjima, mora kombinirati upornost s kreativnom znatiželjom koja se ne dobiva na poklon i ne može se naučiti nego samo razviti kroz ideju scenskog zajedništva. Dakako, provedenu u praksi.

Dijalekt za sjećanje

»Riječi u sebi nose dinamizam materijala, prizora i radnji koje su u stanju, manje ili više, prizvati u sjećanje (unutrašnji prostor). Druge riječi se kreću oko njih, crno-bijelo, prije nego u boji, i promatraju, objašnjavaju, definiraju... Negdje u međuprostoru rađaju se glagoli (vanjski svijet). Riječi pomoću dijalekta čuvaju sjećanje na izvornu vezu s okolinom.«

Ulomak iz Lecoqove knjige Poetsko tijelo, u engleskom prijevodu pod naslovom Tijelo u pokretu, pokazuje tankoćutnost glumačke metode utemeljene na dubinskoj opservaciji svijeta i na traženju nekih manje vidljivih, drugih i drukčijih sistema kroz koje se ostvaruju stvarnosne veze. Osnovni osjećaj nepovezanosti vremena i fragmentiranosti prostora koji »proturječi razumu«, tridesetih je godina nagnao Vvedenskog da zaključi kako iz toga slijedi da razum ne može shvatiti svijet. Lecoqovo »poetsko tijelo« jednostavno slijedi fragmentirani prostor, više nije opsjednuto rušenjem logike svakodnevice pomoću »poetske kritike razuma« jer to je već obavila kazališna avangarda. Lecoqovo »poetsko tijelo« stvara u jednoj drugoj i drukčijoj, ne nužno sretnijoj, ali svakako u lagodnijoj epohi, i prepušta se užitku potrage za novim sustavima odnosa u stvarnosti.