Plakatiranje dopušteno

Plakatiranje dopušteno

Ova kritička skica plakatnoga dizajna u devedesetim godinama označuje prinos i postignuća stvaralaca novije produkcije plakata. To je prijelomno razdoblje u kojem plakat doživljava dramatične promjene vremena, koje se pak u tom specifičnom mediju mogu izvrsno očitati. U tom smislu čini se vrlo zanimljivim baš mozaični autorski izbor, koji naglasak daje osobnom stvaralaštvu. Bernik, naime, hrabro zagovara kritičko stajalište izgrađeno na spoznaji o aktualnosti stvaralačke autonomije, uz svojstvenu osjetljivost za ugrađivanje slobodnoga duha u konfiguraciju poruke plakata

Pažljivo oblikovana knjiga tiskana na stogramskom papiru MunkenBook dobitnica je prve nagrade za dizajn na Sajmu knjiga u Ljubljani 1997. godine. Obično se iza promišljenoga dizajna krije dobro promišljen koncept, proizašao iz lucidne zamisli ili jasnog kritičkog stava kreativnoga, živog duha, koji ne spava kraj otvorenih očiju. Riječ je o izložbi Slovenski plakat devedesetih godina i o istoimenoj knjizi; riječ je o Stani Berniku. Povjesničar umjetnosti, likovni kritičar i redoviti profesor na Akademiji likovne umjetnosti u Ljubljani, gdje predaje na Odjelu za dizajn od njegova osnutka, odlučio je kritički zahvatiti u rizični vremenski blok devedesetih godina, koji je — netom prošao — još tu, oko nas. Upravo zbog intenziteta blizine razdoblja, cjelovitost slike teže je razlučiva te se stoga svaki pokušaj objektivne valorizacije čini još vrednijim i korisnijim. Kao vrsnu stručnjaku oštra oka i jasnih zapažanja šarena gibanja svijeta vizualnih komunikacija (objavio je više od trideset samostalnih publikacija, stotinjak studija, rasprava i kritičkih tekstova s tog područja), zaista se možemo s povjerenjem prepustiti kritičkom odabiru 63 autora različitih generacija zastupljenih sa oko 180 radova, od kojih dvadesetak nastaje u posljednjih nekoliko godina. Pregled je to najkvalitetnijeg i najintrigantnijeg na tom području grafičkoga dizajna u Sloveniji.

Slobodni duh

Ova kritička skica plakatnoga dizajna u devedesetim godinama označuje prinos i postignuća stvaralaca novije produkcije plakata. To je prijelomno razdoblje u kojem plakat doživljava dramatične promjene vremena, koje se pak u tom specifičanom mediju mogu izvrsno očitati. U tom smislu čini se vrlo zanimljivim baš mozaični autorski izbor, koji naglasak daje osobnom stvaralaštvu. Bernik, naime, hrabro zagovara kritičko stajalište izgrađeno na spoznaji o aktualnosti stvaralačke autonomije, uz svojstvenu osjetljivost za ugrađivanje slobodnoga duha u konfiguraciju poruke plakata.

Pri određivanju odgovarajućih mjerila za preglednu sliku slovenskoga plakata, Bernik postavlja tri pojavne problemske razine na kojima zaokružuje izbor. Ponajprije, to je kulturni plakat s posebno snažnom skupinom kazališnoga plakata, što samo potvrđuje njegovu već poznatu vodeću ulogu; potom, propagandni (ili reklamni) plakat koji pripada okviru tržišnoga komuniciranja, postavši kao takav dizajnerski naglašen segment u sastavljanju cjelovite slike reklamnih akcija. Konačno, tu je i politički plakat kao komunikator u ulozi novih poticatelja različitih društvenih ideja.

Tako postavljenim skupinama plakata autor provlači intrigantno pitanje o stvaralačkoj slobodi i tako pročišćuje odgovore o smislu i djelovanju plakata kao jedinstvena pošiljaoca poruke kroz različite komunikacijske kanale.

Tako se kulturni plakat (nikako slučajno!) prepoznaje kao vodeća skupina u kojoj je stvaralačka sloboda upravo najizraženije prisutna. Ona je posve uklopljena u osobnu poetiku svojih stvaralaca i suradnika, izabranih po njihovoj mjeri, dok je skupina propagandnoga plakata jače ovisna o grupnim poticajima diktiranim nezaobilaznim pravilima tržišnog oglašavanja. Rezultat je »zbirno, višekanalno« određenje poruke reklamnoga plakata, u čemu se često gubi jasnoća njegove poruke. Nedorađenost, pak, političkog plakata proizlazi iz ideografske tankoće i propagandističke izmanipuliranosti, pa se stoga vizualno domišljene društveno angažirane poruke mogu potražiti ipak ponajprije u okviru oštre retorike kulturnoga plakata i njegove angažirane idejne probuđenosti.

Barometar društvenih mijena

Budući da takozvani politički plakat nije nikada bio tipološki dokraja prepoznatljivo određen, misli Bernik, znači da pravoga, političkog, opcionalnog plakata u prijašnjem društvenom sustavu nije ni bilo. Ideologija se oglašavala manifestacijom suglasnosti, plakati su prožeti patosom. Tek preokrenuta i posve razotkrivena značenja u propagandnim idejama i dizajnu skupine Novi kolektivizam ponovno etabliraju angažiranje poruke suvremenoga plakata u Sloveniji. Time se ujedno vraća politička težina i društvena učinkovitost toga medija, osobito kritički uvjerljiva u grafičkoj opremi »Mladine« ili naglašeno alternativna u likovnjačkom krugu ljubljanskog Škuca. Grafički dizajn kulturnog ili omladinsko/političkog plakata pokazao se tako barometrom društvenih mijena, mjestom tankoćutno oblikovanih rješenja. Stoga je upravo nevjerojatno kako je suvremeni politički plakat (nakon osamostaljenja) malo iskoristio spomenuto nasljeđe. Nedovoljnu razgovijetnost suvremenoga političkog plakata u Sloveniji i njegovu neuvjerljivost dodatno potkrepljuje politički marketing, koji kao nova struka nekritički preuzima stereotipe poruka iz inozemstva.

Unakrsna vatra

Posebnost je plakata u njegovoj jedinstvenoj i transparentnoj komunikaciji pojavnosti. U ulozi javnoga medija, Bernik će domišljato reći, plakat je u unakrsnoj vatri, u neprestanom urbanom dijalogu. No, pravog i promišljenog plakata u području tržišnog oglašavanja čini se da je ipak malo. Kao da nedostaje promišljena vizualnog govora tradicionalnog plakata, višeslojnog u pikturalno-ideografskim izražajnostima. Stereotipno zasnovan obrazac »akcijski artikulirane niti povezivanja« pretpostavlja jasnu ciljnu usmjerenost. Problem koji se javlja u često bezobzirnu i agresivnu propagandnom komuniciranju itekako dotiče pitanje etike novodobnih tržišnih komunikacija. Čini se, dapače, da se uloga plakata pomalo gubi u moru drugih, komunikacijski učinkovitijih medija: oglašavanjem u dnevnom i revijalnom tisku, radijskim i televizijskim reklamama. Osnovna je, pak, karakteristika reklamnoga plakata usklađenost sa zajedničkim nazivnikom vizualnog identiteta naručitelja, odnosno cjelovitom slikom akcije oglašavanja. Ukoliko plakat u ovom uvjetovanom položaju uspije postići vizualni efekt i višeslojnost poruke, tada potvrđuje smislenost cjelovitosti tržišnokomunikacijskih projekata.

Kazalište prošireno plakatom

Da je plakat očuvao svoju medijsku vjerodostojnost, potvrđuje opsežno područje oglašavanja i propagande u kulturi, na čelu s kazališnim plakatom, kojim se već desetljećima koriste slovenska kazališta. Budući da se početkom sedamdesetih godina radilo o kazalištima pretežno eksperimentalnoga profila, ona su morala afirmirati svoju inventivnu djelatnost, pa tako ne čudi razvoj dizajnerski inventivna plakata, koji prisutnošću u gradskom prostoru proširuje kazališnu pozornicu. Primjerice, Vipotnikova su temeljna dostignuća okosnica uspjela prelijevanja scenografske niti u prepoznatljivu vizualnu poruku kazališnoga plakata.

Ovdje je očigledna činjenica tijesne povezanosti plakata u kulturi s nasljeđem oblikovanja. Košak, Brumen, Fajon, Kržišnik, Skalar, Borota i Kovačević — druga poslijeratna generacija i začetnici slovenskoga suvremenog plakatnog dizajna — autorski su uvjerljivim i inventivnim dizajnerskim jezikom stvorili prepoznatljivu dizajnersku i semantičku konfiguraciju slovenskoga plakata. Novija plakatna slovenska djela obuhvaćena Bernikovim izborom ukazuju na korist neprekinute inspirativne povezanosti s tako kvalitetnim korijenima!

Homo ludens

Uz djela Skalara i Suhadolca, govorimo o ranom poglavlju dizajna u Sloveniji u kojem u dizajnerske redove ulaze ponajprije arhitekti. U njihovu blizinu stavljamo druge, koji su dolazili iza njih iz ljubljanske škole arhitekture: Novak i Licul — obojica s karakterističnim majstorstvom ugradbe tipografskih elemenata. Iskustvo talijanskih škola susrećemo u Vipotnika, Bavčera i Jovanoviča, autorski samosvojnih, uvijek uzbudljivih. U dizajnera s poljskom naobrazbom — Papič, Jenko, Marko — poruka je pak slikovito duhovita, a »metafora je magična crta koja osvaja«. Zgusnuta slikovna ekspresija Domjanovih plakata ima mnogo čega zajedničkog s dizajnom plakata Novog kolektivizma. Naglašavanjem nekonvencionalnog obraćanja u urbanom prostoru, stvaraju se tzv. sastavljivi plakati — teško je ne spomenuti izvrstan Jenkov triptih Bio 13 ili pak izravni rez u meso plakata kod Jovanoviča... Toj se plejadi, dakako, priključuju nove generacije mladih dizajnera, diplomanata Odsjeka za dizajn Akademije likovne umjetnosti u Ljubljani, čija svježina i znanje obećavaju. Nakon tvrdnje da se ponuda neizbježno povećava, Bernik završava s pitanjem: »...a što je s potražnjom?«... Plakat kao nepogrešiv odraz estetskih i društvenih previranja dat će i na to pitanje siguran odgovor — čisteći se uvijek iznova od neizostavnih natruha uvjetovanosti, ideoloških ili pomodnih stereotipa, sve u stalnoj potrazi za autentičnom vrijednošću homo ludensa.

Iva Brežanski