Otello ili Venecijanska močvara

Otello ili Venecijanska močvara

Penguinov Vodič kroz opere, Izvori, ur. hrv. izdanja Lidija Gulić, prev. Darko Brdanić, Mirko Kovač, Davorin Lovrić, Izvori, Zagreb, 2002.

U kratko vrijeme dva hrvatska izdanja opernih priručnika — zvuči privlačno i trebalo bi se veseliti, ali... I taj ali velik je kao kuća. Izdanje bez stručne recenzije i bez lektora! Bi li se objavila knjiga, primjerice o medicini ili elektrotehnici, bez stručne redakture? Jamačno ne bi. Ali, kad je o glazbi riječ, sve je dopušteno. Nažalost, i kad je riječ o hrvatskome jeziku — sve je moguće. Krenimo redom.

Obruč se steže

Svaki jezik ima svoje uvriježene naslove za umjetnička djela i poželjno bi bilo pridržavati ih se. Onaj tko je čuo za Wagnera zna da se njegova opera Der fliegende Holländer, unatoč tome što je doslovni prijevod Leteći Holandez, u nas izvodi kao Ukleti Holandez. Zna da je Verdijeva opera Les vepres siciliennes u nas poznata kao Sicilijanska večernja a ne Sicilijanske večernice, Ravelova L’ heure espagnole kao Španjolski sat a ne Španjolsko vrijeme. Ali prave nevolje u Popisu djela s hrvatskim nazivima nastaju ako potražite na pr. Don Giovannija. Nema ga pod slovom D, nema ga ni pod G. Gdje ga tražiti? Pod slovom K. Naime, opera je navedena s naslovom Kazna za bludnika ili Don Giovanni. Tražite Giocondu — nema je. Ali, ako pročitate cijeli Popis djela, naići ćete na operu Pjevačica balada, a kako je u zagradi autor Ponchielli, pretpostavljate da je to Gioconda. Isto je sa Straussovim Capricciom, naći ćete ga pod Hir, Cavalleria je rusticana Seljačko viteštvo, Le grand macabre Veliki užas. Nema ni Cosi fan tutte, ali ima Tako sve čine ili Škola za zaljubljene. Schönbergovu Die glückliche Hand (Sretna ruka) naći ćete kao Sudbonosnu ruku, Rossinijevu La pietra del paragone (Kamen kušnje) kao Kamen mudrosti, Wolf-Ferrarijevu operu I quattro rusteghi (Četiri grubijana) kao Četiri čangrizavca, Spontinijevu La Vestale (Vestalka) kao Vestalinsku djevicu. Chabrierova opera Le roi malgré lui (u nas poznata kao Kralj protiv volje) navedena je kao Neskloni kralj, Brittenova The Turn of the Screw (u nas Okret vijka ili zavrtnja) kao Obruč se steže, a Rameauova Les Indes Galantes (u nas Galantna Indija) kao Zaljubljeni Indijanci. Slično se događa s podnaslovima opera. Tu je poglavito stradao Rossini. Il barbiere di Siviglia na sreću je ostao Seviljski brijač, ali podnaslov L’ inutil precauzione (Uzaludna opreznost) postao je Beskorisno upozorenje. Podnaslov Puta (ili Putovanja) u Reims, L’ albergo del giglio d’oro (Gostionica k Zlatnom ljiljanu) postala je Gostionica Zlatna ljubičica, a Otello, ossia Il Moro di Venezia (Otello, ili Mletački Maur, ili crnac) postao je Otello ili Venecijanska močvara!!!

Penguinov Vodič kroz opere sa svojih 608 stranica (uključivši i hrvatske opere) uglavnom je skraćeni Vikingov operni vodič od 1305 stranica i svakako vrijedan operni priručnik. Ali vapi za pomnom stručnom i jezičnom redakcijom! Vrlo je teško prevoditi stručnu literaturu ako se ne poznaje predmet u dušu. Ako se ne zna, primjerice, da je u Seviljskome brijaču arija Don Basilija La calunnia arija o kleveti, ona postaje arija lažne izjave. Prijevod je uopće rogobatan, ćoškast, poput ovoga: »Literarni je uzorak očit samo u trećem činu, kroz scenu Desdemone i Emilije, te kroz završni sukob i tragediju« engleskoga izvornika »Only in Act III, with the scene for Desdemona and Emilia and final confrontation and tragedy, is the literary source apparent.« Ili »...sjede na stubama katedrale u opređu« izvornika »are sitting on the steps of the minster in the foreground«, ili »ornamentalni uzleti« za »florid flights«, ili ’Arija o vrbi’ je majstorska demonstracija glazbene snage kako bi se strofni okvir obogatio dubinom osjećaja« izvornoga »The ’Willow song’ is a masterful demonstration of music’s power to enrich a strophic framework with emotional depth.« I pravopis je manjkav te zahtijeva temeljite lektorske zahvate.

Reprezentativan izbor hrvatskih opera

Hrvatskome jeziku neprimjerenih jezičnih konstrukcija ima u izobilju, a ima i pogrešaka. Nije gopak nego hopak, nije serijska nego serijalna glazba. Zašto Pjotr, a ne Petar Čajkovski, zašto u Pikovoj dami knez Eletski a ne Jelecki, zašto je kartaška kraljica Didona ostala kao na engleskom Dido. Dobro je da se dobila dozvola za kratki dodatak o hrvatskoj operi, koji je u jedanaest naslova trebao obuhvatiti i operetu i mjuzikl, i nije bilo lako Jagodi Martinčević napraviti izbor. A on je zaista reprezentativan, iako mislim da je trebalo naći mjesta za i Bersin Oganj, jedan od temelja hrvatske opere, makar i na račun nekog uvrštenog novijeg naslova.

I, što zaključiti? Šteta što tako velik pothvat, hrvatsko izdanje jednoga vrijednog priručnika, nije pomnije priređeno! Teško je, naime, vjerovati da će se uskoro ponoviti slično izdanje s toliko izvrsnih informacija o tako velikom broju opera.

Marija Barbieri