Osvježeni mainstream

Osvježeni mainstream

Roy Eldridge — Oscar Peterson — Dizzy Gillespie, Jazz Maturity, Pablo OJCCD 807-2

Snimke malih sastava sa po dva istovjetna puhačka instrumenta nisu u diskografiji jazza baš čest slučaj. Bilježimo ih dosad tek nekoliko, a među njima se ističe jedan, također povijesne važnosti, s dva legendarna trubača, Royem Eldridgeom i Dizzyjem Gillespiejem te izvrsnom ritam-sekcijom u sastavu: Oscar Peterson, glasovir, Ray Brown, kontrabas i Mickey Roker, bubnjevi.

Disk s remasteriziranim glazbenim materijalom, nazvan Jazz Maturity, objavljen je znatno kasnije no što je nastao i cirkulira danas, u doba kad četvorice od spomenutih velikana jazza više nema među nama, a ime Roya Eldridgea nije među spomenutim veličinama u naslovu stavljeno na prvo mjesto ispred nenadmašnih Petersona i Gillespieja bez razloga. Iako je Eldridge bio svega šest godina stariji od Gillespieja, ostao mu je zauvijek neprijepornim glazbenim ocem, kao što je to uostalom Eldridgeu oduvijek bio legendarni Louis Armstrong! Gillespieju je bila čast snimati s Eldridgeom, što je znameniti producent etikete Pablo, Norman Granz, dobro i brzo uočio još 1975. godine. Nastao je tako niz od šest izvrsnih izvedbi od kojih su četiri još i danas poznati standardi, dok su dva bluesa, kolektivno djelo trojice protagonista navedenih u naslovu, napisana posebno za to snimanje, za koje bismo u prvom trenutku pomislili da je jam-session tipa. No u ovom slučaju nije bilo publike ni pljeska ni drugih zvukova, koji obično prate sessione, nije sve ni bilo posve spontano, štoviše, sve je bilo dogovoreno, ali zvuči sasvim slobodno i spontano, i u tom je štos tih velikana, da i u studiju postižu neopterećenost i swing.

Znamenita skladba Billyja Strayhorna, Take the A Train, s očekivanim uvodom glasovira Oscara Petersona, dobila je ovaj put neuobičajeno spor tempo, pa su i sola trubača nešto umjerenija. Poznata skladba I Cried for You, napisana još daleke 1923. kad je Gillespie imao svega šest, a Eldridge dvanaest godina, priznati je svjetski standard još i danas. When It’s Sleepy Town Down South, legendarna himna svih nastupa Louisa Armstronga, bila je za obojicu trubača i pijanista prava baladna poslastica. Tu su i dva već spomenuta originalna bluesa; Quasy Boogaloo s intenzivnom, gotovo rockerskom ritmičkom podlogom, zasnovan na tradiciji crnačkoga jazza, i Drebirks u izvedbama kojih solisti rolaju nizove nadahnutih solističkih korusa, što je i razumljivo, jer je blues oduvijek bio inspirativnim elementom skladanja i interpretacija Eldridgea, Petersona i Gillespieja. Ta trojica uz glasovitoga kontrabasista Raya Browna i bubnjara Mickeya Rokera program diska Jazz Maturity zaokružuju efektnom izvedbom klasične swing-teme Back Home Again in Indiana.

Riječ je dakle o tehnički osvježenu materijalu mainstream jazza neprolazne vrijednosti, koji bi morao krasiti svaku iole ozbiljniju diskoteku jazza.

Mladen Mazur