O biranome jeziku

Žao mi je što čitatelje »Vijenca« opet zamaram svojim telefonskim razgovorima. U pretprošlome prilogu (23. siječnja) govorio sam o anonimnome telefonskom pozivu kada mi je prigovoreno da precjenjujem jezične razlike između Hrvata i Srba, jer da su te razlika samo rječničke, i to u civilizacijskim, ne u pučkim riječima, a gramatičkih da razlika nema. Na to sam odgovorio u spomenutome prilogu. Nedavno me isti taj glas nazvao te priznao da i gramatičkih razlika doduše ima, ali samo u biranome jeziku, a u običnome ih pak nema. Mislim da je vrijeme pozabaviti se pojmom biranoga jezika. Ne će pak biti na odmet ni da se malo zadržimo na pojmu običnoga jezika.

Nekada je to bila pohvala ako se za koga reklo da govori biranim jezikom. To je značilo da se brine za svoj jezik, da pazi na jezičnu normu, da se čuva od nejasnih formulacija i nenamjernih dvosmislenosti. I za književnika se smatralo da je pozitivno ako je u kritici pisalo da se služi biranim jezikom. Danas je, čini se, bar za neke, pojam biranoga jezika nešto negativno. Kao da se kaže da je to nešto patvoreno, neautentično, afektirano, nategnuto, ponekad i nametnuto. Uglavnom, nešto što nije prirodan jezik.

Riječ je zapravo o dvjema raznim stvarima. Uvijek je naime bilo, više ili manje, bar u nekim krugovima, stanovitoga otpora prema naporu da se savlada jezična norma (pravopisna, izgovorna, gramatička, rječnička). To nije samo naša pojava, ima je svagdje u svijetu, čak i u onim zemljama gdje je jezična kultura na visokoj razini — primjerice u Francuskoj, gdje bi se i na običan tekst nepismeno napisan (kakav radni nalog, liječnički nalaz, i slično), gledalo kao na nepristojnost kakva je, recimo, unos hrane nožem u usta ili pljuvanje po podu (u nas, naravno, nije tako — jezična se nekultura tolerira, zapravo i ne primjećuje). Nije to ni samo novija pojava, uvijek je bilo takva otpora, samo ipak osjetno manje nego danas.

Znači dakle da je otpor prema naporu za savladavanje jezične norme (i jezične kulture) više-manje i stara i općenita pojava, a ne nešto novo i specifično naše. Ako dakle tko općenito upozorava na neke jezične nezgrapnosti, onda je to normalan akt brige za jezičnu kulturu. Takvih nezgrapnosti ima starih, primjerice ako tko govori da je taj i taj u nekom zbivanju nastupio ispred svoje ustanove, umjesto u njezino ime (ispred ustanove je ulica ili trg). Tipične su pak razmjerno nove nezgrapnosti glagol pričati ne u pravom značenju nego umjesto općenitoga značenja glagola govoriti, ili izraz mijenjati na radnome mjestu umjesto zamjenjivati na radnome mjestu (nitko se ne mijenja — ostaje isti, samo drugi radi umjesto njega). To su ispravljanja jednaka kao kada se ispravlja mi bi došli umjesto mi bismo došli.

Postoje ipak i neke naše specifične pojave. U posljednje se doba vodi što prikrivena što otvorena borba protiv već ustaljenoga hrvatskoga oblika standardne novoštokavštine, ili se pak pokazuje otpor prema nastojanjima da se hrvatski standardni jezik oslobodi osobina nametnutih za prvoga i osobito drugoga jugoslavenskog razdoblja. To su dvije razne stvari, iako ih je ponekad malo teže razlikovati.

U prvom slučaju imamo protivljenje »organskim« novoštokavskim osobinama hrvatskoga književnog jezika. One se proglašavaju ruralnima (to jest neurbanima), »dinarskima«, neintelektualnima, zastarjelima, itd., itd. Jedni u takvim stavovima polaze ili od urbane netrpeljivosti prema svemu što karakterizira »seljačine« ili od vlastitoga komoditeta (»ja sam dovoljno pismen i ne ću valjda opet učiti«), a da nisu svjesni kako nema općehrvatske »urbane« jezične fizionomije, dok je u onoj novoštokavskoj tobože ruralnoj zapravo prilično velika. Takvi su stavovi često ravnodušni u nacionalnom pogledu, ali mnogi pojedinci polaze od krive pretpostavke da su »ruralne« i »dinarske« jezične osobine zapravo srpske. U stvari je dinarski udio u srpskoj naciji i manji i periferniji od stanja u hrvatskoj naciji. No bilo da se radi o građanskom komoditetu ili o promašenome protivljenju tobožnjih srbizama, dva momenta treba spomenuti.

Prvo, u oba su slučaja posve jasno primjetni elementi diletantizma, to jest nastupanje bez redovnoga profesionalnog kroatističkog znanja, i drugo, postignut je i stanovit »uspjeh« na nekim sektorima. Najzanimljivija je tu naša televizija. Jezik na televiziji obrađivao sam razmjerno nedavno (26. prosinca prošle godine) u ovoj kolumni, ali potrebno je nešto dodati. Loš televizijski jezik pokazuje i neke značajke sustavnosti koje ne mogu biti samo slučajne, zbog nemara, površnosti ili komoditeta. Tako je u Dnevniku I. programa od nedjelje 2. ožujka bilo dosta govora o Afganistanu. I spiker i izvjestitelj iz Kabula govorili su bez iznimke samo s naglaskom Afganmstan, Afganmstana. Normativan je i normalan i običan naglasak AfganěstHn, Afganistána (na televiziji se katkada »zabune« i naglase tako), a načelno bi bio moguć i naglasak EfganistHn, EfganistHna, no onaj izgovarani televizijski nije samo nepravilan nego i nemoguć. S obzirom na sustavnost pogrješke bit će da je riječ o zahtjevu kakva lošeg jezičnog savjetnika.

Druga je stvar s otporom nastojanjima da se hrvatski jezik oslobodi raznih rezultata dugogodišnjih jezičnih nametanja. I tu se često radi o pojavama stanovitoga komoditeta, ali nerijetko je riječ o prikrivenim protuhrvatskim ili jugounitarističkim osjećajima ili velikosrpskim shvaćanjima. Ovaj ću se put zadržati samo na pojavama »komoditeta« koji je nerijetko prisutan kod inače velikih hrvatskih rodoljuba. Uzmimo samo jedan primjer.

U nekome inače za me slučajnom društvu čuo sam jednoga pedesetogodišnjaka kako govori da mu je već dosta nametanja oblika šport, jer on je cio život govorio sport i ne misli se pod stare dane mijenjati. O drugim je temama iznosio izrazito rodoljubne hrvatske stavove. Pristupio sam mu i rekao da danas nema nikakva nametanja — oblik šport je u nekim službenim nazivima i samo u dijelu novinstva, a u većem je dijelu danas sport. Pitao sam ga kada mu je rođen otac i rekao je da mu je pokojni otac rođen 1913. Na to sam mu kazao da je njegov otac više od trideset godina govorio šport, kako se u Hrvatskoj obično govorilo i pisalo od XIX. stoljeća pa sve do konca četrdesetih i početka pedesetih godina XX. stoljeća i kako se upotrebljava u Sloveniji oduvijek i danas. Nametanja je dakle bilo, ali nametanja oblika sport. O tome je iscrpno pisala Nataša Bašić u članku »Sport i šport u hrvatskome« (časopis »Jezik«, god. 1999-2000, br. 2, str. 52-62). Znači dakle da komotna navika moga sugovornika potječe zapravo od nekadanjega nametanja, i pravo je pitanje je li moralno zbog komoditeta prihvatiti rezultat nametanja ili odbaciti nametanje i pustiti načelno slobodnu utakmicu između dvaju navedenih oblika. A jezičnih nasilja za jugoslavenskih razdoblja bilo je mnogo, i pojedinačnih i sustavnih — ljudi su zbog tipičnih hrvatskih riječi smjenjivani, otpuštani, zatvarani, osuđivani, pa su i robijali. Dovoljno je pročitati dokumente u knjizi Ante Selaka Taj hrvatski (»Školske novine«, 1992, 352 stranice).