Napokon u punom sjaju

Napokon u punom sjaju

Nimalo podređena Burchuladzeovu sjaju, u idealnu se spoju svoje raspjevanosti muzikalnosti i istančana senzibiliteta za dramu iskazala sopranistica Željka Martić

Petnaestu je po redu ovosezonsku izvedbu opere u tri čina s prologom Simon Boccanegra Giuseppea Verdija (povijesni lik prvoga dužda-pučanina u povijesti Italije prvi je opjevao Antonio Garcia Gutiérrez, čiju je priču potom pretočio u libreto Francesco Maria Piave, a njegov pak rad revidirao Arrigo Boito), održanu u četvrtak, 27. veljače, ansambl zagrebačkoga HNK posvetio sjećanju na Josipa Gostiča. Dostojna uspomeni na velikoga slovenskog tenora, koji je našu glazbenu povijest zadužio antologijskim kreacijama, predstava je ovoga puta okupila ponajbolje pjevače do kojih je naše središnje nacionalno kazalište uopće uspjelo doći. Što nam je već unaprijed zajamčilo jedinstveni doživljaj, bilo je ponovno gostovanje u svijetu proslavljena basa Paate Burchuladzea u Zagrebu (sjećamo ga se kao izvanrednoga Borisa Godunova u prošlosezonskom uprizorenju opere Modesta Petroviča Musorgskog) koji je ovom prigodom nastupio u ulozi staroga plemića Jacopa Fiesca. Kao redoviti sudionik najvećih svjetskih opernih produkcija (suradnik Katije Ricciarelli i Luciana Pavarottija), zagrebačkoj se publici on sada predstavio kao nenadmašni tumač verdijanskih basovskih uloga. Izražajnim glasom karakteristične duboke zvonkosti u svim registrima, sa zavidnim volumenom koji se spremno prilagođava svim dinamičkim vrijednostima, minimalističkim, ali moćnim scenskim gestama — Gruzijac je ostvario izvanrednu kreaciju genoveškog plemića. I tko bi mogao očekivati da će njegovoj razini interpretacije moći parirati ostali nositelji uloga, nakon blijeda dojma koji je ostavila premijerna izvedba Simona Boccanegre u koju je (valjda zbog nedostatka domaćih snaga?) bio uključen niz gostiju iz inozemstva?

Najbolje alternacije

Na posvemašnje iznenađenje, nimalo podređena Burchuladzeovu sjaju, u idealnu se spoju svoje raspjevanosti muzikalnosti i istančana senzibiliteta za dramu iskazala sopranistica Željka Martić, zasjenivši sve svoje prethodnice u tumačenju jedinoga ženskog lika među protagonistima, Amelie Grimaldi. U svim nijansama emotivnih naboja, od pronalaska oca sve do zabranjene ljubavi, ona je do posljednjega detalja razradila te glumački i glazbeno oblikovala tu iznimno zahtjevnu Verdijevu ulogu. Neshvatljivo da je priliku dobila tek u petnaestoj i pretposljednjoj predstavi Boccanegre u ovoj sezoni. Vrhunski doseg svjetskoga kalibra u kreacijama Burchuladzea i Martićeve bilo je vrlo teško dosegnuti, što je cijelom ansamblu dalo dominantnu notu i poticaj da izađe iz svojih okvira rutinskih izvedbi. To se prije svega odnosi na talijanskog tenora Antonija de Palmu, koji je na premijeri lik (dobi mu neprimjerena) mladića Gabrielea Adorna distancirano odradio, ali se zato u punom sjaju belkantističke fraze energično angažirao i napokon pustio glas zagrebačkoj publici. Također najbolji od svojih alternacija, kao nositelj naslovne uloge, bio je Valentin Enčev kao likom i glasom vrlo uvjerljiv dužd s mornarskom prošlošću, pjeva tople izražajnosti i zaobljena lűka, čiji je volumen u dijalogu s Jacopom Fiescom povremeno padao u sjenu velika Burchuladzeova glasa.

Napredak u kvaliteti

Osim De Palme, bolji nego na premijeri bio je i tenor Ivo Gamulin u epizodnoj ulozi Kapetana, dok se znatni pad u koncentraciji i spremnosti u odnosu na prethodne izvedbe zapažao u nastupima Saše Ivacija kao Paola Albianija i Dalibora Hanzaleka kao Pietra. Ispod razine prihvatljivoga bio je doduše epizodan, ali uočljivo neuspio nastup Jasne Spehnjak kao Dvorkinje. Premda je u prologu gubio bitku s ritmom, zbor HNK uvježban pod palicom Roberta Homena tijekom činova se skupio u skladno izvedbeno tijelo, dok je orkestar pod spremnom palicom maestra Mladena Tarbuka u cjelini pokazao izniman napredak u kvaliteti muziciranja, odrazivši u punom izražaju atmosferu i emocije dramaturgije na sceni.

Nešto više od mjesec dana nakon premijere Verdijev je Boccanegra sve svoje skrivene dragulje napokon otkrio u punom sjaju. Dojam neartikulirane režije Petra Selema i plošnosti scenografske pojavnosti slika Josipa Vasilija Jordana nakon prve odgledane predstave 18. siječnja, čini se, ipak je dobrim dijelom bio posredni rezultat neuvjerljiva tumačenja ansambla i protagonista.

Jana Haluza