Muti svira Rotu

Nino Rota, Music for Film

Kada na internetu pročitate komentar poput Music for Film predstavlja duboko romantične filmske partiture slavnoga skladatelja Nina Rote, čija glazba prekrasno utjelovljuje romansu i dramu filmova i njegove rodne Italije«, jasno vam je da recenzent nije znao što bi napisao, premda zna da bi trebao pohvaliti disk jer su to učinili i drugi. No, CD Nino Rota: Music for Film doista zaslužuje pozornost jer je to prvi disk na kojemu filmsku glazbu Nina Rote izvode Filarmonica della Scala i dirigent Riccardo Muti. Slavna imena izvođača i skladatelja sama bi po sebi trebala privući pozornost, jer jamče izvanredni glazbeni doživljaj.

Nino Rota jedan je od rijetkih filmskih skladatelja koji su uspjeli pribaviti svjetsku slavu. Njegov je stil toliko prepoznatljiv i individualan, da bismo ga teško mogli strpati u ladice »duboko romantičnog« ili »dramatskog« ili »tipičnog za njegovu rodnu Italiju«. Od takvih poopćenih zaključaka odbija već prvi broj, Sicilijanska pastorala iz filmova Kum, čija ogoljelost asocira na pusti kamenjar koji je proizveo tvrde i bezosjećajne ljude. Glazbene kretnje niti su tipične za Italiju, niti za romantizam. No upravo su tipične za Nina Rotu, koji rado kombinira najrazličitije stilske žanrove — od izrazito romantično ljubavnih (osvježavajuća novost je da se slavna ljubavna tema iz Kuma pojavljuje tek kao peti, a ne kao prvi broj soundtracka), preko groteske (Osam i pol) i kombinacije groteske s romantičnim zvukom (Kum II), tragične melankolije, elemenata jazza i valcera (Rocco i njegova braća, Proba orkestra) do klasično-romantično nestašnog zvuka (brojevi iz »Probe orkestra« čas podsjećaju na Mozarta, a čas na Rossinija s istodobnim jasnim odmakom od tih skladatelja) ili do jasne imitacije romantične simfonije (Il Gattopardo).

Naravno, približavanje i udaljavanje uzorima klasične glazbe, uz stalno žanrovsko premještanje i zapadanje u žanrovsku opreku (Valcerino iz Probe orkestra slatko je disonantno iskrivljen valcer) velikom je Riccardu Mutiju bio izazov. No jednako kao što je on želio zgrabiti glazbu, ona je zgrabila njega — pozornost koju su članovi orkestra i on upravili izvedbi slavne, ali ipak primijenjene glazbe, ukazuje da su i sami uživali svirajući je. Stoga preporučujem: potražite CD, zgrabite ga i iscrpite svu njegovu posebnost i obostrani glazbeni užitak.

Molitva i bijes

8 milja (8 mile)

Ulica. Bijeda. Siromaštvo. I glazba.

U tih nekoliko riječi staje opis filma 8 milja. I tu ostaje. Nema glamurozne završnice koja glavnoga junaka stavlja u posve drukčiju sredinu i drukčiji kontekst, pokazujući kako se s dna društvene ljestvice čovjek može popeti na vrh. To je, zapravo, iznenađujući element, ako znamo da u filmu glumi i pjeva Eminem. Rabbit, Eminemov alter ego, nakon završnoga obračuna s konkurentnim rapperom ne silazi s pozornice obasjan reflektorima i bljeskanjem fotoaparata, nego jednostavno odlazi na posao, kako bi mogao uštedjeti za snimanje prvoga promotivnog CD-a. Razina filmske završnice i dalje je razina života na ulici, razina bijede i siromaštva.

Međutim, jedina instanca koja napreduje tijekom filma je glazba: umjesto da šuti prestravljen raspomamljenim mnoštvom kao na početku filma, Eminem na kraju glazbom priča svoje životne jade. I budući da je iskren, ostaje nepobjediv. Iskrenost i istinitost kao odrazi tmurne i depresivne zbilje bez malo nade za bolje sutra postavljaju se kao temeljne odrednice nastanka glazbe — rapa. Jer rap je, kao što je nekada bio gospel, oblik izvlačenja svoje unutrašnjosti, oblik molitve i bijesa, koji se temelji na ritmu i tekstu okoline: reklamnih natpisa i slogana, situacija kod kuće i na poslu, ljubavnoga života. Rodivši se u siromaštvu, rap se pojavio kao glazbeni izraz ulice s vrlo skromnim zahtjevima: za ritmičku osnovu dovoljno mu je štucanje i pljuckanje prijatelja ili ritam strojeva tvornice ili jednostavno ritam koji čujemo u glavi. A dalje je stvar vještine slaganja zanimljivoga teksta u rimu.

No na početku filma, u prvih nekoliko scena dominira samo bezlična ritmička podloga bez ikakvog teksta, s minimalnim glazbenim zbivanjem — ploča što je okreće i zaustavlja DJ. To je prazna podloga, koja čeka da bude ispisana ritmiziranim govorom, to je Rabbit koji je, na početku samo prazni okvir. Dakako, događaji u siromašnoj četvrti vrlo brzo ispisuju taj okvir, a glava glavnog junaka upisuje (doslovno: na komadiće papira) najrazličitije tekstove. Ti tekstovi dugo sjede u unutrašnjosti (vidimo kako Eminem potiho stvara svoj Lose Yourself ali nikada nećemo doista vidjeti kako tu pjesmu izvodi), pritišćući stijenke okvira kako bi, i na iznenađenje sâmog rappera, na kraju eksplodirale pred okupljenim mnoštvom. S druge strane, u nekim scenama (poput svađe prijatelja u automobilu) tišina izbija u prvi plan kao najstrašniji komentar socijalne zapuštenosti.

A glazbu koja se čuje u automobilu, u prikolici... naravno uvijek kao dio prizora, izvode imena poput Obie Trice, 50 Cent, Macy Gray, D 12, Nas, Gangstarr i dr. Dakle, većinu filmske glazbe nije napisao Eminem. Film, dakle, nije zamišljen kao epopeja Eminemove bijedne, ali prevladane prošlosti, nego u središte stavlja rap kao utočište pred depresivnom sadašnjosti. Soundtrack ne nameće Eminema kao prvo lice svjetske rap scene (što bi bilo apsurdno, jer je on kao jedini bijeli rapper ipak iznimka, a ne pravilo), nego predstavlja rap sâm: kao izraz unutrašnjosti ali i oblik društvene komunikacije, kao odraz siromaštva, ali i unutarnjeg bogatstva, kao glazbenu ispovijed koja je usko povezana s društvom koje je okružuje. Mogućnost za bolje sutra rap samo nazire, tako da na kraju ipak (u nešto naprednijem obliku) ostaju: ulica, bijeda, siromaštvo — i glazba.

Irena Paulus