Mračna strana svijesti

Mračna strana svijesti

Psi od slame niz godina bili su poznati jedino u cenzuriranoj verziji koja je, kako to već biva, upravo zbog izbačenog materijala djelovala kao banalniji, brutalniji, a na koncu i mizoginičniji film

Početkom sedamdesetih, filmovi poput Paklene naranče progovorili su o teškim, nasilnim temama rječitije od ijednog prethodnika, stvorivši kratkotrajnu oazu u kojoj je težak tematski materijal bio mišljen ozbiljnije i relevantnije no ikada prije. Ili poslije. Institucije sustava brzo su pronašle način postupanja s ovakvom anarhičnom slobodom: nasilje je preraslo u eksploataciju, a spornim je naslovima ubrzo zameten trag.

Dva su filma posebno stradala. Čovjek od pruća Robina Hardyja, inteligentan triler iz pera Anthonyja Shaffera (brata autora Amadeusa) zasnovan na konceptu preživljavanja pretkršćanskog poganstva na jednom škotskom otoku, okljaštren je za petnaest minuta netom iza premijere, a negativ s izbačenim materijalom iskorišten je za gradnju nekakvog nasipa. Psi od slame Sama Peckinpaha, na prvi pogled sličan film o atavizmima u ruralnom Cornwallu, prošao je netaknut kroz kina, no od prvog susreta s kućnim videom doživljavao je velike cenzorske rezove. Mučni prizori silovanja i nasilja iz tog filma proteklih su osamnaest godina smatrani toliko uvjerljivima da bi, logikom cenzora, mogli potaknuti nasilne misli kod gledatelja koji bi u miru svoga doma mogao nebrojeno puta pregledavati scene koje u filmu prođu za tren. Tako su Psi od slame niz godina bili poznati jedino u cenzuriranoj verziji koja je, kako to već biva, upravo zbog izbačenog materijala djelovala kao banalniji, brutalniji, a na koncu i mizoginičniji film od djela koje je potpisao jedan od velikih redatelja svoga vremena.

Svinja, škare

Pojava DVD formata, koji nudi mnogo bolje mogućnosti pregledavanja prizora od VHS-a, omogućila je začudo i pojavu integralnih verzija Čovjeka od pruća i Pasa od slame na diskovima kojima se malo što može prigovoriti. U slučaju prvoga, pronađen je davnašnji telekinirani materijal integralne verzije, pa su prethodno izgubljene scene uvrštene u suvremeno prebačen materijal iz ostatka; to pak gledatelju zorno daje do znanja što je sve prethodno izostajalo. U slučaju drugoga, stvaran uspjeh postignut je već samim time što je Britanski odbor filmskih cenzora uopće odobrio objavljivanje ove verzije.

Kako se radi o zemlji koja je cenzurirala čak i nove Zvjezdane ratove, ne treba se previše radovati: Britanija je notoran pobornik zabrana svih vrsta, gotovo kao i SAD, što samo čini ovaj uspjeh distributerske tvrtke Fremantle većim. Zapravo, radost je među britanskim filmofilima bila tolika da je Sight & Sound cijelu recenziju ovoga DVD-a posvetio dugotrajnoj cenzorskoj epopeji filma. Doista, radi se o fascinantnoj storiji koja zauzima i dobar dio popratnog eseja Kim Newman u popratnoj knjižici, a na samom je disku zastupljena putem obilne digitalne pismohrane. Već zato je ovaj DVD nezaobilazan za svakoga kome je cilj pobliže psihosocijalno razumijevanje fenomena cenzure filma u anglosaksonskim zemljama: ali kod Peckinpaha je cenzorsko zgražanje samo efemeran pratitelj poetike koja ima mnogo veću specifičnu težinu. Na svu sreću, izdanje nudi prikaz filma koji će nadživjeti sav opravdan entuzijazam zbog činjenice da uopće postoji.

Crni dijamanti

Peckinpah je Pse od slame (za razliku od Čovjeka od pruća, naslov nema veze s filmom, već je posuđen od Lao Cea) snimio u zenitu karijere. Uspjeh Divlje horde (1969) redatelj je već poetski kontekstualizirao putem dirljive Balade o Cableu Hogueu (1970), ali tek je ovdje pokazao do koje mjere seže njegov uvid u kompleksnost one strane ljudske psihe koja se u nasilju prelama kao kroz dijamant. Razlog tome leži, dijelom, u njegovom prvom odmaku od ikonografije vesterna (premda su mnogi pokušali nategnuto tumačiti radnju Pasa od slame kao transpoziciju tog žanra u drugo okružje), kao i u manjem oslanjanju na stilske postupke iz prve razine redateljeve prepoznatljivosti. Litre krvi i »baletsko« korištenje slow-motiona, kao i uporaba zum-objektiva, ovdje su suspregnuti, što bi znatno pridonijelo izbjegavanju zastarjelosti izgleda filma, kada druga razina Peckinpahova rukopisa ne bi bila tako različita od svega što danas možemo vidjeti.

Rad montažne ekipe na čelu s budućim redateljem Rogerom Spottiswoodeom uspijeva vrlo jezgrovito prenijeti mnoge razine na kojima Peckinpah istovremeno funkcionira: kontekstualizirati zbivanja u prastar i povijesno izdvojen ambijent, utemeljiti alijenaciju protagonista u njemu, spriječiti da nijedan lik, ma koliko marginalan, ne postane karikatura, te učiniti ekspoziciju i kulminaciju jednako karakterno kompleksnima. Uz suspregnutu fotografiju Johna Coquillona, koja svojim crninama i zemljanim bojama čini atavističnost materijala opipljivom, te avangardnu partituru Jerryja Fieldinga (nadahnutu Stravinskim), izvedbeni postupci kojima se Peckinpah služi stvarno su lekcije koje čak i današnjim majstorima ne bi bilo naodmet proučiti. Nigdje to nije tako bjelodano, ipak, kao u redateljevom potpunom gnušanju od melodramatskih rješenja.

Svagdašnji atavizmi

Psi od slame pričaju o krotkom astrofizičaru Davidu (Dustin Hoffman) koji u želji da izbjegne previranja u Americi dolazi u Cornwall, odakle potječe njegova vrlo mlada supruga Amy (Susan George). On će u selu postati predmet prezira i podsmjeha. Njoj će se zamjerati udaja za stranca, što će brzo prerasti u požudu. Nakon složene igre uklapanja u toliko zatvorenu sredinu, ovo će dovesti do dvije ključne sekvence. U prvoj će Amy biti silovana, najprije od strane bivšeg dečka, a zatim i od strane mjesne propalice. Dok će prvo silovanje biti puno konfliktnih emocija, od zbiljske boli do pokušaja da se ona zaliječi prisjećanjem na nekadašnju intimnost, drugo će biti čista brutalnost. (Cenzurirana je verzija neobjašnjivo izostavljala drugo silovanje.)

Njezino strahotno stanje za vrijeme trajanja samog zlostavljanja i, još gore, u kasnijim situacijama kad se mora ponašati kao da ništa nije bilo, ovdje je prikazano kompleksnije nego i u jednom filmu koji sam vidio — jer za Peckinpaha osveta nije nužan ishod, a brak nije nužno utjeha. Amy Davidu nikad neće reći što je proživjela: njemu će sukob biti samo još jedan problem koji mora riješiti što racionalnije može. Psi od slame nisu film o regresiji intelektualca na stadij brutalne zvijeri u situaciji kad je doveden u situaciju da kaže »Dosta«. Riječ je, prije, o situacijama u kojima racionalan pristup može posegnuti za brutalnošću jednako kao i za uljuđenošću — o mračnoj strani svijesti, a ne podsvijesti. Upravo to čini baš ovaj Peckinpahov film jednim od najelokventnijih u njegovoj karijeri.

Freemantleov DVD, dostupan putem interneta, obogaćen je komentarima Peckinpahove dugogodišnje partnerice Katy Haber te njegovih biografa; oba su puna vrijednih uvida u mnoge vidove tako kompleksnog predloška. Pridodani su im i izolirana Fieldingova glazba, kao i stara BBC-eva reportaža sa snimanja. U njoj Peckinpah staloženo ističe kako nije imao nakanu uprijeti prstom baš u Cornwall kao leglo atavizama: ima ih svugdje. Oko nas, baš kao i u nama samima; na tako fundamentalan aspekt čovječnosti nema lakih odgovora. Zato su teški filmovi toliko i potrebni, napose kad njihova dramska težina nadmašuje sadržajnu u ovolikoj mjeri.

Vladimir C. Sever