Mirogoj i Šoa

Mirogoj i Šoa

Sasvim je pogrešno misliti, kako je rekao jednom Ortega y Gasset, da su intelektualci tipični predstavnici svoga vremena ako je više nego očigledno da su s njime u stalnom sukobu. To vrijedi za Alaina Finkielkrauta kao žestoka polemičara, upravo je za nj karakteristična borba protiv duha svoje epohe

Nisam se dosad susreo s problemom snijega na Mirogoju. Nisam, sve do neki dan. Nije u pitanju samo snijeg (otežano kretanje između grobova), nego i led, u vazama i staklenkama za cvijeće zaledila se voda. Pa je postojeće cvijeće na grobu bake i neupoznatoga djeda izgledalo kao perje paklene ptice koje se nije dalo iščupati iz vaze, ni voda promijeniti.

Bio sam prisiljen zapaliti svijeću, a cvijeće ostaviti za ljepše dane (iako bolje komuniciram s mrtvima s pomoću cvijeća nego zapaljenom svijećom).

Glas s druge obale

Nisam znao da se sve ove vremenske neprilike vežu uz neki razlog razmišljanja. Naime, i običan čovjek postaje filozof na groblju, zaokuplja ga misao o prolaznosti, okupira ga glas koji dolazi s druge obale, a da i ne mora čuti pjesme na repertoaru limenih svirača po navodnoj želji tek umrlih. Groblja i memorija imaju zajedničku točku u osjećanju vremena koje nipošto nije vječnost, jer grob se može lako preorati, a uspomena iščeznuti. Kad hodam prema grobu bake i neupoznatoga djeda prolazim uz židovske grobove, i premda je smrt — smrt, prokleto egalitarna i demokratska, židovska smrt čini mi se nekako potresnijom od drugih smrti, jer se uvijek pitaš, gledajući u upisane godine na nadgrobnim pločama, da li je ona bila prirodne ili nasilne vrste. Razmišljajući o židovskoj smrti pitaš se da li je ona posljedica holokausta, dio sudbine nekog progona ili slijepe mržnje, pogotovu u zemlji gdje je velika većina toga naroda, njih osamdeset posto, uništena (što otprilike odgovara broju ubijenih Hrvata u Domovinskom ratu, i više) ili zatrta u korijenu. Koliko je samo Hrvatska time izgubila, cijela srednja Europa promijenila je identitet, kozmopolitsko lice, istrijebivši Židove! Izgubila je okus i miris, bogatstvo svoje duše. To se naslućuje na Mirogoju: spomen na ljude koji su se u blizini nekoć rađali, ljubili i umirali, na cijela rodovska stabla i familije koje su postojale oko nas, a da potomaka više nema. Morbidna grobljanska lirika silazi tako na tlo povijesti, sva bjelina snijega na kamenim pločama govori o potrebi moralnoga pročišćenja prema pokopanima za koju se zalaže filozof Alain Finkielkraut.

Enigma kulture

Ovo pišem već sasvim drukčije, u toploj sobi: Dolazi glas s druge obale Alaina Finkielkrauta stavlja me sučelice problemu zla, i odnosu čovječanstva prema njemu. Još jednom, Finkielkraut se vraća holokaustu koji je razmrvio dotadašnji smisao povijesti u tisuće komada i stavio nas pred novu enigmu. To je enigma kulture i prosvijećenosti, to je i enigma čovječanstva jer se volja za istrebljenjem jednoga naroda javila u srcu civiliziranoga naroda, koji je kultura spustila do najnižeg stupnja barbarstva umjesto da ga uzdigne. Kultura nije nevina. Treba li reći da je na čuvenom sastanku u vili Wansee, gdje je dogovoreno konačno rješenje židovskoga pitanja, od petnaest ljudi za stolom njih osmero imalo doktorate znanosti?

I kad se vraća holokaustu, šestomilijunskom mitu naše modernosti, Finkielkraut se postavlja dvoznačno, on se bori protiv zaborava mrtvih, otupjele ravnodušnosti onih koji bi trebali osluhnuti glasove s druge obale, ali isto tako smeta ga kad šoa postaje sveprisutnom te služi memorijalizaciji koja se dočepala sjećanja. I postaje muzej voštanih figura. »Auschwitz je postao ropotarnica u kojoj se gomilaju buntovne figure«, kaže on u svojoj knjizi, a što je to drugo do rizik loše glume s hororom u pozadini. Nakon Auschwitza preostaju još samo aktivisti memorije i pobornici zaborava. A mrtvi nas trebaju radi njih samih, kaže Finkielkraut, a ne radi naših ciljeva s njima.

Njegov humanizam suprotstavlja se prosvjetiteljskoj metafizici i nije čudo što ironizira Renanovu misao: »Ja sam obrazovan i ne nalazim zla u sebi. Kad bi svi bili kulturni kao ja, svi bi bili u nemogućnosti da čine zlo.« Upravo je ta religija kulture sa svojom bezgraničnom vjerom u čovjekov napredak koji će savladati zlo razumom ili nekim čudom samospoznaje Finkielkrautu nepodnošljiva. Dogodilo se suprotno: ona završava u slijepom procesu dehumanizacije, rušenja diferencijacije svijeta (razlike se ukidaju u ime samih razlika, pa se razvedenost svijeta na pojedince i nacije sravnjuje u korist apstraktne pripadnosti čovječanstva općim načelima), gdje se visoka ideja čovječanstva povukla pred slikom čovjeka kao pripadnika isključivo biološke vrste. A to stvarni čovjek također nije. Eto, došli smo do bitnog mjesta Finkielkrautove analize, do razloga zašto se taj filozof žestoko opire svome vremenu koje isključuje čovjeka kao empiričko-transcendentno biće.

Proći između

Trivijalno je reći da odnos intelektualca prema današnjici može biti pozitivan i negativan te podrazumijeva istodobno prihvaćanje i odbijanje. Omjer jednog ili drugog znatno se razlikuje od pojedinca do pojedinca. No sasvim je pogrešno misliti, kako je rekao jednom Ortega y Gasset, da su intelektualci tipični predstavnici svoga vremena ako je više nego očigledno da su s njime u stalnom sukobu. To vrijedi za Alaina Finkielkrauta kao žestoka polemičara, upravo je za nj karakteristična borba protiv duha svoje epohe. Jednom je Robert Legros dobro zapazio da on osporava sve, tezu i antitezu, afirmaciju i negaciju, načelo i način osporavanja načela. Finkielkraut se obrušava na antinacionalni univerzalizam i nacionalizam, on uzdiže male nacije, ali govori na tragu Bibóa o njihovoj patologiji, on osporava narcistički individualizam i plemenski kolektivizam, on osporava kult tradicije i kult novoga, prezir prema kulturi i kulturalizam, nekadašnje hijerarhije i sadašnji egalitarizam, proračunatu sebičnost ali i anđeostvo modernoga društva. Istom žestinom napada konzervativce i naprednjake, zagovornike nacionalne suverenosti i globaliste, one koji sumnjaju i one koji imaju gotove ideje, filozofsko-ideološku recepturu, i previše utvrđene svjetonazore da bi bili istiniti. Drugim riječima, Finkielkraut je filozof protuslovlja, za njega vrijedi nijansirano ničeovsko pravilo — proći između. Proći između dviju binarnosti, dviju manihejskih udobnosti mišljenja. To je njegov put.

Dražen Katunarić