Meni knjiga, tebi disketa

Danas su već i naša sitna dječica toliko uronjena u nove elektronske medije, da je njihova prvobitna, dojmovno/psihološki nježna struktura, već utopljena u nešto što se njima čini normalnim. Igrati elektronske igrice na nekoj od spravica što ih roditelji tako zdušno poklanjaju, već svako malo dijete kvalificira za potencijalnog pilota trenutačno najsavršenijeg američkog borbenog zrakoplova, što će neki adolescent, kao svoj hitac, ispaliti baš kao na kakvom automatu u kafiću: u cilj, tamo gdje treba. Vidi našu najomiljeniju TV igru koja se zove HUGO: tamo moraš paziti kako ćeš u svoju vreću nakupiti dijamante kroz labirint, a da te ne pojedu majmuni. Sve je to, upravo kao i letovi elite američkih borbenih zrakoplovaca, usmjereno na cilj. Tako će se gađati Irak. Kad se poklope križići, kad se pogodi cilj, baš te briga što će time izginuti dvjesto ili tristo, ili možda tristo tisuća ljudi: sve je to, ionako, elektronska igrica. Pokupio si dijamante, a važno je da pri povratku ne padneš u more, tik prije palube: tebe ćemo spasiti, ali, uništio si borbeni zrakoplov vrijedan milijune dolara. U svakom slučaju, ti si Hugo.

Kad su tamo, prije tridesetak godina, moji dobri i dragi znanci kao Igor Mandić ili Veselko Tenžera, pokušavali našoj javnosti objašnjavati sve moguće posljedice Mc Luhanovih teza o globalnoj TV selendri (o Internetu još ni riječi), grad Zagreb imao je svoj prvi doživljaj televizije. U današnjem TIC-u, na Jelačićevu trgu, a to je tada bio izlog Radio industrije Zagreb, gurali smo se pred izlogom, ne bismo li vidjeli TV prijenos neke talijanske nogometne utakmice. Imao sam 20 ili malo više godina. Moja mama jako je voljela gledati sklizačice po svjetskim prvenstvima. (Sjuke Dijkstra, pamtim kao danas.) Ali — nikako nisam mogao biti, već ni tada, čovjek »novih medija«. Čini se da su stari pedagozi, barem što se igračaka tiče, imali pravo. Ako djetetu u pravo vrijeme date u ruke pravu igračku, bit će vaše — to su, u XVII. stoljeću već znali i isusovci. Bio sam odrastao na knjizi, a TV je došla prekasno, za svaki pojam nekog kulturnog odgoja. Odrastao sam na jednoj staroj privatnoj biblioteci, u kojoj se našlo sve iz devetnaestog stoljeća.

Nakon pedesetak godina, kad već svi »pismeni« ljudi imaju mobitel, kad curice po tramvajima javno i divno bestidno ugovaraju ljubavne sastanke mobitelom na uši publike, a one intimnije stvari priopćuju u vidu SMS-poruka, histerično pritišćući puceta da sve šušti, kad su svi ukopčani, u zid ili bežično, gle, ja odjednom, u jednom od ključnih intelektualnih časopisa našeg doba (New York Review of Books, 19. XII. 2002) otkrivam kako sam već davno odustao od priučenosti novim tehnologijama na loš način, te nalazim prve ozbiljne glasove dvoumljenja. Kao da sam to oduvijek znao. Na objektivnu dvojbu stručnjake je, prije svega, potakla sama tehnologija. Odjednom, našao sam se u poziciji dječaka koji prvi puta vidi televiziju.

Riječ je o tome, da tehnologija postoji samo kao svoja zadnja riječ. Nakon zadnje riječi tehnike, više ništa ne postoji. Povijest je budalaština, pa i sama povijest tehnologije. Ona se, jednostavno, razvija iz sebe same: ni jučer ni sutra ne zanimaju je. Odjednom su neki elektronski inženjeri, razmišljajući o sudbini svog elektronskog globalnog sela i naglog razvoja svojih otkrića, došli do nekih zaključaka koji vesele moje staro pjesničko srce — i to je, zapravo, jedini razlog ovog članka. Tu smo se našli. Ne zabrinjava njih povijest: njih muči tehnološka sudbina njihovih dojučerašnjih izuma i novih medija. Na svoju zapanjenost, otkrili su da je svaka elektronska umreženost samo trenutačna, da se na nju ni nakon pet minuta više ne može pozvati. Treba li vam neki podatak, vi ćete ga, na Internetu, naravno naći, ovakvog ili onakvog. Nakon toga — on nestaje. Za desetak godina, na taj podatak nitko se više ne može pozvati: to je bio podatak s Interneta, i vrijedio je samo za onaj trenutak u kojem ste se na njega pozvali. Rekla-kazala, radio Mileva, doista globalno selo. Tu su počeli oni ozbiljniji problemi: vječita samo-sadašnjost što ju inaugurira tehnika, po prvi puta ne će do kraja odgovarati čovjekovim stvarnim potrebama.

Gospoda inženjeri, ozbiljni informatičari, po prvi puta zapitali su se o tzv. trajnosti podatka. Trajnost podataka što su ih u kamenu ostavili, recimo, stari Egipćani, Grci i Rimljani, Inke ili Maje, mjeri se tisućljećima. Srednjovjekovni pergamenti u svoj svojoj slavi, već gotovo tisuću godina ne gube svoj sjaj. Ali novi oblici elektronskog arhiviranja podataka o nama, danas, naglo zastarijevaju u roku od tri do pet godina! Upravo zbog »povijesti tehnologije«! Primjerice: popis stanovništva Sjedinjenih Država iz 1960, danas je praktično nepristupačan. Pohranjen na zastarjeloj tehnologiji, taj tekst je danas, kako sami kažu, »mrtviji od latinskog jezika«! Nijedna suvremena sprava koja još komunicira s Gutenbergovim slovima, ne može ga više pročitati, a naprave koje bi to mogle, već odavno su odbačeno staro željezo, doslovce samo još »hardware«. I tome smo mi povjerili svoju povijest? Zgusnutost i količina pohranjenih podataka svakodnevno se tehnološkim dostignućima povećava — trajnost i pouzdanost čitanja podataka nije se, međutim, nimalo poboljšala. Naposljetku, došli su do prilično odlučne činjenice. Tko god nešto radi na kompjutoru, i onako mu je prva misao da to »isprinta«. Da dobije, što bismo hrvatski rekli, crno na bijelom. Ta očita činjenica, a zastarjela otisnuta stranica smatrala se još do jučer samo sporednim proizvodom elektroničke komunikacije, dovela im je pojavu knjige u posve novo svjetlo. Brižno su stali proučavati knjigu kao tehnološko dostignuće. Rezultat je bio taj, da se ta »sitna knjiga« ne da više usavršavati, da je postigla svoj potpuni i savršeni oblik u svim svojim preobrazbama, te ako hoćemo sačuvati bilo što iz kolektivnog pamćenja ljudskog roda — preostaje nam knjiga, naime »otisak«. Otisak iz pračovjekove špilje, u kojoj je umočio ruku u biljnu boju ili čak u svoj izmet, samo da ostavi trag. Trag traje do danas. Nakon pedesetak godina osvajanja novih prostora, između stare knjige i novih medija, morat će se očito naći neki posve novi oblik suživota. Popis stanovništva SAD iz 1960, vjerojatno će, naposljetku, netko zainteresiran uspjeti i pročitati. A toliko jednostavnije bilo je otvoriti knjigu! Ona, međutim, ne postoji. U savršenom pouzdanju u nove medije, vjerojatno su je zaboravili »isprintati.«