Maske su još jednom pale

Danas smo, nažalost, dotjerali dotle da su na nekim izlozima dućana osvanuli natpisi: Maškarama ulaz zabranjen. Kao da kriminalcima za pljačke i razbojstva trebaju maske! Više ne stavljaju ni čarapu na glavu. Pištolji im daju hrabrost, uzdrman sustav vrijednosti i poljuljan moral opravdanje. Zato mi je drago što poklade pamtim po djeci zamotanoj u plahte kako pjevaju susjedima za koji dinar, jabuku ili krafnu: Danas je fašnik / nama u čast / dajte nam krafne / terajte nas van!

Pregrmjeli smo bučne dane pusta, poklada, karnevala, maškara, mačkara, zvončara, buša, fašingara, šafingara. Pepelnica zaručnica i fašnik mladoženja obavili su svaki svoje — fašnik je ludorije (i svih muških imendane) doveo do vrhunca brdima krafna, a Pepelnica nam je posula ruse glave pepelom da se skrušimo na početku korizme i da dostojno dočekamo sve nedjelje prije Uskrsa (Čistu, Pačistu, Bezimenu, Sredoposnu, Gluhu, Cvjetnu). Veljača je pravi mjesec za veliko pospremanje tijela i duha. Lat. ime februarius poteklo je od februare=čistiti, a februa je bio praznik čišćenja i darivanja živih i mrtvih (u drugoj polovici toga mjeseca). U veljači dani postaju dulji (oveljiti se — oduljiti se), a i mačke se tada veljaju — tjeraju, kotrljaju, »čiste«. Za veljaču i ožujak vrijedi poslovica: Našla krpa zakrpu. Naime, u veljači je vrijeme promjenljivo (veljača prevrtača), a ožujku i samo ime kazuje da je lažljivac (lžujak), pa kad velja ne veljuje, marc opakuje (ako u veljači nije zima, bit će u ožujku).

Lude ne vesele

Ne znam zašto, no mene bučne, razuzdane, »lude« (što podrazumijeva vesele) maskirane povorke ne vesele. Zapravo me rastužuju. Kao i kičasto blještavilo cirkusa. Operno tragično. Un ballo in maschera. Ili Pagliacci. Vesti la giubba e la faccia infarina! Što je? Danas ti se neće? E, moj pajaco, koga je briga što se ti izjedaš od ljubomore u svom trivijalnom ljubavnom trokutu? La gente paga, ljudi se žele smijati, predstava (danas sveprisutni show) mora ići dalje. Larva (strašilo, sablast, duh, strah) od lat. se kućnih duhova, dobrih duša predaka što čuvaju kuću (lari), poput leptira iz ličinke prometnula u larfu — masku, ali i napadno odjevenu ženu koja se, eto, nalarfala da je svi što prije spaze. A svijetom kroče i toliki larfonosci, krabonosi, vanjštinom uredni, nenapadni i otmjeni, no koji nikad ne skidaju s lica masku, krabulju, obrazinu prijetvornosti i podlosti. Njihovo vrijeme nije samo »od poklada«. Njihova maskerata, maškarada i krabuljni ples traju cijele godine. (Meni su već i od jednoga trosatnoga na galeriji milanske Scale umalo otpale noge.)

Maske s istoka

Koliko god se činilo da nam maska dolazi sa zapada (lat. masca, franc. masque, njem. Maske, tal. maschera), riječ za zastiranje lica, obraza (obrazina), za skrivanje vlastite osobnosti pred svijetom, za pošalice i ruganje, provukla se k nama s tajanstvenoga istoka. Rum. mIscarI, bug./alb. maskará, cinc. mIscIrI, novogrč. maskaras pa naše maškare/mačkare — sve to izvire iz arapskog mäsharä, što je preko tur. mashara moglo značiti maskiranu osobu, masku, karneval, ali i šalu, ismijavanje i sprdnju (Mator kurjak, pasja maskara — Stari kurjak, pasja sprdačina).

I maskirati se može značiti napraviti se maškarom, odjenuti se ružno i protiv običaja, no može značiti i šaliti se (Imotski; maskardžija — veseljak, lakrdijaš, sjev. Dalmacija). A maskara (kozmetičko sredstvo za bojenje obrva i trepavica) može se, kao i svaka maska (pa i ona voćna na licu prije spavanja), kretati od lijepoga, preko manje lijepoga do grotesknoga.

U kazalištu su još od starih Grka i Rimljana maske bile figure glava koje su nosili glumci da bi dočarali neki lik. Danas razlikujemo 2 vrste maski: polumasku (od kartona ili platna s otvorom za oči koja prekriva dio lica ili cijelo lice) te promjenu glumčeve vanjštine ličilom, bradom i brkovima, na čemu se iskazuje šminker/-ica. Šminka (njem. Schminke) razvila se iz stvnjem. schmicke=ličilo, a to je srodno s njem. schmeicheln=mazati, gladiti (usp. šmajhlati se — ulagivati se, maziti se). Zanimljivo je da B. Klaić u svom Rječniku stranih riječi (1962) još nema danas rasprostranjenog žargonskog značenja za šminkera i šminkericu (koji obmanjuje vanjštinom, pozer, hohštapler, snob, varalica, prevarant; šminka — obmana, varka, lažno prikazivanje). I nešto što nisam znala pa mi je otkrila draga kolegica Đ urđa Škavić (Hrvatsko kazališno nazivlje): vještinu da se glumcu pomoću brade, brkova i boje promijeni vanjština zovemo grim.

Maska zaštitnica

Nije svejedno od čega je maska načinjena. U rus. krýnka znači glineni lonac; u češ kűínka — posudu od slame. Nekoć je krinŻka bila vrsta okrugle posude, što je srodno s lat. scrinium — valjkasta škatulja za čuvanje listina (ie. *(s)krei — vrtjeti, obrtati). Krinka je ikavska izvedenica od stcslav. skrĐnja (stvnjem. scern, tal. schermo — ruglo, ismjehivanje). Krabulja pak vuče korijen od lat. corbis (mlet. corba) — kotarica od vrbe. Prefiks s/švjerojatno je romanskoga podrijetla (škrabija, škrabica). Zanimljivo je da se u češkom maska kaže škrabuška, a u Krležinim Baladama zaškrabani su oni koji su zakrabuljeni, zakrinkani, maskirani. Takvi su i oni koji nikada neće biti raskrinkani — maskeroni/maskaroni, ljudska lica grotesknog i fantastičnog izgleda, ukrasi u arhitekturi.

Osim šaljivog značenja, maska pruža i zaštitu: plinska maska; u mačevanju dio opreme koji štiti glavu i vrat; u ronilaštvu dio opreme za nesmetano gledanje pod vodom. Maskirati se može i vojni položaj, a maskirnom uniformom nastoji se — upravo obratno od civilstva — učiniti čovjeka što neupadljivijim.

Maske samo što nisu pale, pa da još objasnim dva vrlo rijetka izraza za maškare: čuvida i džeme. Dok prvi još možete naći u rječnicima hrvatskog jezika, drugi nećete ni u jednom. P. Skok misli da je čuvida onomatopejska riječ, a dolazi od mlet. tsoveta, zveta; tal. ciovetta/civetta (ćuk, sova; pren. namiguša, koketa). Drugu riječ — džeme — rekla mi je moja svekrva iz Magić Male. Tako su nekoć u selu zvali maškare. Postanje samo naslućujem. Ili je od ar. Nämal, što znači ljepota (Džemal) ili je od Adžam/Adžem, tur. Acem od ar. ANäm — Perzijanac i uopće pripadnik nekog drugog naroda osim arapskoga. Arapi su sve strance zvali ANäm, a one koji su tek počeli učiti arapski i koji su ga slabo govorili aNämiyy. Tako onda adžamija znači neiskusan, nevješt. Kako maškare mogu biti i lijepe i ružne, možda sam time raskrinkala jedan već odavno zaboravljen slavonski izraz za maškare, koje su htjele biti nešto neobično i nesvakidašnje. Djeci veselje, odraslima zabava. A prosvjetitelju Relkoviću još jedna »turska skula«. Danas smo, nažalost, dotjerali dotle da su na nekim izlozima dućana osvanuli natpisi: Maškarama ulaz zabranjen. Kao da kriminalcima za pljačke i razbojstva trebaju maske! Više ne stavljaju ni čarapu na glavu. Pištolji im daju hrabrost, uzdrman sustav vrijednosti i poljuljan moral opravdanje. Zato mi je drago što poklade pamtim po djeci zamotanoj u plahte kako pjevaju susjedima za koji dinar, jabuku ili krafnu: Danas je fašnik / nama u čast / dajte nam krafne / terajte nas van!