Majstore poezije, piši i dalje!

Majstore poezije, piši i dalje!

Književna kritika o Slavku Mihaliću, prir. Branimir Donat, Dora Krupićeva, Zagreb, 2002.

Naša aktivna, medijski upadljiva i publici dopadljiva suvremena književna scena, koja je književnost izvukla iz osamljenih i patetičnih sobičaka i oživila je u kavanskim prostorima, možda je i nehotično svojim prozaičnim i reklamerskim krilima odgurnula u zapećak ionako osamljenu poeziju. Novi književnomedijski naraštaj koji je niknuo s FAK-om voli se obraćati na svojim kavanskim tulumima živoj, a ne imaginarnoj publici, voli u književnosti, kao u kazalištu, jednako predstaviti likove i riječi. Pomodni književni teatar koji vodi dijaloge s masovnom publikom, trenutačno je daleko popularniji od monodrama. Poezija u kojoj se pjesnik vrti u labirintu osobnih potraga, a ne nalazi puta do zavodljivoga tržišta, trenutačno može posve potonuti, u vrtlogu književnoga reklamerstva, koje je Miroslav Šicel ocijenio kao fenomen sociologije književnosti.

No, ipak, na kraju postoje samo dobra i pomodna književnost, a prosuđuje najsporiji i baš stoga najlukaviji kritičar — vrijeme. A vrijeme je zagrlilo i mnoge pjesnike koji su svoj poetski svijet, kao i osobno iskustvo, gradili i protezali polagano, iznutra, izvan svih književnih modela, trendova, dokazujući da se ipak preko trnja dolazi do zvijezda. Mnogo bolje nego s naglo upaljenih zvijezda sići do trnja! Nije li jedan od najboljih primjera za tvrdoglavu samosvojnost, Tin Ujević, koji je ironično odbio pristupiti nadrealističkom pokretu dvadesetih, iako mu se ulizao beogradski časopis »Svedočanstva« reklamerskim tekstovima, iskazujući sve moguće avangarde sam, u osobnoj raspojasanoj oazi svoje kreativnosti.

Fenomen poezije

Jedan od takvih hrvatskih pisaca, čiji je snažni individualizam čak drugima nametnuo model pisanja, jest svakako i Slavko Mihalić, »možda naš jedini suvremeni pjesnik kojeg i najširi krug čitatelja treba stalno držati na oku i provjeravati«, kako je Mihalića ocijenio jedan od njegovih najuglednijih kritičara, Antun Šoljan. Postići poezijom, u kojoj se pisac zaklanja od svijeta u svoja skrovišta, gotovo prozni uspjeh, dobiti tisuće pozitivnih epiteta i etiketa (najlucidnijega poslijeratnog hrvatskog pjesnika, najdubljeg evokatora egzistencijalizma u modernoj hrvatskoj lirici, itd), doista je rijetki fenomen. Eto, i poezija, i »put u nepostojanje« (kako glasi naziv jedne Mihalićeve zbirke), i kada »nikoga pod nama, ni nad nama nigdje nikog nema«, kako govore pjesnikovi stihovi, može se zavući među publiku, ući u antologije, osvajati prva mjesta na repertoaru. Opsežna knjiga Književna kritika o Slavku Mihaliću u izdanju Dore Krupićeve, ili zbornik sedamdesetak kritika koje je sabrao i pogovorom popratio Branimir Donat, samo je još jedan vrijedan prilog slavljenju izgrađenoga Mihalićeva opusa, koji je dobio i tri cjelovite knjige — one Vlatka Pavletića, Ante Stamaća i Tee Benčić.

Da je Mihalić, od svoje prve zbirke Komorna muzika (1954) pa do Sabranih pjesama (1998), prošao i povijesni put, pokazat će mnoge formulacije koje su već prešle i u definicije. On je »nedvojbeno pjesnik na čijim plećima leži najteže breme egzistencijalne zabrinutosti i povijesne odgovornosti hrvatskoga pjesništva druge polovice 20. stoljeća«, piše Branimir Donat, on je »najveći majstor slobodnog stiha u našem suvremenom pjesništvu«, podcrtat će Hrvoje Pejaković, a gotovo svi će uzvisivati njegov vješti spoj nemirnog, zagubljenog svijeta i narativnog, čitljivog stiha, u kojem je važniji puni sadržaj od zavodljive stihotvorske igre. Krsto Špoljar ocijenit će ga kao pjesnika koji, najviše od svih u svojoj generaciji, radi na misaonom izgrađivanju pjesme, na uživljavanju poezije u konstatacijama, a povezat će ga tako i sa svijetom A. B. Šimića, dok će većina drugih njegova nadahnuća povezivati s Tinom Ujevićem. Mihalićeva egzistencijalna lutanja, u kojima, i kad su najcrnja, postoji uvijek neka ekstaza izdvojenosti, ili uzvišeno samotnjaštvo, u duši, u bezimenim tramvajima i na praznim ulicama, doista podsjećaju na Tinove ode Samoći, u kojima se i razvija zavodljivi život duše. »Život je već postavio toliko pitanja na koja će Samoća odgovoriti u svojoj tišini« — piše Tin u svom najpopularnijem eseju Ispit savjesti, a na tragu takve samotnjačke poezije, u kojoj se prepleću ponori života i uzleti pisanja, rasla je i izrasla i poezija Slavka Mihalića.

Usklične kritike

Knjiga Književna kritika o Slavku Mihaliću predstavlja ga i kao rijetkoga hrvatskog pisca kojeg su na polustoljetnom književnom, introvertiranom putu pratile uglavnom usklične kritike. Iako ga se može svrstati u generaciju hladnoga rata šezdesetih, koja je iskazivala egzistencijalnu zabrinutost motivima straha, praznine, tjeskobe, iako je prvobitno pripadao i »Krugovima«, Mihalić je ocijenjen kao pisac koji nije nastavljao, nego je vlastitom poetikom možda i nesvjesno začeo model poratnoga hrvatskog pjesništva. Ako bi ga već trebalo razapeti između nekakvih stilova, moglo bi se reći da se on, nakon tada popularnih stihova Jure Kaštelana ili Vesne Parun koji sadrže »klasičnu ponesenost životom« (I. Frangeš), vratio svojom monotonom, skeptičnom poezijom kranjčevićevskom pesimizmu. Ali, naći će se u ovoj knjizi i neobično vedrih oda Mihaliću, primjerice, iz Tenžerina pera. Tenžera ga je, pišući o zbirci Pohvala praznom džepu, proglasio pjesnikom Zagreba, pjesnikom koji je izveo hrvatsku poeziju iz patetičnih soba, emotivnih raskošnih malih kazališta, u grad, na razdrte ulice, na tužne trgove, zamjenjujući tako romantizam otuđenih masovnim romantizmom.

Iako je dobitnik mnogih nagrada, koje su okrunjene Nagradom Vladimir Nazor za životno djelo (1997), iako je doživio nekoliko izdanja svojih sabranih ili izabranih pjesama, iako je dobio mnogo više riječi no što ih je napisao. Mihalić, kako je pisao Šoljan, zaslužuje stalno ovjerovljivanje opusa. Unatoč tome što je njegov egzistencijalni strah uvijek u odnosu prema zbilji (najekstremniji je primjer i najviše spominjana pjesma, Majstore, ugasi svijeću, napisana u doba hrvatske šutnje), ono što ga je održalo jest ipak univerzalizam. Ujević piše u eseju Mrsko ja da je pjesništvo proces utapanja osobne svijesti u širu ljudsku savjest. A Šoljan je, pišući o Mihalićevoj poeziji, zapisao: »Dok je čitam, meni se čini da u njoj nalazim i svoju sudbinu, kao da je od istog Krojača.« Mihalić na tragu Ujevića? Ili, ipak, Ujević i Mihalić u zajedničkom, a nedogovorenom, općeljudskom, vrtoglavom rondu života!

Lada Žigo