Kraljevsko priznanje španjolskome majstoru

Kraljevsko priznanje španjolskome majstoru

José Rafael Moneo ovogodišnji je dobitnik Kraljevske zlatne medalje, najuglednije britanske arhitektonske nagrade, koju na prijedlog Kraljevskoga instituta britanskih arhitekata (RIBA) dodjeljuje britanski suveren. Royal Gold Medal ustanovila je kraljica Viktorija davne 1848. kao priznanje za životno djelo istaknutom arhitektu, pojedincu ili skupini ljudi, »čiji rad unapređuje arhitekturu« i od velika je međunarodnog utjecaja, što djelo španjolskog arhitekta nedvojbeno jest

Jedan od vodećih svjetskih arhitekata u četiri desetljeća dugoj karijeri ostvario je impozantan opus realizacija raznih tipologija na objema stranama Atlantika, za koje je primio brojne nagrade, uključujući Pritzkerovu i Zlatnu medalju UIA. U obrazloženju Mohsen Mostafavi, jedan od članova žirija, navodi kako je Moneo »najbliži utjelovljenju naše predodžbe o renesansnom arhitektu — praktičar, učitelj, teoretičar, kritičar, istinski znalac umjetnosti. Njegov rad nije samo užitak za oko nego uvijek potiče na razmišljanje.«

Madrid i Barcelona

Moneo je rođen 1937. u gradiću Tudela, u sjevernošpanjolskoj provinciji Navarra, ali je veći dio života vezan uz Madrid, gdje 1961. završava arhitektonski studij. Znanja je stjecao u danskom uredu Jorna Utzona (1961-62) te kao stipendist Španjolske akademije u Rimu (1963-65) i njujorškog Instituta arhitekture i urbanističkih studija (1976-77). Zarana, već po povratku iz Rima, započinje akademsku karijeru. Bio je profesorom na dvije najvažnije španjolske arhitektonske škole, u Madridu i Barceloni, a od 1985. do danas kontinuirano podučava na arhitektonskom odjelu Sveučilišta Harvard, kao nasljednik velikoga Josepa Ll. Serta.

U svom stvaralaštvu primarno je zaokupljen trajnošću i tvarnim karakterom arhitekture, što većina današnjih mladih arhitekata, zadojenih digitalnim tehnologijama i virtualnom zbiljom, doživljava kao passé teme, smatrajući pritom njegove strategije tradicionalne arhitektonike konzervativnim. No Moneo je uvjeren kako »istinski realitet građevine treba tražiti u njezinoj trajnoj opipljivoj prisutnosti, koja govori o arhitektonskim principima sakrivenim iza konstrukcije«. Prema njegovu shvaćanju arhitektura ne egzistira izvan fizičke stvarnosti, a bavljenje materijalom i tehnikama gradnje jednako je važno za njezinu trajnost koliko i autorova vizija i koncept.

Za Monea je arhitektura kreativna ekspresija vremena i mjesta, ukorijenjena u povijesti i neposrednom fizičkom okolišu. Stoga su njegova ostvarenja uvijek kontekstualna, ali u suptilnoj transpoziciji kroz harmoniju i ritam arhitekture. U kreativnom postupku Moneo filtrira ideju kroz specifičnosti lokacije, namjene, forme, klime i drugih obilježja projekta, a konačni je rezultat unikatnost svake građevine, istovremeno prepoznatljive po jedinstvenu autorovu rukopisu koji karakterizira cjelokupni opus vrlo široke palete — rezidencije i stambene zgrade, muzeje i galerije, željeznički kolodvor i zračnu luku, tvornicu, hotel, banke, koncertnu dvoranu i kongresni centar, gradsku vijećnicu i druge uredske zgrade.

Tekstura španjolskoga sunca

Moneovo stalno istraživanje intrepolacije arhitekture u zatečeni (i najčešće artikulirani) kontekst doživljava vrhunce u mnoštvu istaknutih javnih građevina, napose muzejske tipologije. Tako je govor oblika Nacionalnog muzeja rimske umjetnosti u Meridi (1980-86) transpozicija antičkih ruševina na kojima je sagrađen. Osim što lucidno prezentira arheološke nalaze, uz maestralnu uporabu svjetla, Moneo evocira duh starorimske arhitekture vlastitim vokabularom bez doslovnih citata, uporabom materijala (rimska opeka) i lučne konstrukcije, a u adaptaciji madridskog Thyssen-Bornemisza muzeja (1989-92) apostrofira red i mjerilo palače iz 18. stoljeća u koju je insertiran. Kreativni odnos prema povijesnom kontekstu manifestira gradskom vijećnicom u Murciji (1991-98), čije je glavno pročelje nepravilnom ortogonalnom igrom kamenih stupova i greda odjek barokne grandece jukstaponirane katedrale. Mediteranski škrta i stroga kubična forma vijećnice naglašena je uporabom lokalnog lumaquela pješčanika, čija tekstura i solidnost odzvanja na intenzivnom južnošpanjolskom suncu.

U dijalogu sa zatečenim Moneo je uvijek inovativan i iznenađujući. U geometriji i prostorno-tvarnoj kakvoći muzeja Miróove zaklade u Palmi de Mallorca (1987-92) zamjetni su utjecaji mediteranskog modernizma i mjesne tradicije, a zvjezdolika topografija galerije transpozicija je slikarevih nadrealnih figura. Ipak esencija građevine sadržana je u njezinu fortifikacijskom karakteru kao energičnoj reakciji na agresivni preizgrađeni okoliš. Majstorska uporaba svjetla uključuje niz rješenja, od fasadnih kamenih brise-soleila za zaštitu od osunčanja, preko uporabe alabasterskih skrinova (preuzetih iz bizantskih crkava) kao filtra za kontrolu i modulaciju prirodnog svjetla do krovnih nadsvjetla za meko difuzno osvjetljenje.

I u ostalim muzejskim građevinama Moneo je ponajprije zaokupljen manipulacijom svjetla, volumena i kakvoće materijala, razvijajući koncept muzeja kao labirinta dobro osvijetljenih i proporcioniranih soba. Njegovi muzeji redovito su složeni od serije neutralnih zatvorenih kontejnera, različitih veličina, osvijetljenih krovnim lanternama, komponiranih u rasponu od kompaktnoga hermetičnog palazza po uzoru na model španjolskog alcazara (dogradnja Muzeja lijepih umjetnosti u Houstonu, 1993-2000), do rastresite zrnate strukture što reflektira topografiju terena (Moderna Museet u Stockholmu, 1991-98).

Ubrizgavanje urbaniteta

Ikonički značaj arhitekture evidentan je u minimalističkom monumentu dvaju translucentnih staklenih kubusa stalno promjenjive pojavnosti (ovisno o mijenama svjetla i vremenskih prilika) auditorija i kongresnog centra Kursaal (1991-99), što dominira obalom San Sebastiana, a napose u posljednjem ostvarenju katedrale Naše Gospe od Anđela u Los Angelesu (1996-2002). Do sada najimpozantniju Moneovu američku realizaciju obilježuje složenost rješenja — od odnosa prema magistralnoj prometnici i izazova formiranja novoga javnog prostora do izbora materijala/konstrukcije i promišljanja karaktera sakralnosti na početku novoga tisućljeća. No ono što taj projekt čini važnim ubrizgavanje je snažne doze urbaniteta u amorfnu metastazirajuću kalifornijsku aglomeraciju, koju je upitno dalje nazivati gradom, čime se potvrđuje gradotvorni karakter Moneove arhitekture.

Vinko Penezić