Klinasto lijepo

Klinasto lijepo

Još se jedanput potvrđuje da je prošlost, iako smještena u muzej — aktualna, primjenjiva i lijepa te da je, u najmanju ruku, šteta zanemariti je. Već sam pogled na izložbu, s brojnim primjercima originalnoga takozvanog klinastog ruha, sačuvana u Istri do 20. stoljeća, te golemom komparativnom (slikovnom i dokumentarnom) građom, koja ne zanemaruje ni jedan pedalj europskoga tla na kojemu se klinasto ruho nosilo, u golemu vremenskom rasponu — od prethistorije do 20. stoljeća — rječito pokazuje o kakvoj je pojavi, zapravo, riječ

Prvi izazov važne izložbe u Etnografskom muzeju u Zagrebu već je sam njezin naslov — Klinasto ruho. Dok je, primjerice, za klinasto pismo čuo (i ponešto o tome učio) svaki iole obrazovan čovjek, za klinasto ruho znaju uglavnom etnolozi. Da nije tako, zar bi se moglo dogoditi da već četiri mjeseca traje antologijska izložba Klinasto ruho — nastajanje i postojanje na primjeru Istre, a da se o njoj malo pisalo i malo govorilo. Šteta, jer riječ je o golemu pothvatu Etnografskog muzeja u Zagrebu i golemu dometu istaknute hrvatske etnologinje dr. Jelke Radauš Ribarić, autorice izložbe.

Još se jedanput potvrđuje da je prošlost, iako smještena u muzej — aktualna, primjenjiva i lijepa te da je, u najmanju ruku, šteta zanemariti je. Već sam pogled na izložbu, s brojnim primjercima originalnoga takozvanog klinastog ruha, sačuvana u Istri do 20. stoljeća, te golemom komparativnom (slikovnom i dokumentarnom) građom, koja ne zanemaruje ni jedan pedalj europskoga tla na kojemu se klinasto ruho nosilo, u golemu vremenskom rasponu — od prethistorije do 20. stoljeća — rječito pokazuje o kakvoj je pojavi, zapravo, riječ. Pritom uvjerljivo svjedoči i o važnosti Istre, kao milenijske čuvarice još jednoga kulturnog fenomena važna za mnogo šire područje od onoga koje sama pokriva.

Zvonolika elegancija visoke razine

Da otkrije svu važnost i posebnost klinastoga ruha, dr. Jelki Radauš trebala su desetljeća ustrajna rada. Ona je, naime, još kao mlada etnologinja istraživala ponajprije tradicijsku odjeću na tlu Hrvatske. Zatim se posvetila istraživanju narodne nošnje Istarskog poluotoka, a potom je godinama istraživala istarsku žensku narodnu nošnju. Toj je temi posvećena i njezina doktorska disertacija (1965), a i reprezentativna knjiga (Ženska narodna nošnja u Istri) izdana 1997. Kad znamo koliko je raskoši i ljepote u narodnoj nošnji nekih dijelova Hrvatske (sjetimo se samo slavonske narodne nošnje!), gdje prevladavaju skupocjene tkanine, višebojni vezovi, nježne čipke, a i nakit od plemenitih metala i rijetkih perli kao sastavni dio nošnje — pitamo se što je to u istarskoj skromnoj, nošnji privuklo dr. Radauš da joj posveti svoja životna istraživanja?

Odgovor daje izložba.

Postav mlade dizajnerice Nikoline Jelavić Mitrović, već od sama ulaza u izložbenu dvoranu, očarava oko remek-djelima nošnje istarskih žena s kraja 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća, do kada se ona nosila. Privlače jednostavne, a opet nevjerojatno elegantne halje, mahom načinjene od jednobojne smeđkaste ili mrke tkanine, s bogatim zvonolikim skutima i uskim ramenima, katkad s rukavima, katkad bez njih, ponekih sprijeda rastvorenih poput kaputa ili bez toga izreza... Neke od halja imaju donji rub ili borduru u drugoj boji, obojene manšete u plavoj ili crvenoj te tanku traku oko vrata u istoj boji, dakako... Neke su u struku skupljene pojasom, tkanim u drugoj boji od sukna od kojega su načinjene, a neke se od ramena naniže šire u slobodnom padu... Nema bojazni da će kreatorice tih sukanja, kako ih narod zove u jednom dijelu Istre, a modrina ili mrdina u drugom, te surica u trećemu — pomiješati boje na ukrasnim detaljima i tako, ne daj Bože, stvoriti neukusni nerazmjer u ukrašavanju.

Neslućene mogućnosti kombinacija

Barem desetak različitih modela, u malim, katkad neznatnim nijansama (varijantama), za svaku namjenu, ima različit naziv. Tako se, primjerice, modrina (ili mrdina) od smeđega sukna, s plavim manšetama i plavom bordurom u donjem dijelu, zove mrdina na žalost. Druga pak, s crvenim manšetama, crvenim rubom i crvenim ukrasom oko vrata jest mrdina na radost. Prvu su, kao što se iz naziva može naslutiti, nosile postarije žene, a i one koje su za nekim žalovale, a drugu nevjeste i mlade žene pred kojima je život. Ispod brojnih varijanti sukanja nosile su se duge bijele košulje, s dugim rukavima, nabrane u gležnju, pa se toga sklada i ljepote ne bi mogao postidjeti nijedan slavni modni dizajner!

Različite, makar samo u detaljima, sve te halje bogate istarske zbirke imaju nešto zajedničko.

Zajednički im je klin ili više klinova (po kojima su i dobile ime), izrezanih po duljini tkanine i umetnutih u vertikalne rezove suknje, tj. modrine ili surine. Klinovi su se umetali tako da se vršak zabijao u gorni dio suknje (poput klina!), dok je širi dio bio okrenut prema dolje. Tako se dobivao zvonolik oblik suknje, a o broju ugrađenih klinova ovisilo je koliko će suknja imati bogatih zvonastih nabora.

No, da je izrezivanje i umetanje klinova složen posao i da zahtijeva višu razinu proizvodnje odjeće, uvjerava nas dr. Jelka Radauš brojnim primjerima, neprestano upoređujući izradu odjeće s razinom tehnike tkanja, to jest s mogućnostima tkalačkog stana, s obzirom da podrijetlo klina seže u prethistoriju, navodi da se »još u brončano doba, kad se već rabio nož, mogla roditi misao o klinu, tj. o njegovu umetanju, kako bi se odjeća mogla proširiti u njezinu donjem dijelu«. Na primjerima arheoloških nalaza, poglavito na nekim prethistorijskim idolima, ona uočava klinove u odjeći, tek sumarno naznačene. Klinasto se ruho pak proširuje diljem europskog kontinenta u doba seobe naroda (od 6. do 8. stoljeća). Tako ga, primjerice, Normani, Angli i Sasi šire zapadnom Europom i Britanskim otočjem, Langobardi ga prenose iz istočne Europe u sjevernu Italiju, a Vizigoti čak do Španjolske. Kao prastari element klinasto je ruho bilo prepoznato i u slavenskih naroda — Čeha, Moravaca, Rusa i Hrvata.

Najeuropskija izložba

Najstarija klinasta odjeća u Istri zabilježena je u 13. stoljeću. Nju nosi sv. Sofija, zaštitnica Dvigrada, na reljefu propovjedaonice istoimene dvigradske crkve, prenesene nakon raseljavanja Dvigrada u 17. stoljeću u crkvu sv. Silvestra u Kanfanaru. Svetičina odjeća pada u bogatim naborima do poda, a umetnuti su klinovi jasno vidljivi. Smatra se da je svetica odjevena u odjeću koju je hrvatsko stanovništvo u Istri nosilo u 13. stoljeću, pa je taj dokaz o klinastom ruhu iznimno važan. Klinasta odjeća zabilježena je i na reljefnim likovima žena na kustodiji u Vrhu kod Buzeta, s glagoljskim natpisom koji otkriva da je kustodiju izradio majstor Benko iz Sučerge (sjeverna Istra) 1463. Impozantne primjere klinaste odjeće, s raskošnim zvonolikim padom u donjem dijelu, prikazao je i Vincent iz Kastva na freskama u Bermu 1474. Slikar je na freski Pohođenje Marije Elizabeti ženske likove odjenuo u raskošne i bogato nabrane haljine, od skupocjene tkanine s uzorkom, kad je klinasto ruho već postalo modom visokoga društva u Europi. Na freskama u Hrastovlju kod Kopra (slovenski dio Istre), koje je naslikao Ivan iz Kastva 1490, lik Eve koja doji djecu odjeven je u klinastu suknju koja pada u bogatim naborima.

Autorica izložbe prilaže i primjere klinastoga ruha izvan Istre, iz drugih dijelova Hrvatske. Jedan je od najimpozantnijih primjera nedvojbeno sa splitke krstionice, kultnoga reljefa iz 11. stoljeća koji prikazuje hrvatskoga vladara na prijestolju. Lik dostojanstvenika s kraljeve desne strane i podložnika koji leži uz kraljeve noge odjeveni su u — klinasto ruho! A sudeći prema bogatim naborima kraljeve odjeće, koja pada između koljena, najvjerojatnije je i njegova halja — klinasta!

Da su klinastu odjeću poznavali i drugi narodi, imamo više dokaza. Tako je, primjerice, klinasto ruho, vrlo slično istarskomu, prepoznato u vikinškim naseljima na Grönlandu, od 11. do 15. stoljeća. Vikinški grobni nalaz izvrsno sačuvane ženske odjeće svjedoči o sličnosti te odjeće s istarskom. Prekrasni primjerak ženske haljine krojene na klinove, pronađen u vikinškom grobu, pokazuje jednaka obilježja kao i istarska ženska nošnja, a datira najkasnije iz 15. stoljeća.

Nakon križarskih ratova u kasnom srednjem vijeku klinasto se ruho prilagođuje širokim istočnjačkim tkaninama. U to doba nastaje moda visokih društvenih slojeva, zabranjena prostom puku, a njegov najotmjeniji oblik pojavljuje se u tzv. burgundskoj modi. Dokaz takve odjeće autorica nam daje na burgundskoj tapiseriji iz kasne gotike, gdje je ženski lik odjeven u raskošnu opravu, krojenu na — klinove! No, s takozvanom burgundskom modom, u kasnom 15. stoljeću, u Europi napokon nestaje klinasto ruho.

Ali ne i u Istri i još u nekih srednjoeuropskih naroda!

Klinasto se ruho, naime, sačuvalo do prvih desetljeća 20. stoljeća jedino kao folklorno ruho na periferiji njegova nekadašnjeg rasprostiranja. Sačuvali su ga Hrvati u Istri, Slovenci na jugozapadu, Rumunji u Transilvaniji, a Ukrajinci, Bjelorusi te Laponci u Skandinaviji. U tko zna kojem trenutku to se ruho prenijelo i u zapadnu Afriku, u pleme Hausa, što je svojevrsni kuriozitet, proširivši se tako na još jedan kontinent.

Svim tim pojavama klinastoga ruha dr. Jelka Radauš posvetila je dužnu pozornost, usporedila ih s ruhom u Istri, tražeći im zajednički korijen. Na taj se način njezina studija o jednoj »naoko lokalnoj pojavi« pretvorila u dokaz »o vjekovnoj povezanosti i isprepletenosti različitih kultura u Europi«, kako to naglašavaju u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Istarski je primjer pritom uvjerljiv dokaz rijetke postojanosti u čuvanju kulturnog blaga tijekom stoljeća. Stoga je ovo doista najeuropskija izložba koju je Etnografski muzej dosad priredio, kako je to naglasio i Damodar Frlan, ravnatelj muzeja, u uvodu kataloga izložbe, a mi bismo dodali — aktualno najeuropskija u Zagrebu.

Elena Cvetkova