Kliješta za smisao

Kliješta za smisao

Zvonimir Mrkonjić, Gonetanje gomile, DHK, Zagreb, 2002.

U knjizi Gonetanje gomile gotovo zanimljiviji od same poezije — nastale uostalom u osamdesetima — tekst je autorova pogovora, poput neke vrste opravdanja, teorijskoestetske ispovijedi o vlastitom radu. Taj tekst nosi jednu drugu, iza osebujnog stila izlaganja (i čak mjestimice nejasnog) skrivenu poruku. Zvonimir Mrkonjić — poznati pjesnik i izvrstan teoretičar poezije — u obrani pjesme u prozi kaže da je u jednom trenutku tijekom sedamdesetih jezik bio pretvoren u klauna od strane zbilje, to jest od cinizma vlasti. Tako je taj jezik izgubio moć, svoju pojmovnu logiku, budući da je bio unižen do besmisla. Stoga su pjesnici odlazili u nerazumljivo, kao u jedini mogući oblik otpora koji je barem kriptosimbolički rušio stabilni poredak. Rušio ga je tako što nije govorio o njemu (premda taj način nije bio baš odveć učinkovit). Bio je to poredak u kojemu je sve bilo jasno kao dan, teorijski je bio razrađen do u najsitnije detalje, a ipak je zbilja (nepisana realnost) bila puna prijetvornosti.

Tijekom devedesetih dogodila se suprotna stvar. U zahtjevu za istinom o društvu niz je pisaca i pjesnika (u koje se i sam ubrajam) učinilo suprotno. Prevrnuli smo paradigmu i počeli doslovno opisivati stvarnost. To je bilo u inat ratu i društvenoj stvarnosti, koja je propagirala jednu novu vrstu cinizma. Estetski rečeno: stvarnost je tad pisala bolje romane nego imaginacija.

Jezik — oružje političke borbe

No ta je idila kratko trajala. Jezik se sve više pretvara u novo oružje političke borbe. Sad su stvari u odnosu: jezik — cinizam političkih opcija gotovo jednako teške. Jer povijest nas uči, ljevica je u jeziku mnogo jača i moćnija nego desnica. Znatno je teže imenovati lijeve propuste — jer iza ljevice stoji dugogodišnja praksa simbolizacije i takozvana tradicija. Stoga je za vrijeme desnice bilo lakše opisati istinu (realnost) — trebali ste samo opisati ono što vidite (naravno, za to je trebalo hrabrosti). Međutim u slučaju ljevice stvari su podignute za još jednu razinu.

U slučaju eventualnog krajnje lijevog cinizma (danas ipak nemogućeg u totalnom obliku) ne možete jednostavno opisati istinu — jer je intelektualno područje već tradicionalno lijevo — nego se morate boriti za duhovni azil, za zatvoreni kovčeg (kako kaže Mrkonjić), za metaforu (nije li Orwell bio majstor, ne metafore, nego metaforizacije teksta?).

Drugim riječima: za borbu protiv desnog cinizma dovoljna je građanska hrabrost, a za borbu protiv lijevog cinizma potrebna je i intelektualna hrabrost. Ili, kao što je rekao Danilo Kiš, za pisanje nisu dovoljna samo muda. Sjetimo se i da je Krleža bio digao glas protiv socrealizma pa da je bio isključen iz Partije (1940-48) kao natražnjački i buržujski. Tu nam je iskustvo Mrkonjića dragocjeno. On svjedoči o povlačenju u stanovite zatvorene prostore slobode, prostore tajni, individualno organizirane svjetove — za razliku od tvrdog socrealizma i njegovih novijih varijanti.

Ionizirano polje

Sve to odnosi se na takozvane estetske sukobe u kulturnom miljeu. Zašto je naša književna scena toliko ispolitizirana? Ne znam. Neko vrijeme među političarima i novinarima često se mogla čuti izreka: pustimo inicijativu stučnjacima: povijest povjesničarima, kulturu kulturnjacima. Međutim, pokazalo se da su stručnjaci jednako ispolitizirani kao i političari, neki čak i gore. Zašto se stvari tako razvijaju, zašto nema dovoljno široka konsenzusa oko eventualnih umjetničkih vrijednosti, nego samo oko političkih, ne znam točno. Vjerojatno zato jer se iza političkih stavova (i desnih i lijevih) mnogi loši pisci mogu švercati, a neki bolji mogu tražiti predah ukoliko nemaju nadahnuća. Mogu povući jednu paralelu s likovnošću: svaki mladi umjetnik koji završi akademiju ili odluči izlagati stupa u polje nevjerojatno apsurdne, ali oštre borbe između slikara i ne-slikara (slikari protiv performera i konceptualaca). Isto tako svaki mladi pisac, ukoliko se odluči pisati i objavljivati, stupa u vrlo ionizirano polje političke borbe, u kojemu će njegova možda sasvim estetska nastojanja biti preoznačena i prevrednovana kroz čisto političke koncepte. To je prilično razumljivo u novinarstvu, ali u književnosti, teško. Zašto je to tako? Zašto naš kulturni vrh ne cijeni individualne napore pojednica da se izrazi umjetničkim tekstom, nego samo prinose pojednica općem cilju, to jest prinose pojedinca (nakon polarizacije) našoj stvari? Ne znam.

Tektonika naslaganoga kamenja

No, da se vratimo na Mrkonjićev tekst. On u biti tematizira već rečeno, samo na skriveni način, tako da se interpretator mora dobrano potruditi i kliještima vaditi smisao. Sad, može netko reći da ovo što sam napisao i nije smisao Mrkonjićeva teksta Gonetanje gomile; možda i nije, možda je tamo zaista samo opisana tektonika naslaganog kamenja, kao i moralno metafizička dilema da li se bolje nalaziti ispod ili iznad gomile (nalaziti se ispod gomile, a to je mjesto koje Mrkonjić bira, također je neka vrsta azila). Možda, ali autor se potrudio da nam ne reče i nešto više, stvari je zaista ostavio otvorenima, a to je vjerojatno bila onodobna pjesnička sloboda. I na kraju je popis svojih djela iznio spiralno kao da je i tu riječ o gomili.

Rade Jarak