Juriš na tvrđavu

Juriš na tvrđavu

Asian Dub Foundation, Enemy of the Enemy, Labels/Dallas Records

Iznimna kvaliteta pjesme najbolje se može odrediti onim čudnim osjećajem, kada vas za njezina trajanja prolaze trnci. Rijetke su to pjesme, i uglavnom pripadaju u antologiju rock glazbe. No, još su veća rijetkost albumi koji od prve do posljednje pjesme proizvode takav osjećaj. S novim albumom londonske skupine Asian Dub Foundation, koji su prešli put od glazbeno-edukativnih aktivista azijatske zajednice u Londonu, pa do uloge glasnogovornika antiglobalizma i ljevičarsko-nesvrstane retorike, upravo smo dobili tako izniman diskografski uradak. Zauzimanje tako jasne i programski zadane glazbene pozicije počelo je nakon njihova albuma Community Music, kada je bend napustio frontman (iako se o takvoj poziciji unutar ADF može govoriti samo uvjetno) Deedar Zaman, a osvježenje je došlo s novim članovima — mladim reperima Aktarom i Speksom, te bubnjarom Rockyjem Singhom. Spomenuta je trojka u bend stigla iz azijskog alter-kulturnog centra, čiji su sporedni projekt prije desetak godina bili i ADF.

Nova se postava izbrusila na brojnim koncertima i tek onda ušla u studio s poznatim producentom Adrianom Sherwoodom — rezultat je remek-djelo koje dugo nećemo vaditi iz svojih CD-playera. Nova postava nije monogo utjecala na dobro poznat zvuk benda — i dalje je riječ o frapantno originalnoj i eksplozivnoj mješavini elektronskih jungle-ritmova, dub-reggae basova, žestokih gitara, indijskih etnoelemenata te britke ulične, svima razumljive, poetike.

Angažirana glazba danas vrlo često znači puko prenemaganje i stilizirani pucanj u prazno. Međutim, ADF bez problema pogađaju metu u sridu, a žednu uhu jamče melodije, ritmove i aranžmane koji zvuče uzbudljivo i nakon višestrukoga preslušavanja albuma.

Album se otvara genijalnom Fortress Europe. Riječ je o vrlo uvjerljivoj negativnoj utopiji u koju lagano i sigurno klizi novi europski poredak. U takvoj podjeli karata stradavaju samo zemlje koje nisu zaštićene bedemima moćnog giganta. La Haine je posveta istoimenom filmu mladog i iznimno darovitoga francuskog redatelja Mathieua Kassovitza, koji je poznat i našoj publici. Tempo i dinamika smiruju se u dub-blues pjesmi 1000 Mirrors. Riječ je o britkoj replici na tabu temu nasilja u obitelji, a tom prekrasnom pjesmom dominira izniman vokal Sinead O’Connor, potpomognut lirskim gitarskim solima Eda O’Briena iz Radioheda. Minijatura Blowback odlično ironizira CIA-ine mutne poslove, a 19 Rebbellions progovara o tragičnom pokolju političkih zatvorenika u Brazilu 1992.

Iako će tvrdokorniji pripadnici no logo generacije zamjeriti ADF-u nešto mekši zvuk nego što je to slučaj bio na prijašnjim albumima, ostaje nedvojbena činjenica da će i oni doći na svoje, ponajviše u pjesmama Power to the Small Massive, Enemy of the Enemy i već spomenutoj Fortress Europe. Ukratko, Enemy of the Enemy album je od kojeg zastaje dah i izdanje koje traži istaknuto mjesto u kućnoj zbirci.

Tegoban povratak

Massimo Savić, Massimo, Aquarius Records

Skepsa vezana uz povratak nekada slavnih izvođača na scenu pokazuje se nažalost opravdanom. Rijetki su slučajevi kada, uzimajući u obzir i strane i domaće izvođače, povratnički album bude ravan prijašnjima. Nesmiljene činjenice pokazuju da ni novi album Massima Savića, jednostavnog naziva Massimo, nije ni blizu njegovim nekadašnjim uspjesima, ponajviše onima vezanim uz djelovanje u grupi Dorian Gray.

Jasna je stvar da je Massimo pjevač vrhunskoga kalibra, o čijem je glasu i izražajnosti napisano već dosta pohvala. Uz pjevački talent, Massimo je neosporno i gitaristički vrlo kompetentan. No, svi ti plusevi padaju u vodu jer se Massimo apsolutno ne snalazi u izbori građe za album i skladatelja.

Teško je, gotovo nemoguće, na albumu naći makar i jednu pjesmu koja drži vodu, odnosno ima suvisao refren. Najčešće je tu riječ o općim šlagerskim mjestima, a tekst bez prestanka robuje slaganju plitkih i banalnih rima. Sve u svemu izbor Srđana Sekulovića kao jedinog skladatelja i tekstopisca, na povratničkom albumu, velika je greška, koja bi mogla ispasti preskupa.

Uz zamjerke valja istaknuti i neke dobre elemente. Album svakako ima dobrih trenutaka. Ponajprije je tu riječ o bravuroznim vokalnim stilizacijama, usporedivim s onima Davida Bowieja i Scotta Walkera ili, ako se zadržimo na domaćem terenu, onima Damira Urbana. Također, aranžerski je posao vrlo dobar, no prenaglašene gitare i elektronika mjestimično potpuno gutaju redovito krhke melodije.

Najkvalitetnija pjesma na albumu je ona zaključna, Nauči me kako voljeti, jer je osim Massimova sjajnoga vokala obogaćena i začudnom klavirskom dionicom gostujućega Nikice Lesića.

Karijera Massima Savića definitivno dolazi pod znak pitanja, jer njegove nove pjesme sigurno ne mogu probuditi barem kakvu-takvu nostalgiju u starih obožavatelja. Istodobno najnovija zbirka pjesama najvjerojatnije neće ući u uho mlađim generacijama, a sve to znači da će Massimo na koncertima morati odigrati na sigurnu kartu — stare hitove.

Goran Jovetić