Gruntovnica mora iseliti iz NSK

Gruntovnica mora iseliti iz NSK

Činjenica je da se i u posljednjemu gradu koji ima sudsku zgradu sud buni ukoliko je u toj istoj zgradi gruntovnica, a mi smo je uselili ni manje ni više nego u Nacionalnu sveučilišnu biblioteku! Od velebnoga i fenomenalnog projekta koji je u potpunosti sve stvari rješavao, učinili smo hipoteku. Vjerujte mi, zbog toga me sram, neugodno mi je strancima reći što se dogodilo u dijelu NSK

S ministrom kulture Antunom Vujićem razgovarali smo o ključnim infrastrukturnim problemima zagrebačke i hrvatske kulture: smještaju Filmskoga centra i Hrvatske kinoteke, Muzičke akademije, Muzeja suvremene umjetnosti, Plesnoga centra, druge scene HNK u Zagrebu, novoj zgradi opere, pravima slobodnih umjetnika i odnosu prema Matici hrvatskoj.

Kako ocjenjujete prijedlog da se Filmski centar smjesti u Studentskom centru na prostoru današnjeg kina, te kako riješiti problem Hrvatske kinoteke kao neprikladno smještena dijela Hrvatskog državnog arhiva?

— Ta dva pitanja dio su jednoga problema. Ministarstvo kulture podupire rad više filmskih, ali i krovnih organizacija vezanih za film. Od Euroimagesa do raznih centara, arhiva, kinoteka i svih mogućih asocijacija za koje je teško utvrditi da li u tom mozaiku funkcioniraju na najbolji način. Zapravo nemamo jednoga jasnog sugovornika. Možda je i to bio razlog zašto se svojedobno nije dovršilo ono za što je postojala odluka da se dovrši i što bi na bitan način riješilo taj problem, a što istodobno smatram i svojim osobnim najvećim neuspjehom, premda nisam osobno kriv, a to je šira funkcija zgrade NSK. Tamo je trebalo useliti kompleksan audio-vizualni centar i arhiv koji bi obuhvatio i mogućnost dvorane za gledanje filma, što je bilo predviđeno. No, taj dio NSK zaposjela je Gruntovnica. Neopisiva je šteta što se to nije realiziralo, jer to je primarno rješenje. Tim prije što se govorilo o cijelom sustavu rješenja, vezano i uz blizinu zgrade televizije, a bilo je govora i o tehničkim elementima povezivanja.

Činjenica je da danas čovjek u Zagrebu nema gdje studijski pogledati filmove iz nacionalne ili opće baštine. Kada je prethodna vlada odlučila da pusti Gruntovnicu u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, onda nije bilo dovoljno povike da se to i ne dogodi a ova vlada zatekla je već preuređen prostor za Gruntovnicu. Ja sam i tada protestirao i protiv odluke sadašnje vlade, iako je tada argumentacija bila mnogo teže osporiva, a to je da se sada već sve ionako napravilo. Na taj se način odgodilo pitanje stvarnoga rješenja audio-vizualnog centra, što ja i dalje smatram ključnim pitanjem koje treba perspektivno riješiti na ovaj način.

Dakako dok nema onoga što bi čovjek htio, podupire i ono što se nudi i razumije se da ćemo poduprijeti ideju sa Studentskim centrom, ali stvarno rješenje je ovo i ne smijemo od njega odustati, zato što je to vezano i uz razvitak Nacionalne sveučilišne biblioteke kao kompleksa koji se i kreće, između ostaloga, prema audio-vizualnim zapisima, čega je sastavni dio i filmska produkcija. To je rješenje od kojega Hrvatska ne smije odustati, a prije ili poslije javiti će se mogućnost da se iseli Gruntovnica. Činjenica je da se i u posljednjemu gradu koji ima sudsku zgradu sud buni ukoliko je u toj istoj zgradi gruntovnica, a mi smo je uselili ni manje ni više nego u Nacionalnu sveučilišnu biblioteku! Od velebnoga i fenomenalnog projekta koji je u potpunosti sve stvari rješavao, učinili smo hipoteku. Vjerujte mi, zbog toga me sram, neugodno mi je strancima reći što se dogodilo u dijelu NSK. Kad sam pozivao na javnu potporu u prosvjedu protiv toga da se to dogodi, moram nažalost reći da su kolege iz filma, ali i druge javnosti, o tome šutjele. O tome postoji i trag, protestirao sam i pismeno vladi i javnosti kada se to dogodilo.

Dakle, ako bi se pitanje smještaja Filmskoga centra rješavalo u okviru SC-a, mi ćemo to poduprijeti, ali se od NSK kao prostora za smještaj Hrvatske kinoteke zbog toga ne smije odustati. Prenamjena neke kinodvorane, poput SC-a, koja bi se specijalizirala za filmove kinotečnog tipa i udomila Filmski centar, i dalje ostaje mogućnost, jer jedno drugo ne isključuje.

Nove su ideje korisne, ali dolaze nakon velikih propusta koji su učinjeni. Ministarstvo kulture ne raspolaže nikakvim prostorima u gradu relevantnima za to i rješenje treba tražiti na pravom mjestu, u prostorima koji su u tu svrhu i sagrađeni.

Grad je nedavno otkupio zgradu Ferimporta, a bilo je govora da bi tamo mogla biti smještena Muzička akademija. Kako vi gledate na to?

— Strašno je to da čovjek o nekoliko stvari mora davati slične odgovore. Opet se od gotovine radi dug. Svi relevantni faktori od urbanističkih do glazbenih i umjetničkih struktura najprije su se složili, da se nova Muzička akademija radi blizu Koncertne dvorane, u produžetku zemljišta koje je dijelom i vlasništvo Matice iseljenika, pa ga je ona čak bila voljna ustupiti. Umjesto toga, što je čak bilo i predmetom javne rasprave sa široko izraženim konsenzusom, sada imamo ovakve ideje. Potpuno razumijem gospodina Paraća koji bi sada možda prihvatio da mu se ponudi i sveučilišna bolnica, kod svih nevolja koje prolazi Akademija. Moram ponoviti, s mnogima, da je pitanje da li je ta zgrada najpovoljnija za takvu namjenu. Bilo je mnogih ideja oko te zgrade, jedna je da to bude muzej arhitekture, suvremenog urbanizma, dizajna, što bi zatvaralo muzejski sustav ovoga područja, a to je vezano i uz smještaj Nacionalnog povijesnog muzeja na Mažuranićevu trgu.

Bolno je da se stalno bavimo postsolucijama, a da rješenja koja imamo napuštamo da bi se onda stvorile nove polarizacije. Ponovno moram istaknuti da Ministarstvo kulture ni u ovom pitanju, kao ni u prethodnom, ne raspolaže fundusom prostora koji bi mogao ponuditi. Čak sam i sâm svojevoljno pristao da budem u lobiju za izgradnju Muzičke akademije na prostoru o kojem sam govorio. Ako bi se pokazalo da u tehničkom smislu zgrada Ferimporta može biti pogodna za Muzičku akademiju sigurno da bih ja bio posljednji koji bi se tome protivio, s obzirom da i ja dijelim nestrpljenje s Paraćem.

Tko je mjerodavan da donese odluku o gradnji Akademije pored Lisinskog i tko bi osigurao novac?

— Grad Zagreb. Sredstva su manji problem od jedinstva volje, a ta volja dolazi s usuglašavanjem stručnih volja s konkretnim odlukama. Ukoliko su volje bile usuglašene, kada je u pitanju Muzička akademija, ali netko uporno iza kulisa osporava ono što se ispred kulisa dogovara, onda tamo to pitanje treba i postaviti. Nažalost, imamo takav sustav u kojem Ministarstvo kulture, pa ni Vlada, nije u mogućnosti da zahtijeva neposrednu provedbu urbanističkih ili nekih drugih rješenja u odnosu na lokalnu zajednicu. Je li to pametno, to je novo pitanje, ono zapravo zahtijeva novu raspravu o tome na koji smo način riješili problem centralizacija-decentralizacija, i da li je baš sve što se javlja kao decentralizacija istodobno i istinska decentralizacija, ili je to samo centralizacija na manjem mjestu.

Hoće li barem biti sagrađen Muzej suvremene umjetnosti?

— Srećom tu mogu odgovoriti na povoljniji način, pri čemu mi je, uz strah da ću biti krivo interpretiran, kako sam već nekoliko puta bio, teško na to odgovoriti, a da ne kažem i ovo: na početku mandata taj problem me dočekao kao otvoren problem, uključujući i to da se osporavala i lokacija, ali smo ipak uspjeli na kraju ne samo dobiti konsenzus, i provesti ideju do kraja, tako da je tu već i građevinska dozvola, imamo gotovo tonu razne dokumentacije, osigurana su inicijalna sredstva i od Ministarstva i od Grada, i s gradnjom će se vrlo brzo početi po završetku natječaja za izvođača radova. Ovih dana imenovao sam dvije osobe iz Ministarstva kulture koje će biti u povjerenstvu za natječaj. To je učinio i Grad, osigurali smo dvadesetak milijuna kuna u ovoj godini, dakle može se krenuti. Tražit ćemo i neku vrstu donatorskih konferencija, umrežavanja muzeja s drugim muzejima slične vrste, i vjerujem da ćemo dobiti pomoć i gospodarstva u privođenju projekta kraju. Inače projekt ima cijenu stotinu i tridesetak milijuna kuna, ali to ne bi trebala biti sredstva koja bi dala isključivo država i grad, dapače, mislim da se velik dio može ostvariti iz nekih drugih izvora i to će biti zadatak onima koji budu vodili cijelu tu inicijativu. Uz porezne zakone koji oslobađaju od poreza svako ulaganje u kulturu mislim da bi se velike korporacije, a ovo je i nekakva vrsta poziva, morale naći na širem donatorskom angažmanu za izgradnju Muzeja suvremene umjetnosti.

Dva pitanja vezana uz dvije od četiri otkupljene kinodvorane, Kino Lika, koje bi, prema najavama Gradskog ureda za kulturu, trebalo postati Plesni centar i Kino Tuškanac, koje bi trebalo udomiti Scenu HNK Habunek. Kako ocjenjujete te prijedloge i da li bi Ministarstvo pomoglo u preuređenju tih dvorana?

— Mi ćemo sigurno sudjelovati, ali ponajprije u fazi programskih aktivnosti. To su gradske stvari, ali ako bude potrebno, možemo razgovarati oko načina sudjelovanja u tome. Mislim da je to vrlo pozitivno rješenje. Nisam siguran kako će se scena nazvati, ali u svakom slučaju riješilo se pitanje ekstenziviranja prostora HNK i nadam se da ćemo konačno doći u situaciju da imamo adekvatnu angažiranost cijelih ansambala.

Može li Zagreb biti europska kulturna metropola?

— Ako Zagreb hoće zaista biti neka kulturna metropola kao što se govori, grad kulture, ma što to značilo, za dvije, tri ili deset godina, onda on mora rješavati ovakva pitanja, od kojih su neka već riješena, a neka su još otvorena. Treba planirati gradnju nove, moderne zgrade opere. Opera je danas u velikoj ekspanziji i pokazuje se da je opera ta koja traži modernije organiziran prostor i s većim auditorijem i s mnogobrojnim uvjetima za scenu nego što to zahtijeva drama. Zbog toga ja stalno provlačim tu temu i kao što se ne smije odustati od zahtjeva onoga što sam ranije govorio, tako stalno treba pa i opsesivno govoriti da Zagreb mora u perspektivi riješiti pitanje moderne opere. Vidim da se neka gospoda iz grada čude što se takve stvari javljaju, a ja bih ih sve podsjetio da grad veličine Zagreba, istodobno i glavni grad, mora neke stvari riješiti i sa stajališta samopoštovanja, a ne ostati na onome što je imao i u 19. stoljeću. Kao što se mora riješiti i pitanje nacionalnoga povijesnoga muzeja koji treba preseliti iz prekrasna, ali apsolutno neadekvatna prostora na Gornjem gradu na poziciju Marulićeva trga, uz cjelokupan nacionalni muzeološki sustav.

Buduća zgrada opere bila bi istodobno i druga velika koncertna dvorana?

— To bi sigurno bila moderna multimedijalna dvorana, svakako veća nego što se grade u manjim mjestima, gdje i Ministarstvo potpomaže izgradnju sličnih dvorana. Zagreb bi to stvarno morao imati jer to je naprosto nešto što ovakvu gradu treba, i to u novim dijelovima grada.

Hoće li se raspisati međunarodni natječaj za projekt zgrade opere?

— U ovom mandatu to ne očekujem, ali mislim da bi to trebalo učiniti, pri čemu je moguće koristiti ugled znatnoga broja hrvatskih umjetnika u svijetu. Postoje interesi koji su komplementarni, dakako da je primjerice Beču, koji daje golem novac za operu, zanimljivo da bude prvi grad glazbe i grad opere, ali način angažmana orkestara, solista, itd., u Europi se danas rješava cirkulacijom za koju su svi zainteresirani. Prema tome, ako govorimo o Beču, Grazu, Budimpešti, onda možemo govoriti i o Zagrebu i o drugim gradovima, mreži gradova glazbe, a da ne kažem da Zagreb zapravo u malo kojem području ima kultni, ali pomalo zaboravljeni status kao što ga ima u glazbi, s tradicijom Bijenala i brojnim glazbenicima koji kotiraju na europskoj sceni kao iznimni umjetnici.

Javnost uvijek zanima konkretizacija nekih ideja...

— Grad Zagreb bi to sebi morao staviti u plan. Iluzorno je govoriti o tome da se želi biti grad kulture, što povremeno dolazi i do mene kao prijedlog, a da se zapravo ne zna što će se za to učiniti. Grad koji još nema zgrade muzičke akademije, grad koji još nema muzej suvremene umjetnosti, grad koji nema modernu zgradu opere, koji nema zgrade filmskoga centra, a u NSK ima gruntovnicu, ne može se pojaviti u Europi s ambicijama da bude europska metropola kulture! Meni je neugodno s tim prijedlogom izaći, a da istodobno ne kažem da ćemo nešto od toga uskoro imati i usredotočiti se da to učinimo.

Koji će se infrastrukturni problem u kulturi sigurno riješiti tijekom vašeg mandata?

— Za mali uvod, budući da smo sada govorili o onome čega nemamo, a sada bismo trebali govoriti o onome što imamo, da ipak prvo nabrojimo što to imamo. Prvo, riješili smo u području vizualnih umjetnosti a ipak tri vrlo važne stvari, ako pođemo od toga da se konačno osposobio Umjetnički paviljon za mogućnost recepcije zahtjevnih izložbi tijekom ove godine bit će dovršena Moderna galerija te Paviljon Meštrović koji se vraća izvorima, kako je on i bio zamišljen kada ga je Meštrović radio, a po kojem je povijest ispisala, a i politika unutar te povijesti, svaka svoju karikaturu. Ovo je prvi put da politika ne piše novu stranicu, nego da ga vraća u izgled u kojem je zamišljen, kao jedno od, u svoje vrijeme, vrlo atraktivnih i arhitektonskih rješenja, zgradu koja je onda i veliki izložbeni paviljon i sama je po sebi izložak, umjetnički eksponat.

Hoćete li useliti u novu zgradu Ministarstva kulture u svom mandatu?

— Ministarstvo će useliti u nove prostore, ali ne i u novu zgradu. To je državna zgrada koja je vrijedan secesijski objekt koji se uređivao, uređivao bi se ionako, i time će se konačno riješiti pitanje smještaja Ministarstva. Ovdje se pod Ministarstvom najmanje misli na upravu. Tu su konzervatori, restauratori, arheolozi, projektanti, niz službi koje su aktivni participatori kulturnih događanja. To će biti istinska zgrada kulture, otvorena u svim segmentima za golem broj kulturnih djelatnika koji komuniciraju s Ministarstvom. Ključan dio otpada na konzervatorske odjele i istinski stručni rad. Bit ću ponosan na tu zgradu, te mislim da svi znaju da svagdje u svijetu ministarstvo kulture nečemu sliči. Mislim da je to sretno rješenje koje unapređuje i našu infrastrukturu i kulturnu baštinu.

Koliko će prostori biti veći od onih kojima sada raspolažete?

— Neće biti ukupno veći, ako se uzme u obzir da smo sada na četiri, pet lokacija, ali će biti u funkcionalnom smislu adekvatniji, a time se rješava i u ovoj zgradi gdje smo sada pitanje rada Ministarstva prosvjete, koje je čak na desetak mjesta u gradu. Sve se to događa u krugu zgrada koje su državno vlasništvo i koje same zahtijevaju konzervatorsku i restauratorsku opravu.

Kada useljavate u novu zgradu?

— Nadam se 1. svibnja, odnosno u tijeku svibnja.

U javnosti su se čuli prosvjedi jer su slobodnim umjetnicima, članovima HZSU, smanjenjem koeficijenta umanjeni prinosi za mirovinsko osiguranje, čime je iznos njihove buduće mirovine spušten na vrlo nisku razinu.

— Svatko može odlučivati o svojoj mirovini, ali je teško imati i ovce i novce. Trenutno je porez koji se u Hrvatskoj plaća na autorske honorare iz umjetničke branše jedan od najnižih u svijetu. Dodatak ove vlade jest na onih ranijih četrdeset posto odbitaka za autorski rad, još i dodatak od dvadeset i pet posto po osnovi umjetničkog stvaralaštva. Dakle, kada se svi ti postoci pribroje jedni drugima, približili smo se stanju koje svi hvale, bez obzira koliko kude onu raniju državu, a to je da smo došli ispod dvadeset posto ukupnih poreza za umjetničko stvaralaštvo.

Drugo što je ostvareno čime smo izašli ususret zahtjevima onih koji su bili najbučniji, ali nisam siguran i najpametniji, da se umjetnici i ostali autori oslobode obveznih doprinosa. Kao što znate, u drugom je čitanju prošao zahtjev koji je poduprlo Ministarstvo kulture da se umjetnici i autori skidaju s liste onih kojima trebaju uplaćivati obvezne doprinose, ali ne i viši koeficijenti obračuna. Što smo time dobili, o tom potom. Sada imamo to da smo izbjegli da se plaćaju obvezni doprinosi, a da se čudimo što nemamo veće mirovinske koeficijente. Recite mi, pošteno, u kojoj državi ima sve to, pa da njezin model u potpunosti prihvatimo. Bez obzira što je vlada predlagatelj zakona, ja ću pokrenuti akciju za novi zakon koji će tako izgledati, ako mi netko pokaže samo jedan jedini slučaj u bilo kojoj europskoj zemlji gdje je sve to zajedno i istodobno moguće.

Uvjeravam vas, samostalne umjetnike s ovakvim pravima ima samo ovaj ovdje prostor, drugdje ih nema. Međutim, ljudi smatraju da su stečena prava nešto samo sobom dano i da ne nose odgovornosti koje bi bile usporedive s odgovornostima drugih građana. Mi smo se kao ministarstvo zalagali za sve to što se i dalje dodatno traži, ali ostaje gorak okus s obzirom na raspravu koja se razvila kad su bili u pitanju obvezni doprinosi, jer bi predloženo rješenje koristilo prvenstveno široj umjetničkoj populaciji. Možda je rješenje trebalo popravljati, možda na način koji bi osiguravao više sigurnosti, ali stanje koje sada imamo jest nešto što je upereno protiv mlađih umjetnika, protiv umjetnika koji još nisu afirmirani, protiv umjetnika koji ne rade i protiv umjetnika koji nisu članovi različitih udruga, pri čemu bi se neke od njih apsolutno mogle tretirati kao privilegirane.

Glavni bundžije, koje ćemo označiti kao osobe X i Y, poslodavci su među umjetnicima. I osobi X i osobi Y, koje su u srodstvu, država plaća preko samostalnih umjetnika sve nabrojeno, oni istodobno imaju od države i grada u prošloj godini milijun i stotinu tisuća potpore, imaju svoj teatar iznajmljen po dvije kune po kvadratnom metru. Jesu li oni umjetnici ili poduzetnici? Ne, u ovom konkretnom slučaju oni nisu ni poduzetnici, jer ne može se biti poduzetnik ni u umjetnosti na javnim sredstvima. Oni koji slijede one koji ih vuku za nos možda bi mogli razmisliti kamo ih ti vode, jer ovo što sam govorio i što sam u nekoliko navrata isticao išlo je u korist umjetnika, a ne protiv njih. No mnogi više vole po navici protestirati nego čitati zakone.

Ima jedan problem s kojim sam se susreo kao ministar kulture, a koji prije nisam dovoljno znao, a to je da su mnoga područja kulture prošarana profetima koje povezuje nešto zajedničko. Svi su vrlo važni, nitko ne zna što su zapravo napravili, nitko ne može imenovati njihova velika djela, osim poneki retrokritični članak ili oholu kataklizmičku polemiku. Ipak, bez njih je nezamisliva bilo koja akcija u hrvatskoj kulturi, ukoliko se oni s njom ne slože. Već smo postali dovoljno pametni, pa se i mi njima preventivno koristimo, ali svi su karakteristični po spomenutom i po tome što nitko nije čitao malo moderniju literaturu; u svim režimima imaju uvijek istu nezaobilaznu funkciju, a uz svaki novi režim oni su prvaci u borbi protiv onog starog. Uvijek su uz politiku, ali su uvijek protiv politike. To je nešto što otkrivam kao vrlo specifičan aspekt hrvatske kulture, dakako, nije to ukupna slika hrvatske kulture, ali pored tih i takvih se dosta teško probiti ne samo mlađima nego i šutljivim velikanima u javno priznato stvaralaštvo, bez njihovih abolicija nema uspješnih predstava, izložbi, književne produkcije, kunsthistoričarskih zahvata, urbanističkih rješenja itd. To je nešto što je dosta karakteristično za Hrvatsku.

Kako ćete riješiti problem neprimjenjivanja Zakona o kazalištu i usvajanje boljeg, novog?

— Očekujemo prijedloge u vezi sa zakonom o kazalištu i mislim da će on imati niz odredbi koje mogu popraviti neke odnose, između ostaloga u jačem položaju ansambla, nekom demokratičnijem pa možda i stručnijem vođenju kazališta itd. Međutim, bitan problem neće se riješiti tim zakonom, on pretpostavlja prethodne zakone koji reguliraju mogućnost fluktuacije umjetničkog djelovanja. Bez zakona o obveznim doprinosima poput onoga što je bio predložen, ali nije prošao u dijelu vezanu uz umjetnike, teško je riješiti pitanje zacementiranosti ansambala, pitanje primanja novih ljudi na posao koji kucaju na vrata, a nemaju se gdje zaposliti, pitanje gostovanja, zamjena, itd. Vrlo će se to teško moći riješiti i zanima me, budući da se u nas vrlo često smatra da zakon rješava stvari, a ja ponajprije mislim da ljudi rješavaju stvari, dakako uz povoljne zakone, kako će izgledati konačan prijedlog koji mora odgovoriti na dva pitanja: kako poboljšati kazališni život i koji je kvantum obaveza onih na koje se zakon odnosi, ne samo obaveza sa strane državnog ili gradskog proračuna, nego i vlastitih.

Nažalost, bojim se da će ovo drugo pitanje u mnogome promijeniti smjer razmišljanja onih koji su frenetično tražili promjenu zakona, što god ona značila.

Bit će mi vrlo drago ako dobijemo saveznika za promjene koje bih ja želio, a od kojih sam na neki način iz određenih obzira odustajao. Čak i ovaj zakon koji smo imali u nekim je elementima upravo zaštićivao konzervativni status glumca. Nismo mi kršili zakon time što ga nismo primjenjivali, mi smo možda bili previše pasivni u zahtijevanju da se zakon poštuje, zakon su kršili oni koji ga nisu primjenjivali na licu mjesta, u prvom redu teatri, koji uglavnom i nisu državni. No, tu će se kolege suočiti s nekom novom zbiljom, a mislim da ih rezultati onoga što su anketirali po Europi o tome kako izgleda položaj glumca u Njemačkoj, Češkoj ili Francuskoj neće odveć ohrabriti, barem za onaj dio rasprava za koji su smatrali da je u Hrvatskoj položaj glumca loš i da bi ga trebalo zakonom popraviti. Bojim se da je on svagdje drugdje znatno izloženiji nesigurnostima nego u Hrvatskoj.

Koliko se novim zakonom povećava utjecaj državne vlasti u vijeću HRT?

— Ovaj je zakon čist kao suza. On političku zajednicu ne stavlja ni u kakav jači ili arbitražniji položaj od onoga prethodnoga, on samo čini odgovornim odlučivanje u Programskom vijeću na način da ljudi uopće nekomu za nešto odgovaraju. To je osigurano člankom 18. na strog način, koji nije poznat uopće ni u jednoj europskoj zemlji, jer nigdje ovakvih problema nije ni bilo, zato što nitko nije imao ovakvo vijeće u kojem je odgovornost osoba koje su delegirane u vijeće zapravo zamirala trenutkom izbora.

Po novom zakonu nije moguća politička majorizacija čak ni kad bismo imali najmaliciozniji parlament na svijetu. Prvo, ide se na javni poziv i na predstavnike civilnoga društva, koji ne smiju biti državni dužnosnici, prema tome ni parlamentarci. Drugo, pokušava se najprije utvrditi konsenzusom tko će biti tih jedanaest članova. Vrlo je moguća pretpostavka da će onaj kojega predloži ugledno društvo imati automatski povjerenje svih stranačkih opcija, jer zašto bi bilo koja stranka išla npr. protiv Društva novinara ili sl. Ako se to ne može utvrditi konsenzusom, onda je osiguran još i element da ne može doći do političkoga preglasavanja: predstavnici u vijeću za dopunski broj izvan konsenzusa biraju se na način jedan na jedan, tj. jedan s opozicijske liste, jedan sa liste većine.

Svaki član izabran je od strane najvišeg predstavničkog tijela u Hrvatskoj, nemamo drugi osim Sabora, i on nema nikakve izravne pojedinačne odgovornosti prema onome koji ga je izabrao, ali postoji skupna odgovornost da se podnese izvještaj jednom godišnje i drugo, što je bitno za ovo Vijeće, a to je da uloga programskog vijeća HRT-a ne bude u tome da pojedinac može utjecati na urednika u vezi s onim što će neke večeri biti u dnevniku. Tko bi to pokušao, taj bi bio suspendiran kao član vijeća. Vijeće je tu da prati program, da prati njegovu realizaciju, da retroaktivno utvrđuje što ne valja kako bi se ubuduće radilo bolje. To je način koji je u potpunosti zaštitio novinarsku profesiju. Nama nije cilj autonomija raznih ambiciozusa, nego nam je cilj autonomija medija, a autonomiju medija ponajprije čine novinari, a tu je još i dodatno omogućeno nešto što je vrlo važno, a to je pravo utjecaja novinara na biranje ključnih ljudi iz programskog dijela funkcioniranja ovog medija. Novinari postaju čimbenik u odlučivanju za glavne uredničke funkcije.

Nekoliko ljudi u sadašnjem vijeću zlouporabilo je položaj da bi od vijeća sama pokušalo napraviti političku alternativu. Nemojte zaboraviti na prijedlog da bi i Sabor trebao biti biran isto tako kao i Vijeće HRT-a, dakle neposredno od udruga civilnog društva. Toga se, rekao je jedan saborski zastupnik koji nije iz SDP-a, nije ni Mussolini sjetio kada je organizirao svoj korporativni sustav države, a mislim da su svojedobni SIZ-ovi i VUR-ovi imali pametnija obrazloženja od gluposti koje su se čule.

U Austriji postoji kuratorij koji je vrlo velik i gdje doslovno stranke po broju sjedišta u parlamentu imaju broj predstavnika. Ovo je jedinstven model koji je predvidio zaštitu za sve moguće najzloćudnije ideje političke zlouporabe. Ne znam što više učiniti. Kad je u pitanju novinarska struktura, onda je ovaj zakon dobio potporu i od mnogih novinara, osobito onih na televiziji, a vidim da se i nekoliko komentatora koji nisu skloni ovoj vlasti odjednom počelo pozitivno izjašnjavati o tom zakonu, dok su oni koji su ga htjeli prikazati kao zlouporabu utihnuli, pa se nadam da je to pitanje zaključeno.

Možete li pojasniti položaj Matice hrvatske u strategiji kulturnog razvitka?

— Matica hrvatska spominje se u prvoj objavljenoj knjižici predstavljenoj u Trakošćanu, u kojoj je iznesen prijedlog strategije, a izradili su je instituti i pojedinci kao tekst za raspravu što i nije dokument Ministarstva. U konačnoj verziji strategije Matica se hrvatska ne spominje, ali sam ja u uvodu, koji je objavljen i u »Vijencu« kao poseban prilog, jasno istaknuo važnost preporodnih kulturnih ustanova za nacionalni kulturni identitet, ta pako i Matice.

No, ni u tom dokumentu Matica se nije spominjala u negativnom kontekstu. Tamo je pisalo: »U pravilu mala proračunska sredstva trebalo bi izdvajati za projekte pukog preživljavanja, bilo da je riječ o Matici hrvatskoj ili izdavaštvu manjina, a veća sredstva za atraktivne projekte...«. Tu se nije radilo o tome da je Matici bilo namijenjeno »puko preživljavanje«, nego upravo suprotno, da smo protiv programa pukoga preživljavanja, bez obzira bila riječ o projektima hrvatske ili ostalih kultura, nego da smo za velike, atraktivne projekte.

Kakav je odnos Ministarstva kulture prema Matici hrvatskoj u kontekstu manjih proračunskih sredstava u odnosu na kraj devedesetih, kad su iznosila oko osam milijuna kuna?

— Ona nisu manja jer su se tada u proračun ubrajale stavke koje se sada posebno vode; npr. otkup knjiga. Matica se od mog dolaska na dužnost kontinuirano podupire iz proračuna sa više od sedam milijuna kuna plus ostalo. U tom pogledu ona je neusporediva s bilo kojom drugom udrugom građana, pa ako i jest neusporediva, ona je povlaštena. No, to nije sve, ona posebno dobiva novac za programske aktivnosti, časopise, dopunske programe, a posebna stavka je i otkup knjiga. Sedamdeset i četiri posto sredstava kojima raspolaže za svoje aktivnosti Matica hrvatska ostvaruje putem države, ali plaće zaposlenih Matice hrvatske obilato nadilaze usporedive plaće u usporednim državnim ustanovama.

Dakle, ova država Maticu hrvatsku podupire više nego obilato, i mislim da u financijskom pogledu razloga za nezadovoljstvo bi moglo biti možda negdje drugdje, ne u Matici.

Razgovarao Zlatko Vidačković