Govor oslobađa

Govor oslobađa

Zbližavanje sa ženskim vaginama u njezinu se tekstu tako događa na polovima gotovo trivijalna, iako neosporno duhovita tematiziranja zazornosti i iznošenja doista bolnih i traumatičnih iskustava

»Pišemo da bismo povisili svijest o životu i da utješimo druge«, tvrdi Anais Nin, francuska spisateljica koja je čvrsto vjerovala u snagu žene ne samo kao muškarčeve muze nego i kao osobe sposobne da kreativno progovori o sebi, o svom unutrašnjem središtu i istinskoj srži svoga bića. U svom poslanju da govori i piše o zlostavljanju žena američka spisateljica i ženska aktivistica Eve Ensler istinsku srž ženskoga bića pronašla je u vagini, tom tabuiziranom seksualnom organu o kojem i same žene zaziru govoriti. Prema predaji jednoga indijskog plemena vagina se prvobitno nalazila na čelu i bila je neka vrsta trećeg oka. Zbog straha da bi je muškarac mogao iščupati njihova božica premjestila ju je pod pazuh, ali tamo je izazivala smijeh pa ju je smjestila između bedara, gdje je ostala kao tamno zaboravljeno mjesto. Eve Ensler, svjesna kako je to mjesto izvor zlostavljanja žena, odlučila je nagovoriti ih da bez srama progovore o svojoj seksualnosti vjerujući da već sam govor o tome oslabađa ušutkanu ženu. Napravila je dvjestotinjak razgovora sa ženama iz raznih zemalja, različite dobi, političkog, religioznog i seksualnog uvjerenja, koje su se u početku sramile progovoriti o svojoj seksualnosti te je od toga sačinila knjigu Vaginini monolozi. Zatim je knjiga pretočena u ispovjednu predstavu, koju je u početku autorica izvodila sama, da bi se zatim na tekstu okušale i glumačke veličine poput Glen Close, Susan Saradon, Kate Winslet... Odnedavna i zagrebačka publika može provjeriti provokativnost popularnoga teksta u interpretaciji dviju snažnih glumačkih osobnosti, u predstavi koju je u Kerempuhu režirala Snježana Banović u odličnom prijevodu Borivoja Radakovića. U njihovim pričama o vagini i odnosu prema vlastitoj seksualnosti, tvrdi Enslerova, zapravo možemo odčitati i priče njihova života, koje su primjer kako patrijarhalno društvo provodi nasilje nad ženskim tijelom. U predstavi je predočeno nekoliko takvih sudbina, od silovane bosanske žene, do nikad razdjevičene sedamdestdvogodišnje starice, seksistički maltretirane žene koju muž tjera da brije svoju smješkicu radi njegova zadovoljstva, žene koja je svoju seksualnost otkrivala na radionicama za vagine, do djevojčice što je prvo ljubavno iskustvo doživjela sa starijom lezbijkom... Njihovi ispovjedni monolozi povezani su dijalozima u čast toga tabuiziranog organa, gdje glumice s gotovo himničnom radošću raspravljaju o tome kakva je ona mirisa, kakve joj sve nazive pridaju, kako bi ih odjenule ili pak kako su se one sa svojim šuškama buškama upoznale ili bojale upoznati, predočavaju razne vrste orgazama da bi priču o vaginama završila prizorima poroda. Zbližavanje sa ženskim vaginama u njezinu se tekstu tako događa na polovima gotovo trivijalna, iako neosporno duhovita tematiziranja zazornosti i iznošenja doista bolnih i traumatičnih iskustava.

Snažne glumačke osobnosti

Redateljica Snježana Banović za prizorište je odabrala likovnu galeriju (javni prostor za otvoren pogled na stvari o kojima se javno ne govori i gdje zapretene priče izlaze iz privatnosti) u čijem je središtu crveni ležaj (scenografiju i kostime žena odjevenih u crne koktel-haljine potpisuje Slavica Radović) a uokvirena je slikama rastvorenoga cvijeća Dragice Lončarić što asociraju znate već na što. Nina Erak Svrtan, Linda Begonja i Mia Begović u jednoj te Kostadinka Velkovska, Branka Trlin i Anita Matić u drugoj predstavi svojim su glumačkim osobnostima održavale ravnotežu između tragično-komičnih razotkrivanja pronalazeći svaka svoj izraz u zadanom liku, slične, a opet drukčije. Možda se to najbolje vidjelo u igri Mije Begović i Anite Matić, koje su u istom liku pokazivale različit stupanj otvorenosti u scenskom govoru; dok se Begovićka priklonila pomalo sramežljivu tipu žene koja se postupno otvara i oslobađa, Matićeva istom liku daje samouvjereniji ton, braneći ga od nelagode ironijom i autoironijom. Nina Erak Svrtan i Kostadinka Velkovska s jednako su dojmljivim interpretacijama, od kojih podilaze srsi, predočile priču silovane Bosanke. Tijelom u grču, vaginom kao mrtvom rijekom, jecajem koji postupno oslobađa obje su glumice stvorile dramatičnost visoka intenziteta. Branka Trlin i Linda Begonja, svaka na svoj način, s mnogo truda da im se govor i gesta ne razliju u patetičnost, suptilno su predočile zbunjenost i čežnje ranjenih bića — seksualno potiskivane starice i zlostavljene djevočice.

Jesam li ja samo vagina?

I na kraju nekoliko misli nakon predstave. Iako mi je jasno da se vagina ovdje tretira kao metafora, nije baš ugodno što ti se netko sat vremena obraća samo kao vagini. A ako je predstava mišljena kao metafora, zašto su se na garderobi dijelili higijenski ulošci? I uza sve poštovanje Enslerovoj u borbi za zlostavljanje žena, kojima i danas trguju kao stokom i koje se srame razgovora o svom tijelu, pitam se nije li ženski identitet i problemi koje im nameće još većinom patrijarhalno i seksističko društvo složeniji od viđenja Enslerove. Hoće li doista otvoren govor i svijest o vlastitom međunožju sam po sebi pridonijeti da se oštrije kažnjavaju nasilnici, silovatelji, medijski manipulatori ženskim tijelom? Sva pitanja i dalje ostaju, a razlog su da se predstava pogleda glumice koje pozitivnu energiju oslobađanja od tabua tako dobro prenose na publiku. Uostalom, i Enslerova tvrdi da je oslobođenje od mitova, srama i straha tek početak. A onda će, kaže ona, svijet osvojiti ratnice vagine.

Gordana Ostović