Fatalno privlačni noir

Fatalno privlačni noir

Raskošna je galerija De Palminih dama. Autorova prva velika femme fatale utjelovljena je u liku Melanie Griffith (Body Double). Potom nam se u Opsesiji ukazala Genevieve Bujold kao inkarnacija hičkokovske junakinje par excellence, kao napast iz prošlosti koja se vraća i ubija. Potom nas je oborila s nogu Angie Dickinson (»Obučena da ubije«), dok uznemirena prisutnošću naočita muškarca prebacuje nogu preko noge, otkriva svoje koljeno i nervozno potpeticom lupka po podu. Tu je i neizostavna Michelle Pfeiffer, koja u Licu s ožiljkom baulja sobama svoje raskošne vile u bijeloj svilenoj toaleti, omamljena kokainom, tjerajući nas da se predoziramo njezinim erosom. Potom nam se nakon dulje autorske stanke ukazala špijunka Emmanuelle Beart u Nemogućoj misiji, ubojita, ali hladna i racionalna, kao sušta suprotnost Bondovim djevojkama. I kao kruna svega, De Palma nas u Femme Fatale upoznaje sa svojom najnovijom bad girl, akvizicijom u liku zanosne Rebecce Romijn Stamos, ultimativne nasljednice Sharon Stone iz njezine temeljnonagonske faze, razodjevene da ubije, koja iskorištava muškarce na isti način na koji iskorištava svijet. Ona preuzima plijen, izdaje svoje pomoćnike i krije se u odjeći druge osobe. To je, recimo, zbilja. A potom će uslijediti san, kad je počnu proganjati bivši suradnici i kad se zatekne u bliskom susretu s paparazzom Antoniom Banderasom. No, u jednom trenutku probudit će se iz sna, pa odluči izmijeniti vlastitu sudbinu.

Opsesije ostaju iste

To bi otprilike bilo isto kao da na malom ekranu gledamo neki noir klasik. Potom zaspimo na pola filma i sanjamo kako smo susreli njegovu dark lady, u koju se zaljubimo, pa onda ubijemo njezina muža. A onda se probudimo, ugledamo snijeg na ekranu, i shvatimo da je sve bio san. I, gle čuda, upravo u uvodnoj sekvenci De Palmina filma njegova heroina u raskošnoj sobi hotela u Cannesu promatra na malom ekranu prizor iz Wilderova noira Double Indemnity u kojem se Ms Stanwyck ispovijeda Fredu Mac Murrayu. Potom odlazi na festivalsku gala projekciju u Grand Theatre Lumiere, u čiji će zahod namamiti izazovnu starletu, odjevenu u dvije dijamantne zmije od deset milijuna dolara, obavijene oko njezina raskošna poprsja, poput suvremene vamp inkarnacije Thede Bare iz Cleopatre. Nakon njihova lezbijskog hanky-pankyja, Stamosova će zamijeniti reptila imitacijom i time započinje njezina pariška nemoguća misija, nabijena jeftinim, ali razvratnim specijalnim efektima. No, podmuklost njegove junakinje, bila ona femme fatale ili dark lady, ne zrcali se u njezinim traumatiziranim uspomenama iz djetinjstva. Ona je naprosto zla u duši. Ona je intimno zla. Ona je poput škorpiona iz basne o škorpionu i žabi. Ona nije osoba kojom manipulira vlastita sudbina, nego obratno. Ona je ta koja preuzima sudbinu u svoje ruke, ali i manipulira tuđim sudbinama s preciznim ciljem. Drugim riječima, ona naprosto ne stanuje u primitivnom vicu o priglupoj plavuši, premda je u oniričnoj pomutnji holivudskoga neonoira ona prečesto mijenjala boju kose. Plavuša se tako pretvara u crnku, podmuklu i opasnu, brišući granice između realnosti i mašte. No, kako Stamosova mijenja frizure, tako i De Palma manipulira elastičnim Banderasovim tijelom, ali i koristi se filmom kako bi njime pokušao izmijeniti planet pokretnih slika, opustošen holivudskim mediokritetima. Jer, De Palma može napustiti korporacijski Hollywood i zauvijek se preseliti u Pariz zbog neslaganja s Bushovom politikom. Ali njegove opsesije i dalje ostaju iste.

Tko mari za autentičnost

Koliko trivijalna, toliko i kompleksna, ali i prokleto zabavna, De Palmina erotomanska i fatalno privlačna fantazija funkcionira kao još jedan u nizu autorovih nužnih posveta Hitchu. A De Palma je u svom opusu već toliko puta prežvakao slavnoga majstora da mu se napravio karijes. No, k vragu i trivijalnosti, kad nas je natjerao da najobičniji zahod promatramo kao glamurozni budoir, iako se pred njegovim ulazom nakon novinarskih i inih projekcija, vjerujte mi, znade nagurati dvadesetak umornih i nimalo glamuroznih dama. No, tko mari za autentičnost, kad su u De Palminim mokrim snovima i najobičniji zahodi u kanskoj festivalskoj palači nekako ljepši.

Dragan Rubeša