Fatalni Don Juan

Fatalni Don Juan

Uz osamdesetu obljetnicu rođenja kazališnoga redatelja Koste Spaića (Zagreb, 21. siječnja 1923–Zagreb, 23. travnja 1994)

Nakon što je među prvim svojim predstavama u Dramskom kazalištu Gavella Kosta Spaić režirao Moli#reova Don Juana s Borivojem Šemberom u naslovnoj ulozi, Perom Kvrgićem kao Sganarelleom, a Vjerom Žagar-Nardelli u ulozi Done Elvire, njegov povratak tome djelu, odnosno obnovljena režija 1961, imala je manje uspjeha. Kritik Virgil Kurbel u »Vjesniku« prigovarao je među ostalim i to što kazalište u Zagrebu publici nudi uvijek isto Moli#reovo djelo umjesto neke njegove suvremene inačice kao što je Don Juan ili ljubav prema geometriji Maxa Frischa ili pak Brechtov Don Juan (što je izazvalo akademski serioznu polemiku o pitanju da li tako nešto, tj. Brechtov Don Juan uopće postoji, pa je polemika svima dosadila prije što su izvedeni dokazi) — u svakom slučaju vrtoglavi redateljski uspon Koste Spaića bio je tako izazovan da se čekao i najmanji zastoj ili privid zastoja, pa da započne opovrgavanje. Vjerojatno je kritičar Jozo Puljizević mislio da ima ozbiljna razloga uzimati na neki način u obranu redatelja Kostu Spaića kada je u »Telegramu« (17. VII. 1964) pisao:

»...On već godinama stječe iskustvo na najtežim scenskim zadacima. On deklarira u umjetnosti suštinsko poštenje i u razboritosti svoje redateljske i umjetničke misije otklanja u nama zebnju da smo ostali bez pravog umjetničkog kompasa trenutkom nedavne smrti doktora Branka Gavelle. Apelirao bih na ovu sredinu da teatarskoj ličnosti Koste Spaića ukaže dobronamjernost i pomoć, jer mi po navici uvijek prekasno shvatimo da je među nama djelovao čovjek, koji je bio više nego tek vrstan redatelj i solidno pripremljen kazališni stvaralac. Zagrebačkom teatru potrebni su ljudi s mnogo umijeća, hrabrosti i entuzijazma. Kosta Spaić nam je i u ovoj sezoni...«

Manje zabrinuto i patetično (iako se ne bi moglo reći da u Puljizevićevim bojaznima nije bilo i vidovitosti) dvije godine prije toga pledoajea Spaić se branio sam, polemizirajući ležerno i duhovito, ali zato ne manje žestoko, u stilu onodobnih vrlo zanimljivih kazališnih polemika, a Josip Torbarina uskrisio je za takve prigode Juvenalovo geslo Dificile est saturam non scrivere.

U povodu prigovora Spaićevoj obnovljenoj predstavi Moli#reova Don Juana u Telegramu od 23. studenoga 1962. moglo se pročitati:

Oj, budi svoj!

ili kako treba režirati Don Juana

Postoje tako određeni dramski tekstovi koji iz nekih čudnih i nedokučivih razloga (mogli bismo čak tvrditi i metafizičkih razloga, kad ne bismo vjerovali u to da je »dva i dva četiri, a četiri i četiri osam«), postoje, kažem, ukleti tekstovi koji kazališnim ljudima ne donose ni slavu ni priznanja već sumnje u vlastite sposobnosti. Kazališni nesretnici koji su se spotakli o takve tekstove zaklinju se da će se zauvijek okaniti svog nezahvalnog posla i prijeći u drugu profesiju i obradovati time svoje kolege. Ali, ni govora! Ne samo da ti nesretnici nisu promijenili profesiju, već se tvrdoglavo vraćaju onom istom ukletom tekstu koji im je zadao toliko glavobolje. Vi se s pravom pitate. »A čemu sav taj apstraktni uvod? Na stvar! Što te, druže kazališni nesretniče, muči? S kime to opet polemiziraš?« Da, pogodili ste, i ja sam jedan od onih kojemu jedan ukleti dramski tekst donosi smolu, a polemike vodim, vjerujte mi, sam sa sobom. Kao neki unutarnji monolog, ili, ako vam je to milije, jer je to sada u modi, kao neki brehtovski song na pouku sebi samome. U kazalištu se bavim onim poslom što ga u pomanjkanju boljeg termina nazivamo režijom, a tekst koji me već sedam godina progoni i stvara same neprilike jest Don Juan slavnog španjolskog dramatičara Tirsa de Moline u istoimenoj dramaturško — režijskoj obradi i preradbi francuskog kazališnog direktora, glumca i pisca Jeana Baptista Poquelina, poznatijeg pod pseudonimom Moli#re, koji je zbog tog nesretnog teksta imao također silu neprilika, pa kažu da je zbog njega i sličnih literarnih krađa dobivao čak i batina, a da ne govorimo o tome da ga rođaci ni pokopati nisu smjeli, već su ga morali kao heretika i neznabošca kriomice baciti u zemlju. (Nadam se da ovdje nije potrebno citirati izvore iz kojih sam crpao ove historijske podatke, premda još nije dovoljno razjašnjeno pitanje da li je Moli#reov tekst originalan ili obradba ili preradba, ili prosto krađa.)

Bilo kako bilo, ja sam se pred sedam godina odlučio za izvedbu toga Moli#reova teksta jer mi se činilo (iz potpuno subjektivnih razloga, to sada, jao, uviđam) da ima nekih literarno — kazališnih kvaliteta. Nastojao sam da ne iznevjerim autora, jer je to tada prije sedam godina bila dnevna parola kritike, a i zato što sam smatrao, potpuno subjektivno, ponavljam, da je taj autor još uvijek aktualan. No u zao čas po mene. U jednom uglednom listu našega grada bio sam povodom te izvedbe javno raskrinkan kao plagijator jednog slavnog francuskog režisera. Oni koji su se tada brinuli u kulturnoj rubrici za našu kulturu napali su moju neoriginalnost i uopće neoriginalnost naše tadašnje suvremene umjetnosti, i s pravom ukazivali na to kako je ružno krasti, pa radilo se to i na tako nekomercijalnom planu kao što je umjetnost (to je bilo još prije sedam godina, ne zaboravimo tu važnu činjenicu!). Podučili su me kako treba »biti svoj«. Tada sam se uzalud branio kako mi se čini da jesam svoj, molio sam drugove koji bi mi svojim autoritetom i poznavanjem kazališnih situacija i problema mogli pomoći: »Ta vi znate da ja tu inkriminiranu francusku predstavu nisam ni vidio, pa je nisam prema tome mogao ni pokrasti!« Uzalud sam s pasošem u ruci dokazivao da u Francuskoj nisam bio i da sam čist od svake režijske krađe. Ništa mi nije pomoglo. Bilo je na stranicama toga istog lista nepobitno dokazano da sam, ako već tu predstavu nisam vidio, ipak neoriginalan u svojoj režiji, jer postoji mogućnost da sam vidio fotografiju te predstave, pa da sam je mogao kopirati tim putem. Uglavnom sam se nakon toga morao skrivati pred ukućanima, crvenjeti od stida kad bih susretao prijatelje, koji bi mi šutke značajnim stiskom ruke iskazivali saučešće s duboko zabrinutim izrazom lica nad mojom originalnošću. Duboko sam se zamislio nad svojom umjetničkom djelatnošću. Budimo originalni! Isključimo svaku, pa i najmanju mogućnost neoriginalnosti, budimo svoji, potpuno i do kraja. Činilo mi se da sam shvatio poduku, dobronamjernu i principijelnu, dakako.

Nisam klonuo. Oboružao sam se. Više uopće nisam posjećivao kazalište, oslijepio sam pred propagandnim kazališnim materijalima različitih kazališnih manifestacija, iz svoje sam biblioteke pobacao sve kazališne časopise (O, kako će mi se to gorko osvetiti!), čak ni predstave svojih najboljih prijatelja režisera nisam više gledao sve u strahu od mogućnosti plagiranja. Ta, budi svoj! No učinio sam fatalnu pogrešku, te ne samo što nisam promijenio profesiju, već sam nedavno ponovno posegnuo za tim ukletim Moli#reovim Don Juanom, uvjeren da sam sada napokon postao imun za preuzimanje tuđih režijskih koncepcija. Bila je to strašna zabluda. Opet sam se zbog istog teksta morao duboko zamisliti nad svojom režiserskom djelatnošću. Sa stranica kulturne rubrike jednog uglednog lista opet sam dobio dobronamjernu poduku moralno-umjetničke naravi: »Zašto, druže, izvodiš tekst tog klasika u originalnoj verziji? Trudio se ti ma koliko da budeš u svojim režijskim tumačenjima vjeran autoru i originalu, to ti je danas potpuno krivo. Trebao si uzeti režijsko-dramaturšku adaptaciju poznatog njemačkog režisera i dramaturga, danas se to traži, danas je to novo i originalno. Ostavljaš tekst klasika nepromijenjen? Kakva zabluda! Treba sve to mijenjati da bi se jasno pokazala klasna razlika u vidu novog socijalističkog morala!« Pokušao sam izvesti »moralku« iz prve i druge dobronamjerne »poduke« i shvatio sam da je njihova kontradiktornost samo prividna i da se one u biti dijalektički prožimaju.

Kao rezultat tog dijalektičkog prožimanja suprotnosti sinula mi je napokon spasonosna ideja o novoj, trećoj mogućoj režijskoj koncepciji Moli#reove adaptacije Moli#reova Don Juana, koju ću, nadam se, imati prilike da doskora ostvarim i na taj način zadovoljim traženja koja su mi bila postavljena u stupcima kuturnih rubrika spomenutih listova. Da bi se lik tog nesretnog Don Juana što je više moguće približio suvremenom gledaocu, on više neće biti aristokratski besposličar, već, recimo, poslovođa jednog socijalističkog poduzeća, koji su upravo sada u modi kao kritizirani likovi par excellence. Sganarelle će biti njegov šofer, opčinjen šarmom svog pretpostavljenog, a seljanke i seljaci neće više biti seljanke i seljaci, već činovnice i činovnici progonjeni od birokratske Don Juanove samovlasti. Kip koji se miče i govori, ta zabluda dadaističke mistifikacije koji kažnjava Don Juana, bit će prikazan u vidu bivšeg direktora poduzeća kojeg je Don Juan putem različitih intriga i veza svrgnuo, pa on sada uklet luta i traži zaposlenje, a prikaza smrti, taj smiješni deus ex machina, bit će u toj novoj režijskoj koncepciji šef kontrolne komisije glavom, koji će samim svojim dolaskom izazvati u Don Juana srčani infarkt. Osim toga moja će nova režijska adaptacija biti obogaćena najumnijim songovima s različitih naših festivala zabavne muzike, a vjerujem da će mi za to uspjeti da angažiram naše najprominentnije pjevače zabavne muzike, ako do tada sami glumci ne nauče pjevati i plesati, što bi s obzirom na loše financijsko stanje naše kazališne umjetnosti bilo potpuno moguće. Čvrsto vjerujem da se stavovi kazališnih kritičara neće korjenito izmijeniti do te buduće premijere Don Juana, te da će mi napokon ipak uspjeti da budem u isto vrijeme i originalan i suvremen.

Kosta Spaić

zagrebački kazališni režiser

Kako je zapravo rizično o kazalištu suditi unatrag, može se vidjeti i iz onoga što o istoj predstavi, koju je kritik Virgil Kurbel smatrao nedovoljno angažiranom, piše Petar Selem:

»Dobro se sjećam da, kada je negdje u drugoj polovici pedesetih i početkom šezdesetih Spaićev Don Juan govorio monolog o hipokriziji ravno u lice publici, kao saopćenje i izazov, bio je za sve nas to čin društvene hrabrosti, poziv na vredniji način življenja.« (U tekstu Kratko vrijeme različitosti, 1977, iz knjige Različito kazalište, 1985)

Moli#reov Don Juan kao da je bio zaista fatalan za redatelja Kostu Spaića. Od djela kojima se tijekom svoga redateljskog djelovanja rado vraćao bilo je to vjerojatno jedino s kojim nije uvijek postizao uspjehe, ali nije od njega odustajao. Treći pokušaj, kao i prva dva, ponovno u prijevodu Radovana Ivšića, s Izetom Hajdarhodžićem u naslovnoj ulozi, bio je na tvrđavi Lovrjenac na Dubrovačkim ljetnim igrama 1966, no bez osobita uspjeha, te ga već sljedeće godine nema na repertoaru festivala. Najuspjelije su se pak Spaićeve režije, kao Držićev Skup u parku Muzičke škole, Dundo Maroje na Gundulićevoj poljani, Vojnovićeva Dubrovačka trilogija s dramom Allons enfants u Kneževu dvoru, Suton u palači Sponza i Na taraci u Gružu (gdje je Spaić obnovio prethodnu Gavellinu režiju) održale uz najveći mogući odaziv publike dugi niz godina, po čemu bi se mogle usporediti jamačno jedino s prvim, Fotezovim Hamletom na Lovrjencu te poslije sa Stulićevom Katom Kapuralicom i Goldonijevom Kafetarijom u obradi Frana Čale i režiji Tomislava Radića. Kako Spaić nije bio od onih koji bi odustajali od svojih kazališnih nauma (treći i definitvni infarkt pogodio ga je 1994. u doba pokusa za praizvedbu drame Potopljena zvona Ive Brešana u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu) nije isključeno da će Moli#reova Don Juana i četvrti put režirati. Tko zna, ako možda jednom na drugoj obali sretne najvećeg idola zagrebačkih dama iz njegove mladosti, legendarnoga Borivoja Šemberu, neće li njih dvojica okupiti ansambl s kojim bi ponovili uspjeh iz slavnih dana Zagrebačkoga dramskog kazališta (danas Gavella)? ...Najstroži i najzahvalniji gledatelji mogli bi im uz besmrtnoga Moli#rea biti Branko Gavella, Marijan Matković, Vlado Habunek, Ranko Marinković...

Marija Grgičević