Duševni realizam

Duševni realizam

Elvira Madigan, Švedska, 1967, red. Bo Widerberg, ul. Pia Degermark, Thommy Berggren; Ciklus filmova Boa Widerbegga, ponedjeljak, 24. veljače, HTV 2, 22. 20

Finu je kašu jednom od najvećih redatelja svih vremena Ingmaru Bergmanu skuhala hrvatska državna televizija. Najprije je pripremila ciklus manje zapaženih Bergmanovih ostvarenja, a onda je odlučila prikazati svojevrsni best of Boa Widerberga, na području švedske kinematografije najljućega Bergmanova protivnika, kojega su elitizam i neangažiranost velikoga Ingmara natjerali da se iz publicističkih prebaci u filmske vode.

Po uzoru na francuski novi val, koji je izniknuo u okrilju publicista i kritičara časopisa »Cahiers du Cinema«, ali naslonivši se i na sve očitiju tendenciju procvata njemačkoga novog filma, Widerberg se proglasio prvoborcem švedskoga novog vala, krenuo snimati filmove i ostao na pola puta. Drugim riječima, Widerberg nipošto nije uspio Bergmana skinuti s pijedestala najvećega švedskog redatelja, ali je iza sebe ostavio nekoliko odličnih filmova koji iz današnje perspektive, u suživotu s većim dijelom Bergmanova opusa, znače vrhunac domicilne mu kinematografije.

Elviru Madigan svakako treba uvrstiti u te filmove. Jer velika je to i istodobno tragična ljubavna priča o bivšoj cirkuskoj atrakciji, hodačici po žici Elviri (Pia Dagermark) i odbjeglom poručniku švedske vojske Sixtenu (Thommy Berggren), koji svoju ljubav žele ostvariti bijegom od dotadašnjega života u slikovito mjestašce na jugu Danske. Lijepa Elvira prema vlastitom priznanju hrabrost je iskazivala hodajući po žici, ali kad bi se spustila dolje, postajala je kukavica. Sixten je, pak, napustio ženu i dvoje djece bježeći od lagodna no vojnički ustrojenoga života. Njihov ljubavni odnos i dobrovoljno izgnanstvo zapravo su težnja za slobodom, kojoj će prepreka, tako tipična za velike ljubavne veze, postati siromaštvo. Tijekom filma Widerberg će vrlo pažljivo izdiferencirati karaktere dvoje protagonista pa će na kraju, a tu ulazimo na teren vodonoše spomenutoga njemačkog novog filma Rainera Wernera Fassbindera, Elvira priskrbiti status krhke heroine, odnosno istodobno jake i osjetljive žene, a Sixten će se pretvoriti u izgubljena idealista koji u najtežim situacijama reagira podjednako burno i patetično, što ukupno gledajući u pitanje dovodi i sam temelj velike ljubavne priče. No, u pojedinim trenucima, poput onoga kada nakon jedne svađe Sixten, uz sveprisutne zvuke Mozartova Klavirskog koncerta, riječnim tokom svojoj ljubavnici proslijedi ceduljicu s riječju oprosti sasvim je jasno kako je na djelu velika ljubav; ljubav koja će zbog karaktera njezinih protagonista, ali i surovih okolnosti, skončati u tragičnosti.

Widerbergov redateljski stil potpuno je realističan, praćen toplo obojenim kadrovima južnodanskih krajolika (izvrsna kamera Jorgena Perssona), već spomenutim nježnim i meandrirajućim Mozartovim notama te je u potpunoj suprotnosti s konačnim raspletom. Uspoređujući ga s Bergmanovim, može se reći kako je taj stil namjerno različit. Umjesto dugih kadrova beskonačnih dijaloga kroz koje se Bergmanovi likovi traže preispitujući smisao života i međusobnih odnosa, ovdje su na djelu kratki do srednje dugi kadrovi jasnih tek pokatkad poetičnih rečenica, a nerijetko završavaju svakodnevnim ljubavnim scenama grljenja i ljubljenja. Slobodnije interpretirano, možemo reći da Widerberg Bergmanovu neorealizmu duše suprotstavlja svojevrstan duševni realizam. Elvira Madigan, film u Cannesu nagrađen specijalnom nagradom žirija, u još nam se većem značenju ukazuje u svjetlu činjenice kako je riječ o istinitoj priči. Jer, eto, život piše velike priče. Bo Widerberg je iste takve snimao.

Ivan Žaknić