Društvo bez identiteta?

Društvo bez identiteta?

Kakve su kulturalne posljedice želje za ljepotom, zdravljem i superinteligencijom u društvu visokoga rizika? Zašto nam se genetsko inženjerstvo i kirurške implantacije pokazuju kao nova vrsta modne/ kozmetičke kirurgije koja uvećava već ionako prijeteće društvene nejednakosti? Potraga za novim soft identitetima i životnim stilovima kao temeljnim načelima postmodernoga svijeta života tek je nemoćni odgovor na nepovratno izgubljenu autentičnost zapadne kulture

Lukavstvo uma od Odisejeva zagonetnog odgovora na pitanje proždrljiva kiklopa Polifema tko je taj čovjek zatočen u špilji koji sa svojim ratnim zlopatnicima, dodvoravajući se božanskome divu, pokušava izbjeći izvjesnu smrt izgovarajući riječ Nitko — u suvremenom bi društvu bio zacijelo nadopunjen pojmovima kao što su svatko i Drugi. Više nitko ne može biti posve siguran u svoj identitet. Svatko nastoji biti netko Drugi, uživljavajući se u različite društvene uloge. Poistovjetiti se s Drugim pretpostavlja mnoštvo lagodnih i nelagodnih rješenja. U neprestanu radnome ritmu osiguranja životne egzistencije, koja u doba globalizacije postaje već posvuda ugrožena, neizbježno se rađa potreba za slobodom izbora. Umjetnost i kulturna industrija spektakla proizveli su poželjne likove identifikacije. Ideali i idoli masovnoga društva svakako nisu genijalni um jednog Stephena Hawkinga ili anonimni isposnički svetac iz nekoga tibetanskog budističkoga/lamaističkoga samostana. To su zvijezde iz drugoga svijeta, svijeta zabave i dekadentne dokolice: filmski glumci, manekenke, sportaši, rock-glazbenici.

Strast za drugim

Sukob između uma i ljepote shvaćene kao stil razuzdana života u društvima s vladavinom moći znanja i totalnoga užitka razvidan je kao novi oblik individualizacije. Sociologija za pojam modernosti i identiteta modernoga čovjeka od Webera ustrajava na postavci da je racionaliziranje temeljno svojstvo novovjekovnoga, znanstvenoga razumijevanja prirode. Za razliku od tradicionalnih moderno se društvo pokazuje kao druga narav, raskorijenjeni globalni zavičaj u kojem više nema načelne mogućnosti povratka iskonu. Um kao univerzalna racionalnost određuje društvu njegove zakone. Pojam identiteta kao pojam novovjekovnoga subjekta koji sebe određuje u razlici spram objekta (prirode, drugoga čovjeka ili Boga) oslonac je za veliku liberalnu priču o pravu na nepovredivost osobe i privatnoga vlasništva do posljednjeg uzdaha. Što je nepovratno izgubljeno, pokazuje se u tehnološki nadmoćnu svijetu višega stupnja slobode i mogućnosti izbora nekom strahotnom nelagodom. Otuda tolika strast zapadne civilizacije za Drugim, egzotičnim, autentičnim, iskonskim. Narcizam čovjeka bez svojstava (Musil) s iskustvom tjeskobne slobode različitih identiteta (uloga, struktura, funkcija) kao nadomjestka za pravu prirodu čovjeka modernosti rađa danas nove oblike psihosocijalnih bolesti poput melankolične depresije, shizofrenije, paranoidnih fantazmi i posvemašnje ravnodušnosti na patnje Drugih. Svatko želi biti svoj vlastiti nitko i umišljati da je u suvremenome tehno-znanstvenome društvu njegova sloboda neograničena, njegovo pravo na osobnost i intimu pravno-politički zajamčeno u liberalno-demokratskome poretku, a preobrazba ili poistovjećivanje s Drugim samo njegova slatka iluzija. Kakva zabluda! Kakav nečuveni privid pravoga stanja stvari! Uvjerimo se da znanstveni um, nova društvena nadziruća praksa globalizacije nad svakim subjektom-osobom danas, sve do modne kozmetičke kirurgije nastale iz žudnje za vječnom mladošću i ljepotom čine sveto trojstvo postmodernoga svijeta života. Ništa nije u proturječju upravo zato jer je prividno proturječje način opstanka složenih društvenih sustava. Zato ne treba zdvajati što se pitanje identiteta u okviru suvremenih sociologijskih teorija više ne razmatra kao nešto unaprijed zadano i nepromjenjivo. Identitet je nešto bitno fluidno i zadobiva se u interakciji s Drugim.

Zombi-sociologija

Jedan od vodećih sociologa, Ulrich Beck, tvorac teorije o refleksivnoj modernizaciji i društvu rizika, zajedno sa skupinom interdiscipliniranih znanstvenika (psihologa, teoretika znanosti, epistemologa, demografa, sociologa) u zborniku Die Modernisierung der Moderne objavljenu 2001. u Frankfurtu u ediciji Suhrkamp, definitivno je pokopao vjeru u jedinstvenu subjektivnost i tlapnju o identitetu modernoga čovjeka. Ako priroda nije drugo negoli znanstveni nabačaj raspoloživih resursa kao izvora akumulacije (kulturnoga) kapitala, tada se način stvaranja ljudske subjektivnosti mijenja. Moderna su društva još mogla polagati pravo na jedinstvene identitete: klasa, socijalne uloge, proturječje rada i kapitala, nacija i država. U doba globalizacije svi su ti subjekti postali prividni, što ne znači da su iščezli. Beck u svojem kritičkome patosu univerzalizma i kozmopolitizma čak i vlastiti predmet, sociologiju, kad je u pitanju stara navada istraživanja funkcioniranja nacionalnih društava/država ironično nazivlje zombi-sociologijom. Nema više nikakva razloga vjerovati u moć suverenosti i subjektivnosti, kao što je bjelodano da složena multikulturalna društva traže odgovore na pitanje, koje je davno postavio Hans-Magnus Enzensberger u duhu današnjega ustavnoga patriotizma — Jesam li Nijemac? Poteškoće i granice liberalno-demokratskoga poretka, kao i način doživljaja promijenjene društvene situacije nastale migrantskim valovima na Zapad iz društava tzv. Trećega svijeta uočljive su već u definiranju nacionalnoga i kulturalnoga identiteta danas. Već same slike iz svijeta spektakla, poput nogometnih nacionalnih reprezentacija ili izbora ljepotica pokazuju promjenu u pojmu društvenoga identiteta. Nasuprot modernim pričama o identitetu obitelji kao osnovi društva u kojem je funkcionalnome načelu rada i znanja bila suprotstavljena bitna nesloboda žena, rasnih i spolnih manjina, da se ne govori o novim ljudskim i univerzalnim pravima na čisti okoliš i toleranciju svjetonazora, novi su identiteti određeni socio-kulturalno. Rodna prava, izbor seksualne orijentacije, stil života, interesna povezivanja, a ne zavičajno-nacionalni kriterij nadzora društvenih skupina upućuju na sljedeće. Pojedinac i multikulturalno društvo potrebuju kao temelj novoga identiteta drukčije vrijednosti.

Globalni porno-kapitalizam

Namjesto lažnih subjekata kao sputavatelja osobnosti u okviru služenja tradicionalnoj obitelji, klasi, naciji, nastaju globalno umreženi korisnici kulturalno različitih uloga i funkcija. Beckov opis te velike društvene promjene od devedesetih godina 20. stoljeća u zapadnim postindustrijskim društvima nije utopijski naivan upravo stoga što pokazuje da je pojedinac u tom sklopu tek fiktivni tvorac vlastite odluke. Izbor je već izabran kao novo lice globalnoga kapitalizma koji zbog smisla vlastitog funkcioniranja — uvijek novog i drukčijeg iskorištavanja prirode i uvećavanja profita — podnosi naizgled i ono iracionalno, nepodnošljivo imaginarno, kao što je čak i globalni seksualni užitak do nečuvenih perverzija. Svaka potraga za autentičnosti nezapadnih kultura završava neizbježno ili kao eko-Disneyland ili kao seksualni turizam sa strašnim ekonomskim i psiho-socijalnim posljedicama za otkrivene« iskonske zemlje. Globalni pornokapitalizam ušao je u fazu suptilnoga dijaloga s kulturalnim teorijama poput postkolonijalizma pa groznu praksu izrabljivanja maloljetnica (vječno lijepe i autentične azijske Madone) podupire ciničnim stajalištem o interkulturalnim vezama Zapada i Istoka. Poznate su kritike postmodernoga multikulturalnoga raja potrošnje kao ideologije lagodnosti i narcizma u tekstovima Bourdieua, Žižeka, Laclaua. Ovdje smo suočeni s nečim naizgled neutralnim kao što je aktualna rasprava u Hrvatskoj nakon tiskanja novih iskaznica bez JMBG-a. Zakašnjela pseudoliberalna reakcija na američko-britansku praksu tajnosti podataka o osobi u već temeljno umreženu i nadziranu društvu, uz iluziju da vaš pin bankomata, lozinka za kompjutorski ulaz u vlastitu bazu podataka i vaša intima koju dragovoljno rasprodajete u užitku različitih igara života na ekranu računala (loft-story, Big-Brother, reality-show) u našoj situaciji pokazuje, osim katastrofalno loše nepripremljenosti za takav pothvat informatičara, velikih bankarskih, socijalnih i inih službi, kako iluzija o identitetu zadobiva fetišizam znaka. Nestanak brojeva ne znači stvarni nestanak nadzora. Uostalom, treba se podsjetiti da je internet nastao kao ideološka igračka Pentagona za vrijeme hladnoga rata. U Bushovu paranoidnome gnijezdu nadzorne države nakon 11. rujna 2001. činjenica da američki državljanin ne potrebuje osobnu iskaznicu ne znači baš ništa. Jer posvemašnji nadzor slobodne posttotalitarne države-imperija danas počiva na svezi militarizma, znanosti, domoljublja i slobodne odluke da zbog opasnosti od terora treba žrtvovati neke temeljne građanske slobode.

Brain-beauty

Drugi oblik u kojem znanost igra ulogu stvaratelja identiteta suvremenoga čovjeka čini se da ima nešto više od puke želje za idealom zdravoga i lijepoga post-humanoga čovjeka. Posrijedi je genetsko inženjerstvo kao nekovrsna genetska kozmetička kirurgija, kako ga u modne i estetske fenomene ubraja filozof Wolfgang Welsch. Sva medicinska industrija implantata, osim što je nužan korak u tehničkome usavršavanju druge naravi čovjeka, polazi od prosvjetiteljske pretpostavke da je smisao ljudskoga života u potpunome uklanjaju patnje, tjelesnih i duševnih nedostataka. Možda bi se mogla definirati sva silna tehno-znanstvena dostignuća genetike, medicine i kemijske industrije kao strategija utopijskoga dokidanja bolesti kao uopće nečega neprirodnoga i strahotnoga. Zdravlje je kao i ljepota izgleda ne ideal sam po sebi, nego nadodređujući okvir društvenoga opstanka pojedinaca u globalnome društvu složenih uloga i nepodijeljena rizika. Biti zdrav kao dren i lijep kao slika nisu ideali, nego izvanjske i unutarnje norme i vrijednosti na kojima počiva ideologija američkoga, dakle, globalnoga imperija uspjeha, blagostanja i sreće. Stoga medicina i kozmetička kirurgija nadilaze svoju primarnu ulogu odstranjenja boli ili neke blažene analgetike, postajući dijelom nove figure tijela u društvu. Oni su najvitalniji dijelovi modnoga megastroja Zapada. Od njih ovisi hoće li uspjeh pojedinca kao poželjne jedinke očuvati tlapnju o identitetu, hoće li, naposljetku, anonimni i u spektaklu slave željan narcistički čovjek iz susjedstva postati milijunaš ili biti prezren kao inteligentno, ali ružno pače, i tako biti bačen u bezdan očaja, o čemu izvrsno svjedoči kultni film Magnolija. Nije, dakle, samo želja za superinteligencijom znak poremećena identiteta čovjeka u žrvnju nemogućih zahtjeva globalnoga brain-beauty kapitalizma, nego i uzrok one postmoderne, naizgled ne tako opasne nejednakosti i diskriminacije koja više ne počiva na prirodnoj nejednakosti (netko je božanski lijep, netko demonski pametan, a netko faktično degeneriran i od prirode napušten).

Budist-nudist

Sada se suočavamo s drugom vrstom nejednakosti, koja proizlazi iz ideologije lagodnih, pluralističkih životnih stilova za svakoga po izboru. To je najgora globalitarna prijevara. Tko može sebi dopustiti luksuz da postane netko Drugi pod umjetničkim rukama estetskoga kirurga? Svatko zacijelo ne, nego i dalje odabrani, pripadnici onih društvenih skupina koje čine elite moći i uspjeha. Ista je priča s kloniranjem. Nejednakost po prirodi temeljni je uvjet društvene utopije jednakosti čovjeka u liberalnome modelu društva. Implantacije, kozmetička kirurgija, genetski inženjering, kloniranje dovode tu pretpostavku u pitanje. Ali to je od manje važnosti. Istinska nejednakost i diskriminacija nastaje kad se um i ljepota postave kao jedina načela dopadljiva stilizma našega vrlog globalnoga svijeta, u kojem još cvatu iluzije da je izgubljeni zavičaj moguće ostvariti u pornoraju tajlandskih vrtova spokojstva. Identitet i perverzija u doba dragovoljno nadzirane intime, za koju se svi panično drže jer je prostor slobode osobnosti, proizlazi otuda što su temeljne vrijednosti postmodernoga društva postale inteligencija i estetika. A gdje je iščezla iskonska dobrota i su-patnja? Gdje spoznaja da iskonski svetac u budističkome/lamaističkome samostanu na tibetanskim visoravnima ili bilo koji anonimni sveti čovjek u ovom hiperrealnome svijetu iluzija vrijedi više od bilo kakva superinteligentnoga računala ili medijski proizvedene ljepotice dana koja usahnjuje ispod krinke lažnoga ideala uspjeha? Što je za nas suvremenike identitet ako ne banalna zamjenska igra kao u filmu Paula Mazurskoga, Greenwich Village, koji oživljava vrijeme njujorške umjetničke avangarde potkraj šezdesetih, doba kulturalne subverzije protiv sustava, političku pobunu protiv Amerike imperijalizma i rasizma. U jednoj sceni u noćni klub svih mogućih identiteta buntovnika i umjetnika dolazi čovjek duge sijede brade, u pohabanu kaputu, sa šeširom nabijenim do očiju, poput isposničkoga Maljevičeva klona ili Vladimira Dodiga-Trokuta, i šeta s natpisima na prsima i leđima: »Zimi sam budist — ljeti sam nudist.«

I neka mi još netko spomene kult subjekta i identiteta!

Žarko Paić