Dragulj ratnoga filma

Dragulj ratnoga filma

Musa i filmovi poput njega pokazuje svu promašenost domaće distributerske politike: kolonijalno i ulizivačko dodvoravanje američkom mainstreamu, dakako holivudskom, postaje bolno očigledno tek kad se pojave ovakvi filmovi

Ako se ne opteretite dinastijama i političkom, dakle i ratnom, poviješću Dalekog istoka tijekom 14. stoljeća, točnije 1375, Musa (2001), korejsko-kineska koprodukcija u režiji Sung-su Kima, pokazat će se kao univerzalna priča koja može biti smještena u bilo koje vrijeme, ali, što je možda važnije, i u bilo koje podneblje. Jer, riječ je o skupini vojnika udaljenih kilometrima od vlastitog teritorija, koja se nastoji probiti do vlastite zemlje kroz neprijateljsko područje.

Inicijalna situacija poznata je iz stotine filmova: prvo, riječ je o skupini profesionalaca, drugo: oni se nalaze u ekstremno pogibeljnoj situaciji, treće: pojavljuje se lik koji unosi razdor među njih (uglavnom je riječ o ženi), što uzrokuje vrlo učestalu dodatnu komplikaciju, ljubavni trokut koji vrlo često rezultira nepovjerenjem vođi skupine i, napokon, četvrto: prevladavanje profesionalizma, ali i netrpeljivosti, u korist prijateljstva i privrženosti, ili višeg cilja, što se vrlo često manifestira u žrtvovanju vlastita života. Sve to, na kraju, rezultira odavanjem počasti svakom pojedincu, svakom članu grupe koja je izdržala sve napore ratnoga puta i, na kraju, junački poginula u boju s daleko nadmoćnijim neprijateljem.

Testiranje karaktera

Sve te osobine, poznate publici i zapadne i istočne kinematografije (Ford i Kurosawa npr.), posjeduje i ovaj film. Naravno, težina situacije uvijek je dobra prilika za scenarista, u ovom slučaju je to Hyung-ku Kim, da testira svoje karaktere, ispita njihovu čvrstoću i pouzdanost. Uz to, kao bitni kontrast, ali i dodatni test, profesionalcima se često pridružuju neprofesionalci, a ovdje je to skupina izbjeglica — staraca, žena, djece — koja im se priključuje u proboju prema sigurnom području.

Jer, riječ je o ratnom filmu, o situaciji koju su iznjedrile ratne okolnosti: točnije sukob dviju kineskih dinastija, Yuan i Ming, koje se 1375. bore za prijestolje. Staro korejsko kraljevstvo poslalo je svoje poklisare i diplomate kako bi s dinastijom Ming sklopilo dobre odnose, ali, smatrajući ih špijunima, dinastija Yuan protjeruje ih u pustinju, gdje se sukobljuju s njihovim vojnicima, uspijevaju dobiti bitku, nakon koje se odlučuju na dugi povratak kući. Usput, a tu je točka gdje dolazi i do previranja unutar grupe, oslobađaju kraljevnu dinastije Ming iz neprijateljskog zarobljeništva. Opterećena kraljevnom, a potom i izbjeglicama, skupina se na kraljevnin nagovor upućuje prema udaljenoj savezničkoj tvrđavi na obali mora, gdje bi trebali dobiti brod za bijeg kući. Tvrđava je napuštena, a postat će mjesto gdje će se odigrati završna bitka.

Oslobađanje princeze Bo-yong (Ziyi Zhang) trenutak je dramaturškog usložnjavanja filma. Sung-su Kim, redatelj, posvetio mu je doličnu pozornost. Otkrivanje njezina identiteta i ljepote, vjetar koji lagano odmiče veo s njezina lica, vjerojatno je izravna posveta Kurosawinu Rashomonu. Borba dvojice, po društvenom položaju nejednakih ratnika, generala Jin-liba (Sung-kee Ahn) i roba korejskoga diplomata Yeo-sola (Woo-sung Jung), za kraljevnino oslobađanje od otmičara, anticipacija je ne samo njihova sukoba nego i nagovještaj generalova pada u očima vlastitih vojnika: osobno je nadvladalo profesionalno.

Rob spašava roba

Uopće ova situacija, sretanja i oslobađanja Bo-young, nosi mnogo: kroz nju, naime, uočljiva je čak i stroga društvena hijerarhija: npr. bespogovorno žrtvovanje dvoje ljudi kako bi se zavarao neprijatelj: tek oženjena mladića koji očekuje dijete daleko kod kuće i vojničke kurve. Zanimljiv je i odnos Bo-young upravo prema robovima: dok se zaljubljuje u roba Yeo-sola s jedne, s druge strane bez ikakvih dvojbi vojničkoj kurvi daje svoje ruho kako bi bila njezin kagemuša i spasila sebe odlazeći s glavninom skupine na drugu stranu. Yeo-sol je onaj koji na to ne pristaje, jer je rob i jer je odnos generala Jin-liba prema njemu upravo onakav kakav je odnos princeze prema vojničkoj kurvi. Rob spašava roba. Bešćutnost Bo-young uzrok je njegova neposluha, ali i narušavanja generalova autoriteta, iz čega se rađa kontinuirano kompliciranje unutar trokuta sve do kraja filma. Naravno da je jedino razrješenje smrt, i to smrt onih koji nisu nositelji dinastije: dakle ratnika.

A ratnici unutar grupe, njihova individualnost, nalazi se, ipak, u centru redateljeve pozornosti, jer rat i ratni sukob jest okruženje unutar kojega se odvija i ljubavni zaplet. Jedna od najstarijih personalizacija svakoga junaka, osobito mitskoga, jest njegovo oružje. Sung-su Kim upravo oružjem i ratničkom spretnošću u baratanju njime istodobno i specificira i uneverzalizira: svaki mit i svaki mitski rat, poput Ilijade, ima junake koji se bore samo njima primjerenim oružjem: Odisej posjeduje luk koji nitko drugi ne može napeti, Arthur mač koji nitko osim njega ne može izvući iz kamena.«. U ovom filmu postoje čak četvorica ratnika specifičnoga oružja: rob Yeo-sol izniman je kopljanik, takav da ga čak i suparnički vojskovođa najprije pošteđuje smrti, a potom nudi mjesto u njegovoj vojsci, general Jin-lib vlasnik je korejskoga mača, vrhunske izrade, njegov narednik posjeduje oružje koje je kombinacija mača i sjekire, široke oštrice kojom se barata dvijema rukama i, napokon, kapetan Choi-Jung (Jin-mo Ju) vilenjački je spretan s lukom i strijelom.

Zanimljivo je da posjeduje, kao strijelac, osobine slične Odisejevima: tijekom cijeloga filma sabran je, usredotočen, mudar i, napokon, za njega kao vođu odlučuje se skupina kada general Jin-lib izgubi povjerenje. Možda zvuči pretjerano ili nategnuto, ali upravo je on onaj koji se na kraju filma, nakon završne bitke, kao jedini preživjeli ratnik, otiskuje kući barkom preko mora.

Nema milosti

No, oružje ovdje nije samo atribut ratnika. Ono uvjetuje i koreografiju bitaka. Doo-hang Jung, redatelj borilačkih scena, nije, čini se, čovjek, sudeći barem po ovom filmu, sklon stilizacijskim preuveličavanjima. Od nekih zapadnjacima poznatih istočnjačkih vještina nema gotovo ni traga, osim specifičnog baratanja kopljem Yeo-sola. Sve ostalo pripada univerzalnom, klasičnom, srednjovjekovnom ratničkom arsenalu poznatu i u Europi. Stoga su i rane krvave, teške, nakaradne, a krv šiklja iz odrezanih udova, glave padaju, a ratnici jedne druge probadaju sječivima. Nema milosti ni prema životinjama, konjima čije prednje noge bivaju posječene ratnim sjekirama ili slomljene u krvavim padovima. Sung-su Kim čak i ne ustrajava na usporenim pokretima i ima, čini se, puno povjerenje u svog redatelja borilačkih scena, koji glumce i kaskadere prisiljava na visoku tjelesnu pripremljenost i okretnost, ali isto tako i u svoga montažera Hyun Kima, koji vrlo kratkim kadrovima, razabirljivo izabranim i na temelju plana i na temelju rakursa, ali i sadržaja, uspijeva perceptivno jasno i razgovijetno predočiti svu brzinu i okrutnost bitke u kojoj je svaki detalj razaznatljivo izdvojen.

Musa je vrlo dobar, čak odličan film, iako smo ga vidjeli u nešto skraćenoj verziji, budući da njegovo originalno projekcijsko trajanje iznosi 158 minuta, dok mi gledamo verziju u trajanju od 131 minute. No, Musa i filmovi poput njega pokazuje svu promašenost i jednoumnost domaće distributerske politike: kolonijalno i ulizivačko dodvoravanje američkom mainstreamu, dakako holivudskom, postaje bolno očigledno tek kad se pojave ovakvi filmovi.

Dario Marković