Do posljednjeg filma

Do posljednjeg filma

Nostalgična prisjećanja na prošlost dvorana — sada osuđenih na brzu smrt — u kojima se nekoć tako intenzivno živjelo i tako galantno svetkovalo...

Kina su najprije, kao u nekom unaprijed izgubljenu ratu, počela padati u manjim gradovima; u većima pak na životu ostadoše tek rijetka... pošast kao da je zaobilazila metropolu ili se tek tako činilo; zapravo, ovdje su se smaknuća odvijala pojedinačno i bez bučnih prethodnih najava, u tišini izgubljene gledalačke potpore i opipljiva straha od najezde tržišno moćnih proizvoda novoga doba — efektnih multipleksa.

Šokantna najnovija vijest o gašenju većeg broja kina bila je popraćena tek jednim bučnim prosvjedom; Zagreb ostaje bez pet poznatih gradskih kina! Nekako mu to dođe kao kada veća obitelj u osobito okrutnoj nesreći u gluho doba noći odjednom izgubi više od polovice članova! Htjeli-ne htjeli, svjedoci smo urušavanja, nezaustavljive propasti tradicionalnoga prikazivačkog sustava u gradu.

Sada bi svojedobna povremena praksa prepuštanja zagrebačkih kina teatru Gavella, Kerempuh, Vidra, Exit, trebala biti okrunjena četverostrukom kazališnom pobjedom!

Prije nego što odgovorimo na pitanje da li se tako što moglo kakvim mudrim potezom djelomice ublažiti, dopustit ćemo si mali luksuz nostalgična prisjećanja na prošlost dvorana — sada osuđenih na brzu smrt — u kojima se nekoć tako intenzivno živjelo i tako galantno svetkovalo...

Populistička Kozara

Danas Apolo, a nekoć Kozara, svojom je repertoarnom usmjerenošću na uzbudljive američke, a kadšto i francuske akcijske filmove (krimić, vestern, pustolovni) znao uzrokovati duge zmijolike repove ispred blagajni; dvorana je, nerijetko, bila razgrabljena za sve predstave, kadšto i one dnevne, a ispred posvećena platna uredno su sjedili i strogi mladi kritičari, koji su, za razliku od dežurnih čistunaca, u kvalitetnijim akcijskim filmovima novijega Hollywooda znali prepoznati djela posve ravnopravna razvikanim naglašeno artistički usmjerenim ostvarenjima, za koja su bile rezervirane rane najkvalitetnije gradske dvorane. Populistička Kozara upornom je prezentacijom takvih filmova uspješno dokidala duboko uvriježene predrasude o unaprijed zadanoj inferiornosti određenih žanrova.

Prevratnička generacija kritičara toga doba autonomnost je stjecala i efektno potvrđivala tako što je u ostvarenjima kojima su se znali još i te kako rugati i viđeniji intelektualci, a o zatucanim i ideološki rigidnim političarima da i ne govorimo, pronalazila neprijeporne tragove imaginativnosti pa i autorstva.

Kozara je povremenu prikazivačku ravnopravnost s elitnim kinima grada dosezala kada bi stigao kakav domaći film komercijalno sposoban da se nosi i s najvećim američkim hitovima, a takvih je bilo poprilično; tada bi takav film krenuo istodobno u pet kina, a među njima redovito i u Kozari.

Nekom je zgodom u gledalački živa, razdragana i topla njedra tog kina bio — poput užarena meteorita — pao Godardov debitantski Do posljednjeg daha. Ne treba se čuditi što ga je prikazivač, rukovođen automatizmom razvrstavanja filmova po žanrovskom ključu, gurnuo u dvoranu gdje su po cijele dane odjekivali revolverski hici i automatske paljbe; malo je tko i od kritičara tada naslućivao kakve će — tih prevratničkih šezdesetih — medijske nepodopštine počiniti taj zaista neobični svat pristigao iz Pariza... No, uskoro će se saznati da se i autor djela Do posljednjeg daha, Jean Luc-Godard, ali i toliki drugi iz njegova pariškog kruga tijesno zbijenih oko duhovnog vođe i urednika glasovitog časopisa »Cahiers du Cinema«, Andréa Bazina, živo zanima za one američke filmove — prošlosti ili sadašnjosti — koji bijahu tako privlačni i publici Kina Kozara! U začudnoj tvorevini Do posljednjeg daha posijano je jako mnogo čitljivih znakova koji kadšto izravno upućuju na američki film, općenito na filmsku povijest, s kojom se njezin autor tako drsko poigravao.

Bila je to tek prethodnica silovita nailaska takozvane druge avangarde iliti francuskoga novog vala, a slučaj je uredio da se dogodi u slikovitu ozračju Kina Kozara, gdje su tapkaroši imali pune ruke posla i gdje su kikiriki, koštice i druga vrst zanimacija postizali visoku tržišnu prođu!

Povlašteno Kino Sloboda

Kino Sloboda (danas Tuškanac) imalo je znatno viši, repertoarno povlašteniji status od pučke Kozare; u toj su se dvorani mogla gledati djela velikih europskih ili američkih autora; primjerice, film Muškarci vole plavuše miljeniku mlađe generacije hrvatskih filmskih kritičara, Haward Hawks, privlačio je filmske ovisnike različitih životnih dobi, intelektualnih razina i ukusa. Tek su se u tom kinu više nego efikasno razarali posljednji ostaci predrasuda o zabavljačkim žanrovima, kojima se, mišljahu tvrdokorno i tada neki, smije kriomice posvetiti pozornost tek u trenucima neke osobne slabosti.

Dakako, na repertoaru Kina Sloboda, ne jednom, znao se naći i kakav zahtjevniji europski film naglašeno avangardne provenijencije; u najslavnije primjere svakako ide čuveni novovalovski Prošle godine u Marienbadu Alana Resnaisa. To zagonetno djelo, pomno brušeno poput blistava dijamanta i podložno nepreglednu mnoštvu filmoloških interpretacija, bilo je u legendarnoj Kavani Corso, gdje su se okupljali predstavnici mlađih filmskih naraštaja poznati kao hičkokovci, izazvalo burne polemike, koje su graničile s incidentnim.

A osobno sam u tom kinu prisustvovao reprizi glasovitoga filma Tko pjeva zlo ne misli, tvorevine koja je gotovo na svim kritičarskim rang-listama najboljih hrvatskih filmova svih vremena redovito zauzimala prvo mjesto; treba li uopće podsjećati da je Golikov popularni i uvijek iznova rado gledani film u vremenu svoga premijernoga prikazivanja zabilježio rekordnu gledanost, što je petnaestak godina poslije prikazivača bilo nadahnulo da ga ponovno stavi na tekući kinoprogram. Posebnu, neponovljivu draž spoomenutoj projekciji u Kinu Sloboda dao je veličanstveni tumač glavne muške role, Franjo Majetić, koji je — na nemalo iznenađenje publike —i sam došao pogledati film.

To kino svoj je fini posve izdvojeni status potvrdilo i u najnovije vrijeme, kada su i njega već bili napali brojni improvizacijski proizvodi suvremenog Hollywooda; nedavno je dvorana — inače poluprazna ili sasvim prazna — bila ispunjena do posljednjega mjesta; prikazivahu se najnovija vrlo uspješna filmska djela glasovitih alternativaca Tomislava Gotovca, Ivana Ladislava Galete i Zdravka Mustaća. Za te projekcije, koju je mlada publika s guštom gutala, još jednom se potvrdilo do koje su mjere sadašnje i nadolazeće generacije zakinute za onu vrst filmskih sadržaja koji se u nekim drugim, sustavnijim i suvislijim, sredinama drže temeljnima.

Skora smrt Kina Sloboda iliti Tuškanca nalik je iznenadnu odlasku draga dugogodišnjeg prijatelja s kojim smo održavali suptilne i sadržajima bremenite odnose...

Adios, amigo!

Pornografska Lika

Trileri, horori, lake američke komedije i poneka melodrama — to su žanrovi koji su obilježili dug život sada već zatvoreog Kina Lika u najstrožem središtu grada, na početku glavne zagrebačke ulice Ilica.

No, Lika je bila širokogrudno prihvatila i dva osobito popularna novovjeka žanra; temeljeći se na vizualnoj atraktivnosti istočnjačkih borilačkih vještina, hongkonški kung-fu-filmovi pridobiše brojne oduševljene pobornike kako među priprostom publikom željnom žestokih akcijskih atrakcija, tako i među kritičarima — filmovcima — koji su, cijeneći neprijepornu režisersku vještinu pojedinih tvoraca takvih ostvarenja, uživali i u pomnoj koreografiranosti sugestivnih okršaja.

A u vremenu seksualne revolucije, kada golaći preplaviše svjetske ekrane, to je kino bilo postalo sinonimom za — pornografski film. Neki kolumnisti iz tog doba ponešto jetko upozoravahu na paradoksalnu proturječnost između publici osobito mila i draga žanra počesto nabijena vulgarnim seksom i konzervativizma naše posne pokrajine, čije se ime postojano ponosno kočilo na ulazu u to (i)ličko kino.

Žanr kojemu znalci prorekoše dugovječnost (možda i nakon eventualnog prestanka funkcioniranja tradicionalnih načina produžetka ljudske vrste), ponudio je bio svjetskom pa i našem tržištu u ono doba osobito popularnu seriju danskih pornofilmova, a promovirao ju je tadašnji savjetnik u Croatia-filmu, Ivo Škrabalo, koji se dodatno istaknuo u nadijevanju intrigantnih naslova pojedinim primjercima rečene serije; počelo je s Autoputom u krevetu, a nastavilo se sa Hopa cupa u krevetu...

Aktualno urušavanje tradicionalnoga prikazivačkog sustava u Zagrebu popraćeno je i tihim padom samoga stožera nekoć svemoćnih Kinematografa; sada se, iz zgrade na Tuškancu 1, očito, mora pokupiti i cjelokupni ansambl poduzeća. Ta će brzopotezna transakcija, tvrdi se, omogućiti ambiciozan projekt izgradnje multipleksa s osam kinodvorana — na prostoru kina koje desetljećima nosi ime hrvatske metopole. Čak je — jedna vijest sustiže drugu — vrh gradske vlasti dao dozvolu da buldožeri i srodna teška mehanizacija mogu krenuti na kino s Preradovićeva trga.

Nema nikakve dvojbe, grad je zahvaćen ludilom multipleksomanije; kada se izgradnje dvaju novih multipleksa brzo privedu kraju, Zagreb bi trebao osvanuti sa dvadeset i pet novih kina! Svaka čast!

Filmski centar kao multipleks

A sada bi jamranja i kinonostalgije bilo dosta! Valja nam posvetiti pozornost intrigantnoj zamisli uvaženog alternativca Ivana Ladislava Galete o Kinu Tuškanac kao mogućem — Filmskom centru! S tom su se tako priželjkivanom ustanovom od prvorazredne važnosti za hrvatsku kulturu pokušavali ponijeti mnogi filmaši (sada i dinamični Hrvoje Hribar), ali ne u dostatnoj mjeri i oni kojima bi to bila primarna zadaća i od čijih konkretnih poteza ovisi hoće li tako što jednom zaživjeti...

Zamisao o izgradnji multipleksa na lokaciji Kina Zagreb moguće je popratiti i brzom instalacijom svojevrsna multipleksa u zgradi kina na Tuškancu; dok bi onaj prvi — okrenut repertoarnom filmu i tržišnoj rentabilnosti — funkcionirao prema već uvriježenim načelima tako strukturiranih multipleksa u svijetu, ovaj bi drugi — uvažavajući sada već notornu činjenicu da je film tek samo dio svemoćnog audio-vizualnog medijskog svemira, bez kojega više ne može ni teatar — objedinjavajućim moćima Filmskoga centra stekao status svojevrsna Feniksa modernih medija, rođena iz zgarišta kina koja su u svom vremenu odradila golem i važan posao.

Od dviju praznina koje obilježuju sadašnji trenutak hrvatske kinematografije — ispražnjenost repertoarnih kina i dokinutost veze s baštinom — radoznalu i medijskih spoznaja gladnu mladež osobito teško pogađa drugospomenuta.

Taj horror vacui s kraja jednog i početka drugog milenija.

Petar Krelja

Zašto Filmski centar?

— zbog desetogodišnje siromašne ponude filmske umjetnosti

— zbog nedostatka mjesta gdje se prikazuju repertoarni filmovi

— zbog toga što se većina filmova prikazuje s videoprojektora, a ne s filmske vrpce

— zbog nedostatka mjesta gdje bi se gledali kinotečni sadržaji, suvremena, recentna produkcija, alternativa, amaterski film

— zbog potrebe za obrazovnim sadržajem, tisuću i petsto studenata u Zagrebu studira na studijima vezanim za film

— zbog potrebe za koordinacijom i distribucijom programa po ostalim gradovima Hrvatske

— zbog stvaranja komunikacije sa svijetom

Filmski je centar zamišljen kao mjesto koje će objedinjavati prikazivačku, predavačku, radioničku, posudbenu, distribucijsku, nakladničko-promotivnu i izložbenu djelatnost povezanu s filmskom kulturom, kao mjesto gdje će se moći pogledati klasični filmovi isto kao i suvremeni svjetski film te pronaći filmska literatura, povezati se sa svijetom i promovirati hrvatsku kinematografiju. Planirano je programe Filmskog centra distribuirati po Hrvatskoj, i to poglavito po univerzitetskim centrima.

Još 1998. Hrvoje Turković i Ladislav Galeta, zajedno s pokojnim Vjekoslavom Majcenom, pokrenuli su projekt Filmskog centra. Ustanove, predlagači i potpisnici idejnog projekta su Akademija dramske umjetnosti, Akademija likovne umjetnosti, Arhitektonski fakultet, Studij dizajna, Filozofski fakultet, Hrvatska kinoteka pri Hrvatskom državnom arhivu, Hrvatski filmski savez, Hrvatsko društvo filmskih kritičara i Hrvatsko društvo filmskih redatelja.

(Iz Kataloga prikazivačkog programa Filmskog centra, 2001)