Dawn Upshaw prvi put na glazbenoj sceni

Dawn Upshaw prvi put na glazbenoj sceni

London Potkraj veljače Kraljevska je opera obnovila fantaziju Lukava mala lisica Leopolda Janačeka, u kojoj je, ovaj put, debitirala američka sopranistica Dawn Upshaw. Kroz tragikomičan život i brutalnu smrt Lisica uči svoga čuvara o odnosu prirode i čovjeka — taj je odnos pjevačica vješto istaknula, premda je njezinu nastupu povremeno nedostajalo zlobe i prirodne lisičine grabežljivosti. No njezin je glas bio iznimno podesan za kombinaciju nevinosti i iskustva — ganutljiva kada postaje žrtva, a lijepa kada slavi slobodu u erotskom plesu — charlestonu, s predivno pomamnim Liscem, kojega je stasom i glasom utjelovio Joyce DiDonato. Jednako je uspješan bio nastup Geralda Finleya, koji je kao čuvar igre zapravo imao središnju ulogu. Napredujući u smjeru tužnijeg i mudrijeg, njegov je glas postajao zasićen, pa i prezasićen emocijama. Produkcija Billyja Brydena (on je predstavu prvi put postavio 1990) ipak je pretjerano diznijevska — u njoj je previše punjenih životinja, a premalo prijeteće pogibeljnosti Janačekova svemira. Dirigent John Eliot Gardiner često je nudio previše čistoće i jasnoće, a premalo zvukovnoga bogatstva koje ta opera zahtijeva.

Dvije obnove — dvije kritike

Cardiff Velška je nacionalna opera (WNO), prema odluci svoga novog glazbenog direktora, mladog Tugana Sokhieva, sredinom veljače obnovila opere Cavalleria rusticana P. Mascagnija i I pagliacci R. Leoncavalla. Za razliku od tradicionalne postave prije sedam godina, kada se slavila pedeseta obljetnica Velške nacionalne opere, I pagliacci je u obnovljenoj verziji premještena u 21. stoljeće, na neki drugi planet. No Cavalleria je zadržala tradicionalnost, ali ju je predstavila u najgorem mogućem svjetlu. Dok su se napetost i bijes gubili u pastelnoj dramaturgiji, glazba se utapala u besmislenom fortissimu. Jedino je Katja Lytting kao Santuzza pokazala zanimanje za izvornu zamisao opere. Cavalleria možda nije izvrsno djelo, ali je sigurno bolje od ovoga«, napisao je kritičar Stephen Walsh. No njegove otrovne strelice nisu bile upućene operi I pagliacci. Dennis O’Niel, koji je u Cavalleriji nastupio u ulozi Turiddua, u I pagliacci bio je sasvim solidan Canio. Pravo osvježenje donijela je Nuccia Focile u ulozi Nedde. Jonathan Summers nije se proslavio kao Alfio, ali je Leigh Melrose bio vrlo snažan Silvio. Ipak, izbor novoga glazbenog direktora WNO možda i nije bio najbolji za njegov prvi kontakt s javnosti.

Suvremena opera u Beču

Beč Potkraj veljače ansambl Neue Oper Wien premijerno je izveo djelo s područja nepomičnoga glazbenog kazališta: Albert Herring Benjamina Brittena. Iznimno zanimljivo djelo na izrazito nezanimljiv libreto Guya de Maupassanta privuklo je pozornost već kostimografijom: prozirni korzeti, sakoi i haljine ispod kojih se jasno vidjelo šareno donje rublje trebali su slijediti dvoličnost likova. Boje su također mnogo govorile: muškarci su bili odjeveni u crno, žene u bijelo, a Albert Herring također u bijelo. Pjevači su opravdali očekivanja: Alexander Kaimbacher u naslovnoj ulozi ostavio je dubok dojam, a i Dieter Kschwendt-Michel bio je iznimno zabavan u ulozi licemjernoga seoskog svećenika. U zanimljivu zvuku ženskog dijela ansambla posebno se isticala Bea Robein kao Nancy Waters.

Gostovanje ruskog ansambla u Grazu

Graz U povodu tristote godišnjice Petrograda ansambl Kazališta Mariinsky gostovao je u Grazu i izveo dvije opere koje se danas rijetko postavljaju: Kleopatra Domenica Cimarose i Kralj Edip Igora Stravinskog. Poštujući činjenicu da zanemarene opere povremeno doista treba izvoditi, kritičar »Financial Timesa« ipak se nije mogao suspregnuti da ne napomene: »Što ova dva djela, osim slabe veze s antikom, imaju zajedničko?« Kleopatra se u svakome slučaju nije činila mudrim izborom zbog sama karaktera djela, koje je iz današnje perspektive neinventivno, statično i, zapravo, dosadno. Loš je dojam potencirao dirigent Mihail Agrest, koji nije pokazao osjećaj za dobro vođenje i fraziranje baroknih koloratura. Kralj Edip, premda suvremeno djelo, također je bio statično postavljen. Zbor je samo stajao, a jedini je pokret dolazio od naratora, izvrsnoga Klausa Marije Brandauera. Zlata Buličeva dala je sve u lik Jokaste, Oleg Balakov bio je snažan Edip, a Mihcil Petrenko je kao Kreont pokazao veliki potencijal. Ipak je najveća zvijezda bio dirigent Valerij Gergijev koji je sigurno tjerao orkestar kroz djelo, pretvarajući ruskoga Kralja Edipa u one man show.

Irena Paulus